Izbjeglički kamp Tasovčići – život na marginama društva u 21. stoljeću

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Nemam vjere u bilo kakvu pomoć i bolje sutra, ova limena kućica je jedino što imam i osuđena sam izgleda do kraja života na nju'', ističe sugovornica portala Bljesak.info, stanovnica izbjegličkog kampa u naselju Tasovčiću u čapljinskoj općini, koji je izgrađen 1992. godine i jedan je od najdugovječnijih izbjegličkih kampova u Bosni i Hercegovini.

Iako je danas pred zatvaranjem, u njemu i dalje živi veliki broj obitelji koje su se tu doselile davne 1992. i 1993. godine, većinom iz Središnje Bosne i Konjica.

U ovome kampu obitelji žive u uvjetima kakvi se ne mogu zamisliti u 21. stoljeću – malene limene kućice od svega 10 četvornih metara koje su naslonjene jedna na drugu na kaldrmi ispunjenoj rupama i lokvama, a uz sve to najviše žalosti činjenica da na 20 kućica ide jedno kupatilo.

Ipak, većina onih obitelji koje su u ratnim godinama bile smještene u ovom kampu, kao i u obližnjim kolektivnim kampovima, pa čak i pravim vagonima, pronašla je svoje ''mjesto pod suncem'' u okolnim naseljima – Bobanovo, Šuškovo, Modrič, Domanovići...

Oni su uspjeli uz pomoć lokalne zajednice, Vlade Republike Hrvatske i raznih drugih donatora, dobiti zemljište i materijal za izgradnju kuća u navedenim naseljima, što je dio projekta koji je za cilj imao na pravi način zbrinuti sve izbjegličke obitelji.

Međutim, unatoč svoj navedenoj pomoći, mnogi prognanici nisu tada htjeli iseliti iz kampa jer su imali besplatnu hranu, a uz to sve nisu plaćali ni vodu ni struju. Čak je bio organiziran i prosvjed te su stanovnici kampa blokirali ulaz u kamp zbog toga što su nakon 15 godina morali početi plaćati struju i vodu.

Mnogi od njih htjeli su, nakon što su izgradili kuće, sa sobom ponijeti i montažne kućice u kojima su živjeli, kako bi ih koristili kao pomoćne objekte.

Danas u izbjegličkom kampu u Tasovčićima živi nešto više od 100 osoba koje imaju status interno raseljenih, a rijetki su oni koji žele stati pred fotoaparat i kameru, ili uopće govoriti o svojoj situaciji.

Ipak, jedna stanovnica kampa, koja je zamolila da se njeno ime ne ističe, govori kako je život u kampu težak, te kako jedva imaju osnovne uvjete za život.

''Kućice su stare po 20 godina, izolacije na njima nema, a kako su napravljene od lima ljeti je u njima preko 40 stupnjeva, dok je zimi temperatura jednaka onoj napolju. Na dvadeset kućica ide jedno kupatilo, koje ima tri wc školjke i tri tuša. Teško je podnijeti i najezdu glodavaca koja se događa svako malo'', govori nam stanovnica ovoga kampa.

Ona ističe da nema nikakvu socijalnu pomoć, te da živi od dnevnica koje zaradi ukoliko je netko unajmi da radi na plantaži breskvi ili u nekom privatnom dobru.

''To je sve što imamo i više vam nemam što reći. Kako ćemo dalje ne znam, iz dana u dan je sve teže i teže, čak razmišljamo da idemo dalje, u neku stranu državu. Nemam vjere u bilo kakvu pomoć i bolje sutra, ova limena kućica je jedino što imam i osuđena sam izgleda do kraja života na nju'', zaključuje naša sugovornica.

Organizacija koja sustavno pomaže stanovnicima ovoga kampa jeste Misija OESS-a u BiH.

''Naša uloga, vezano za tematiku povratka, tiče se projekta regionalnog stambenog zbrinjavanja u okviru kojeg Misija OESS-a u BiH radi na monitoringu rada lokalnih komisija za odabir korisnika i komplementarnim mjerama održivog povratka koje uključuju pristup socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, mirovinskom sustavu, mogućnostima zaposlenja...'', ističe za Bljesak.info Meri Musa, službenica za odnose s javnošću pri Uredu Misije OESS-a u Mostaru.

Jedan od svjetlijih primjera jeste pomoć koju pruža Ujedinjeni koledž svijeta (UWC) iz Mostara. Skupina učenika koja inače pomaže ljudima koji i petnaest godina nakon rata žive u izbjegličkom kampu, svake godine zamole kupce u super marketima Konzuma i Mercatora da doniraju prehrambeni ili higijenski artikl za stanovnike kampa. Građani su uvijek pozitivno reagirali, pa se obično skupe velike količine hrane i higijenskih potrepština, koje učenici dan poslije dostave u kamp.

''Pomoć izbjegličkom kampu je stalna aktivnost koja se odvija u sklopu našeg programa svake godine. Program služenja u zajednici potiče učenike da sudjeluju u novim i izazovnim aktivnostima u školi i zajednici u kojoj žive.

Upravo kroz služenje u zajednici učenici Koledža primjenjuju svoje ideale na svakodnevni život i to je šansa za učenike da pokažu svoju predanost i da ponude svoju pomoć drugima, bez obzira na razlike među njima'', ističe Adla Velagić Ćurić iz Ureda za odnose s javnošću UWC-a.

Prema službenim podacima, na području Bosne i Hercegovine postoji nešto više od 120 kolektivnih centara u kojima živi preko 2500 obitelji, a kamp u Tasovčićima jedan je od njih.

Prognanička priča na čapljinskom području traje dugo, a za ljude koji su tu smješteni ovaj kamp je jedini dom koji poznaju. Svi oni žive od danas do sutra, pitajući se što novi dan donosi, sanjajući da će neka budućnost donijeti uvjete za život dostojne čovjeku, kakve su prije 20 godina imali u mjestima iz kojih su prognani.