Putujte s nama

Ilok - Premalo su dva oka da se sve vidi

Lifestyle / Flash | 16. 12. 2016. u 08:17 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjerojatno svako ko dođe u Ilok s križanja na ulasku u grad odmah produži uzbrdo, ni ne pomišljajući zaustaviti se, jer sve što ima zanimljivog, to je gore. E, pa nije!

Zato produžujem pravo, na suprotnu stranu od onog gdje se nalazi „sve“, a idem do Masarykove ulice; tamo je u toku obnova slovačke evangeličke odnosno luteranske crkve. Crkva je prazna, zidovi bez maltera, na sve strane skele. Obnovu financira ili barem financijski pomaže Vlada Republike Slovačke, o čemu stoji obavijest na zidu crkve, a to potvrđuje i „škoda“ slovačkih registarskih tablica. Parkirana je isprede biste Adama Vereša, luteranskog biskupa i pisca, rođenog u Staroj Pazovi, preminulog u Iloku. Na vratima rukom pisana obavijest da „v neđelu služby Božje budu vo Fare“. Ne znam ko je čovjek čiji reljef stoji na zidu župnog dvora, ali zato na dvojezičnom natpisu na mramornoj ploči čitam, uz ostalo, da su se tu još od 1864. godine nalazili molitveni dom, slovačka evangelička osnovna škola i ured biskupa Vereša.

Preko puta je još jedna crkva, ustvari kuća na kojoj stoji da je to „Kristova crkva - braće“, što mi je, gledano s jezičnog aspekta, pomalo čudan naziv. Trebalo bi biti da se radi o protestantima, ali ispred bijele kuće-crkve nema nikoga pa ne mogu biti siguran.

Ne znam ni šta se nekad nalazilo u prelijepoj zgradi na križanju kojim malo prije prođoh; sad vidim firme jedne banke, Hrvatskog filatelističkog društva, Šahovskog kluba „Ilok“ i još koječega. Srednjoškolci mirno sjede i poziraju, vozila na cesti malo, kao i prolaznika.

Na brdo ne idem autom nego puteljkom kroz šumu, tepihom od šuštavog lišća u više od pedeset nijansi žute. Bočni zidovi iločke utvrde s kulom u sredini vide se već iz šume. Ispod utvrde pješčane šetnice kojima, vidim kasnije, nema kraja, a na ulazu u park tri poprsja: jedno pripada piscu, prevoditelju i kritičaru, ah, da, i putopiscu, Juliju Benešiću, drugo Adolfu Jakšiću, hrvatskom pravašu iz 19. stoljeća, dok ću za treće saznati o kome se radi kad google bude imao opciju prepoznavanja likova sa bisti, jer je ploča s imenom ispod brončanog lica nestala pa pojma nemam ko me to gleda s ciglastog postamenta.


Dio iločke utvrde prema Dunavu

Potom slijedi ulaz u carstvo Odescalchijevih, a priča započinje kamenim grbom ispred kojeg se na tlu lako raspoznaje štit od cvijeća. Priča o Odescalchijevim je duga, a započinje oslobađanjem Iloka od Osmanlija, nakon čega car Leopold daruje grad papi Inocentu XI., koji je pripadao upravo toj obitelji. Papini rođaci, visoki aristokrati, dolaze iz Italije u Ilok i, ciglu po ciglu, grade dvorac sa svim onim što je jednoj bogatoj obitelji trebalo za lagodan život.

Osim beskrajnih zidina utvrde s obje strane brda, kao i s bočnih strana, gdje je dio ostavljen u ruševnom stanju, da bi se vidjelo kako je sve to nekad izgledalo, tu su i mnogi drugi objekti, a meni je najimpresivniji vinski podrum. Mami već sa središnjeg puta pa ulazim u dvorište nesiguran u to što želim i što se tu ima vidjeti. Dobro, svuda po dvorištu i ispred restorana, kao i ispred ulaza u taj dio, leže neke čudne sprave koje – toliko mogu razaznati – imaju neke veze s procesom pravljenja vina, ali je ono što je stvarno jako, jako zanimljivo, pogotovo nekom ko dolazi iz krajeva u kojem nema tradicije proizvodnje vina, skriveno ispod samog dvorca: 103 metra dug podrum sa desetinama buradi s obje strane i na nekoliko etaža. Radnici su tu, labirint od širokih gumenih crijeva tjera me da pazim kuda koračam, polumrak. Idem do kraja, zastajući kako ispred najveće buradi, više od mene, tako i pred komorama u kojima su naslagane tisuće prašnjavih boca vina; stoje tu godinama i stajat će ko zna dokad. Izlazeći, još pod dosad nedoživljenim dojmom da gotovo plivam kroz vinska isparenja, jer drugi miris nema nikakve šanse probiti se u unutrašnjost, pitam se koliko će pijanstava i mamurluka, smijeha i grijeha, poljubaca i kurvaluka, izazvati tih 150 tisuća litara vina koliko ih gotovo u svakom času ima u podrumu?!

Za svaki slučaj se, tu, prekoputa, nalazi kapela Odescalchijevih pa ako ima grijeha, samo naprijed, u okajavanje! I Odescalchijevi su ih tu okajavali do 1945. godine, a onda su zbrisali u Italiju, gdje ih ima i danas. Zanimljivo bi bilo doznati dolaze li nekad, navrate li tamo gdje su njihovi pretci stoljećima uživali, plodili se i množili, ali taj podatak ne doznah.


150.000 litara traminca i graševine!!!

Sve o Odescalchijevima može se doznati u gradskom muzeju: tu su njihove biste, grbovi, odličja, pa čak i pokućstvo, kristalne čaše i čitav jedan bezbroj svega što se taložilo i slagalo stoljećima, ali se u muzeju može vidjeti i mnogo drugog, i starijeg i mlađeg od njih: od srednjovjekovnih artefakta, preko đuladi osmanlijskih topova i etnografskog dijela, pa do stotina slika velikih umjetnika koje su se, eto, nekim čudom skrasile baš u Iloku. Ispred muzeja je i ostakljena ploha kroz koju se, kad nije zamagljena kao što sad jest, vidi djelić nekadašnjeg, kako je sve izgledalo prije restauracije dvorca i otvaranja muzejskih zbirki.

Ne znam postoji li neko ko dođe pred muzej, a ne prošeta stotinjak metara do ruba visoravni, ali i ako postoji, onda je ili podobro oštećenog vida ili slučaj za psihijatra, jer se u vidnom polju nađe prostranstvo Dunava i njegovih ada, ptičjih naselja i šarenih lugova, a pogled seže i dalje, u susjednu državu, do Bačke Palanke, njenih sela i nepreglednih vojvođanskih polja.

Kad se krene dalje kroz utvrdu, dvije građevine, stare kojih 400 godina, nemoguće je preskočiti: tursko turbe i hamam. Prije toga se pozdravljam sa slamnatim jelenom kojeg su, bit će, postavili za nadzornika topova. Topovi nisu, makar bi se mnogi bili spremni kladiti u to, okrenuti ka Dunavu već na suprotnu stranu. Prvo hamam: na vanjskim zidovima se vide tragovi prozora koji neodoljivo podsjećaju na one uobičajene u osmanlijsko doba, jer otad i potječu. Zaključano je pa samo mogu proviriti unutra i konstatirati iste naznake, jer se fino vidi i raspored prostorija i nekadašnje unutarnje uređenje, a dojam donekle kvare metalne stepenice kojima se hamamu može prići sa dvije strane; nadam se da su postavljene privremeno i da je u planu rekonstrukcija nekadašnjih.

Preko puta hamama je turbe. Ko zna ko je tu bio sahranjen, ustvari neko možda i zna, a kako god, od svega je ostala samo građevina, fino dekorirana, lijepa ništa manje nego stara turbeta u Travniku i drugdje po Bosni. Inače su Osmanlije vladali Ilokom nekih stoljeće i pol pa nije čudno što im je izgledalo da će trajati vječno.

Sama unutrašnjost utvrđenog dijela grada prostrana je; da su Odescalchijevi ili Osmanlije voljeli nogomet, komotno su tu mogli napraviti nogometno igralište osrednje veličine, nešto između Pecare i Koševa, a koliko su visoki i široki obrambeni zidovi, ne bi bio problem začas dograditi tribine. Savršeno je ravno, samo donijeti kantu kreča i obilježiti gol i aut linije te centar.


Turbe

Vjerojatno gotovo svakog posjetitelja iznenadi pravi skok kroz stoljeća kad pri kraju „igrališta“ naiđe na jednostavnu spomen-ploču na kojoj je u mramoru upisan samo broj 1944. Ploča je na platou, a ispod su metalna vrata kroz koja se ulazi pod zemlju, samo što su, koliko znam, uvijek zaključana. Početak otpetljavanja pitanja koja se u trenu stvore moguć je kad se pročita druga spomen-ploča, na zgradi preko puta: tu su liječeni „borci Crvene armije ranjeni na Srijemskom frontu 1944/45. godine“. Da, tu, na sve strane, desetinama kilometara uokolo, pogotovo ka jugu, pružao se Sr(ij)emski front, a sovjetske snage sudjelovale su, osim topništvom, i sa još jednim korpusom te Dunavskom flotom, kasnije i sa zrakoplovnom grupom Vitruk te još dvjema divizijama. Tisuće su ostavile kosti upravo tu, usred carstva Odescalchijevih, a kako se povijesne prilike mijenjaju, danas su pomalo zaboravljeni od svih.

Od grobnice ka crkvi, koju naprosto ne vrijedi opisivati. Moguće je, ali bi mi to bio težak posao. U najkraćem: tu je umro sveti Ivan Kapistran, po kojem se zovu i trg, i crkva i cijelo svetište, zajedno sa samostanom. Fratri su tu još od 14. stoljeća, naravno s prekidom u doba kad su Ilok držali Osmanlije. Prvu crkvu podigao je vojvoda Ugrin, varaždinski župan, odvjetak plemića Orehovečkih, a bosanski kralj Nikola Iločki obnovit će je i dograditi. Unutra je i ćelija u kojoj je Kapistran proveo posljednje dane i tu umro, a oni koji ovdje žele obnoviti vlastitu vjeru u Božje proviđenje najviše dolaze upravo tu. Samostan je obnavljan mnogo puta i niko više ne zna koliko je i je li uopće nalik prvotnoj inačici. Zanimljivo je spomenuti da je posljednje preinake samostanskog kompleksa napravio veliki arhitekt Hermann Bollé. Kome je malo ona visoravan s koje puca pogled na Dunav, može se popeti na prozor samostanske kule; sa stotinjak metara visine vidi se, dakako, još mnogo više.

Nastavljam obilaziti redom pa tako zavirujem i u dvorište Osnovne škole Julija Benešića. Djeca hvataju zrake škrtog sunca čekajući početak sata, a nekoliko ljudi s alatkama u rukama čisti vodoskok i plijevi cvijeće oko njega. Među njima i jedan u odijelu i s kravatom, za kojeg ću doznati da je direktor Škole. Da sam se nekim slučajem najavio, bilo bi mi jasno da se direktor „nacrtao“ tu zbog kamere, ali pošto nisam, doista sam iznenađen. Eto, svakakvih direktora...

Unutar utvrde bi se moglo vidjeti i opisati još mnogo detalja, ali valja malo zaviriti i u svijet izvan nje, a tamo najprije nailazim na pravoslavnu crkvu. Oko nje je metalna građevinska ograda i u dvorište se ne može. Tabla kazuje da je u toku obnova crkve i još nekih okolnih građevina. Zvonjenje na vrata crkvene opštine, odnosno parohijskog doma, ne daje nikakvog rezultata pa mi preostaje tražiti najbolji kut iz kojeg ću, stavljajući crkvu u objektiv, koliko-toliko izbjeći ružnu ogradu. Raspitujem se kod prolaznika, koji mi kažu da je crkva srušena još tijekom Drugog svjetskog rata, a njena obnova započela je, pomalo nevjerojatno, 1992. godine, nakon što su hrvatski stanovnici morali otići s tog područja, a tu se doselili brojni srpski izbjeglice iz drugih krajeva Hrvatske. Naravno da je urađeno malo, a sve je stalo nakon što se situacija, nekoliko godina kasnije, okrenula za 360 stupnjeva. I onda su godine prolazile i prolazile i... Evo je, obnavlja se nakon žustrih i mučnih rasprava o tome treba li je uopće obnavljati.

Preko puta je gradska knjižnica i čitaonica pa sjedište Gradskog vijeća i drugih gradskih institucija, a zgrade sve ljepša od ljepše, sve dok se s obje strane ulice ne ukažeu niz pitomih prizemnica bez firmi i službenih tabli.

O utvrdi i svemu u njoj pričam sa slučajnim prolaznikom koji valjda primjećuje da slikam i zagledam i ovdje i ondje pa strpljivo čeka da završim, da mi nešto kaže. Zove se Stevan Mitoš i, kaže, jaaako voli sve što ima veze s arheologijom. Priča mi o tome kako ispod čitave utvrde postoje prolazi, ali toliko uski da se mora puzati. Ulazio je donekle, a nalazio je i turske lule te drugu keramiku. Tajni prolazi, tvrdi Stevan, napravljeni su čak i ispod samostana, ali se o njima iz nekog razloga ne priča. Nikad nisam čuo za prezime Mitoš pa ga pitam o podrijetlu. Tužna priča:

„Dok je postojao Sovjetski savez, svi smo mi, takoreći, bili Rusi. Nismo ni znali da tamo ima puno nacija, to smo saznali tek kad se SSSR raspao. Moj otac je bio pomorac i udavio se u 53. godini. Eto, nisam ga stigao ni pitati šta smo mi Mitoši, Rusi, Ukrajinci ili nešto treće, Bog zna šta...“

Iločku utvrdu želim snimiti i sa druge strane gradskog područja, a tamo se nalazi Sremska kuća. Očekujem nešto originalno i napucano, ali se ispostavlja da je zasad najviše učinjeno postavljanjem službene table na ulazu, a na drugim planovima tek ponešto. Jest, drvena veranda je tu, i letvasti silosi, sa čeone zgrade pozdravljaju viseći buketi cvijeća, a sve ostalo bi tek trebalo procvjetati i valjda će, jer su u kutu sklonjene mješalice i građevinski materijal. Pa kad dođem idući put...

Iz grada odlazim pored prilično ohrndanog križa iz 1804., tužnog i usamljenog, iako stoji uz križanje nekoliko putova. Razmišljam o tome kako bi za putopis dovoljno bilo i ovo što sam dosad obišao, ali nije dovoljno meni – u okolini ima još zanimljivog pa kad sam već tu...


Dvorac Principovac

Evo, recimo, Principovac. Nije daleko od grada, nazire se čak i s viših dijelova gradskog područja. Vozim i pjevam, a nakon dvije-tri pjesme već sam ispred dvorca. Velebna zgrada na čistini, na rubu pitomog brežuljka, sve uređeno, popločano, pokošeno, igrališta za mini-golf valjda i obrijana, uopće me ne bi iznenadilo da osjetim miris kolonjske vode. Kao mladoženja oko pet popodne na svadbeni dan, eto tako izgleda Principovac. Izgrađen je prije stoljeće i pol, u vrijeme dok su tadašnje vlasti u Bosni još slale u zatvor sve one koji su preko granice pokušali prenijeti školsku knjigu, pa kad pomislim na to, odmah prestajem uspoređivati „nas“ i „njih“. Opet se moram vratiti na Odescalchije, jer je Principovac njihova rezidencija, gdje su boravili u vrijeme lovačkih aktivnosti i dok se bere grožđe, dakle nekad s početka jeseni. Traminac i graševina, eh... Ima ih u restoranu smještenom u nekadašnjem dvorcu.

Dva oka koliko ih čovjek ima premalo su, kako zbog onog dokle se sve vidi, ipak je u pitanju visoravan, tako i zbog svega što se vidi. Najviše je vinograda; djeluje da se neko zaigrao kad ih je počeo praviti pa zaboravio da nekad negdje treba i stati. Neki Predrag Jurčec je poginuo tu, malo dalje od ulaza u dvorac, pa je postavljena spomen-ploča. Svaka smrt je tužna, ali je Predraga metak, geler, šta li, zatekao na tako lijepom mjestu da nikako nije mogao biti svjestan šta se te sekunde zbilo.

Iz Principovca hitam u Šarengrad. Usput zastajem ispred Iločkih podruma, kako se zove poduzeće u čijim „kacama“ je onih 150 tisuća litara iz podruma Odescalchijevih tek jedna kapljica, jer se ovdje kapaciteti mjere u milijunima litara. Ne ulazim, samo slikam portu, najoriginalniju koju sam ikad vidio, budući da je smještena u dva metra visokom buretu.

Šarengrad dobrim dijelom leži da brdovitom obrončiću Fruške gore pa jedva dočekam verati se uzbrdo-nizbrdo, razmišljajući o domaćinu iz mog sela, pokoj mu duši, koji je prodao imanje i odselio negdje u ovu nepreglednu ravnicu. Tri godine se pokušavao naviknuti, ali se na kraju vratio, a kad su ga pitali zbog čega, na što se nije mogao naviknuti, odgovorio je u svega par riječi: Sinko, tamo nemaš na što nasloniti pogled! U Šarengradu najprije snimam još jedan podrum, vinski, koji je, dok nije bilo električne struje, sigurno služio i kao hladnjak – ukopan u zemlji, bio je idealno rješenje za čuvanje hrane tijekom ljetnih mjeseci. Na brdašcu je plava tabla s natpisom „Gdje Dunav ljubi nebo“, a ispod dvije crkve.

Pravoslavna crkva sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila, po jednima sagrađena 1805. godine, po drugim i koju godinu prije, stoji pored samog puta. Izvanredno izvedena, u barokno-klasicističkom stilu, danas djeluje tužno: kapija zaključana, sa zidova otpada malter, a lišće prekrilo čitavo dvorište, očito u nju slabo ikad iko zalazi. Obilazim je uzalud, i vrata su zaključana, a ne bi bilo od viška vidjeti poznati šarengradski ikonostas, izrađen tridesetak godina nakon izgradnje crkve, te po mnogo čemu jedinstvenu fresku Kosovskog boja iz 1864. godine.

Katolička crkva sa samostanom je podalje od ceste, ušuškana u naselje, a ima još dužu povijest. I crkvu i samostan dao je podići ban Ivan Morovićki, i to već početkom 15. stoljeća. Zaštitnik samostana je sveti Duh, a čim je izgrađen, predan je (1420.) na upravljanje bosanskim franjevcima, koji su tu djelovali i u vrijeme osmanlijske vladavine iločkim područjem. Kad su Osmanlije protjerani, 1688., u samostan dolaze franjevci iz Tuzle. Slijede i brojne obnove, a i sad se nešto radi oko samostana koji jedini u Slavoniji ima sačuvan toranj iz srednjovjekovlja, svi drugi su sazidani kasnije. Danas u njemu djeluju časne sestre karmelićanke.


Dvorac bana Ivana Morovića u Šarengradu

I sve to nije „glavno“ u Šarengradu, već zidine dvorca koji je također, kad je građen i samostan, izgradio Ivan Morovićki. Nekih puteljaka do utvrde ima, ali su, kažu mještani, jedva prohodni. Ne treba se ni popeti do dvorca da bi se vidjelo kako je u vrlo lošem stanju. Dovoljno je pokrenuti zoom da bi se vidjelo kako je sve zaraslo u grmlje, čak i poveliko drveće, malter otpada i, ako se nešto žurno ne poduzme, vrijeme će učiniti svoje, a bila bi šteta zbog mnogo čega, recimo zbog stilskih prozora kakve nema nijedna od utvrda na širem području, prelijepih križnih svodova, originalne branič-kule i drugog.

Sljedeća, pretposljednja postaja je Bapska. Šta ima u Bapskoj? E, pa najstarija crkva na širem području i jedna od najstarijih u kontinentalnoj Hrvatskoj. Spomenik kulture nulte kategorije! Posvećena je Blaženoj Djevici Mariji koja se, kaže predaja, više puta ukazala vjernicima tamo nekad davno, prije mnogo, mnogo godina, budući da se crkva spominje već u prvoj polovici 14. stoljeća. Do crkve se mora pješice, kroz groblje sa mnogo starih nadgrobnjaka. U toku je obnova, a jedino „tamići“ i slična vozila izvođača radova mogu pred crkvu. Obnova, doznajem u crkvi, ide u fazama: prvo su prije nekoliko godina obnovljeni krov i toranj, a sad su na redu zidovi. Unutrašnjost je puna skela i dasaka, zidovi su goli, gdjegdje baš do cigle, a takvi su i svana. Iznutra je izneseno sve osim stolica pa tako ne mogu vidjeti ni čudotvornu sliku Gospe Bapske kojoj mnogi vjernici, ne samo iz ovog kraja nego i iz susjednih država, dolaze na hodočašće.


U arheološkim sondama u Bapskoj

U Bapskoj ima i ono što me uvijek „zapali“: arheološka istraživanja. Znam da se u Zagrebu održava nekakva prezentacija kulturnih potencijala iločkog kraja i da na terenu neću naći arheologe, ali, Bože moj, dovoljno će biti i ako nađem mjesto gdje kopaju. Na prvu ne izgleda teško, jer je pored ceste postavljena oznaka, dalje se treba snalaziti, što neko nekad reče, „malo pješke, malo preko njiva“, jer put preko ledine baš i ne ulijeva povjerenje. Drugih oznaka nema pa ostaje samo upotrijebiti „arheološki nos“: ako se lokalitet zove Gradac, mora biti da je na nekoj točki izdignutoj od većine terena. Pokazat će se da je upravo tako, jer me iza jednog zavijutka opasanog grmljem dočekuju dvije sonde.

Radi se o naselju sopotske i vinčanske kulture, starom kojih 6500 godina, a ovo je jedini lokalitet u Hrvatskoj koji sadrži naseobinski sloj vinčanske kulture. Nađeni su komadi nakita od školjki i opsidijana, što su tada bile najluksuznije stvari koje se moglo imati, a na popisu su i brojni drugi zanimljivi nalazi. Vjerojatno ne bih smio, ali naravno da ne mogu odoliti i spustiti se u sonde, pogledati šta su to sve arheolozi otkopali, a u zemljanom presjeku lijepo se vide različite povijesne faze, te na kraju pokupiti koji komadićak keramike, 'nako, čisto za uspomenu. To što sam došao pješke i što će biti posla oko čišćenja foto-aparata, budući da su mi ruke prljave od zemlje i keramike, a bio bi potpuni promašaj ne napraviti fotografije, kompenziram u povratku, otkidajući s jednog stabla dvije rumene jabuke, a s jednog trsa dva povelika sočna plava grozda.

I, za kraj, Mohovo, mjestašce u kojem je jedan od mještana prije četiri godine, kopajući septičku jamu, na dva metra ispod površine pronašao ni manje ni više nego kosti mamuta, stare oko, nama pomalo nevjerojatnih, 50.000 godina! Radi se o tzv. vunastom mamutu, a pored ceste je akademski kipar Nikola Faller podigao tri metra visokog slamnatog mamuta. Stoji pored krivuidavog dijela puta pa na licima vozača nerijetko vidim iznenađenost kad ga ugledaju. Neki i zastanu, praveći fotografije, a mamut strpljivo pozira.

Meni se – ili mi se samo učinilo – čak i nasmiješio...

Kopirati
Drag cursor here to close