Grožnjan – Sačuvana prošlost za grad umjetnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moj prijatelj, izvrstan glazbenik, lani je imao nastup u Grožnjanu. Čuo sam svašta o tom mjestašcu pa bih želio i dojmove iz prve ruke, ali od toga ništa: - Znaš šta, džaba bih ti pričao, naprosto moraš otići i vidjeti! – kaže prijatelj.

A kad se mora, znamo, nije ni teško.

Prijatelj mi nije rekao, ali ja, evo, kažem svima koji naume u Grožnjan: ne skrećite tamo gdje vidite prvi putokaz Grožnjan Grisignana; stići ćete u do gradića, ali makadamom dugim kojih pet kilometara, a auto će vam biti obojen zamotan u prašinu! Nego produžite još malo naprijed i onda ste za pet minuta gore. Da se ovom prašnjavom verzijom ima što vidjeti pa ni po jada, ali nema, tek jedna kamena cisterna pored puta, puna punoglavaca i prašine.

Iz doline se, s bilo koje strane se gledalo, na brdu vidi zvonik i nešto malo puno nižih zgrada. Tipična slika iz unutrašnjosti Istre, tipična, ali zbog toga ne i manje lijepa, naprotiv.

Naravno da je povijest Grožnjana i Grožnjanštine duga i bogata, a to je nešto što opet vrijedi za praktički svako mjesto u Istri. Prvi put se Castrum Grisiniana spominje 1102. godine kada su istarski markiz Ulrich II. i njegova bolja polovica Adelaida darovali svoja imanja patrijarhu iz Aquileje. Kasnije sve ide kao i drugdje: jedni su ga darovali, drugi otimali, pa su njime vladali Austrijanci, Mađari i Hrvati, ali najduže Mlečani, u čijem sastavu je gradić bio sve do sloma mletačke države, 1797. godine. U Grožnjan je 1816. godine svratio i austrijski car Franjo I.

Mijenjalo se i stanovništvo, pogotovo nakon epidemije kuge iz 1630. godine, kada je gradić postao gotovo prazan od ljudi, pa je vlast, da zemlja ne bi ostala neobrađena, naseljavala Furlance i Mlečane, ali i slavenske porodice. Ponešto su kasnije naselili i Austrijanci, ali je dominantno bilo talijansko stanovništvo, a grad je rastao i rastao, da bi po austrougarskom popisu obavljenom 1910. godine u gradskoj jezgri imao 1658, a na području općine imao 4028 stanovnika. Propala Austro-Ugarska, vratila se Italija, došao Drugi svjetski rat, pa završio, pa one zone A i B, pa Osimski ugovor... Uglavnom, većina Talijana odselila je već desetak godina nakon završetka rata, nakon što se jasno vidjelo da će – na stranu forma – ovo područje ostati u Jugoslaviji. Kad se zna da je međunarodnim ugovorima bila predviđena i mogućnost optiranja i kad se tome dodaju konfiskacija, nacionalizacija i ostali načini otimačine koju je socijalistička vlast često provodila potpuno beskrupulozno, ništa čudno što je gradić, kao nakon kuge tri stoljeća prije, ponovno ostao gotovo prazan.

Makadamom u Grožnjan

Nešto malo stanovništva je ipak ostalo, a nešto naknadno doselilo pa Grožnjan danas broji 185, a općina 785 stanovnika. Talijani su i dalje najbrojniji, imaju većinski paket, oko 51 posto, Hrvata je oko četvrtine, a Istr(ij)ana oko petine. Zimi, kad nestane turista, ovdje, čut ću kasnije, živi svega tridesetak osoba, a nakon što obiđem grad, ne jednom ću se zapitati gdje je uopće prije stotinu godina moglo stati onih 1658 stanovnika.

Ispred ulaza u grad partizanski spomenik: tekst zahvale poginulim borcima ispisan dvojezično, odluka o podizanju samo na hrvatskom. Podignut je 1956., taman u najvećem jeku odseljavanja Talijana. Čim se uđe, izbije se točno na glavni gradski trg, Trg Josipa Broza Tita. Mirno je, tek poneki turist, a najviše je biciklista – krstare Istrom pa kad na brdu ugledaju zvonik, nema šanse da samo prođu. Svi posjetitelji zastaju pred ogromnom turističkom tablom na kojoj je sve zanimljivo u gradu i oko njega označeno tako da nakon „studiranja“ nema mjesta ni za kakve dvojbe.

Pola trga zauzela je župna crkva svetih Vida, Modesta i Krešencija. Eto, trojica svetaca su čuvala grad, a dvaput ostao bez ljudi! Kad im se doda i suzaštitnik grada, sveti Blaž... Mora da su često uzimani za patrone, valja sve sačuvati, pa se nekad ne stigne.

Crkva zaključana pa zaključana. Raspitujem se kod domaćeg svijeta ko je maznuo ključ, ali mi niko ne zna reći. Zato ponutricu fotografiram kroz staklo i navraćam svako malo, što na kraju daje rezultat, jer u neko doba kroz staklo vidim svećenika i vjernike na misi. Vrata i dalje zaključana, pa mi ništa nije jasno, sve dok mi jedna od žena u klupama ne pokaže da su otključana bočna vrata. Svega, svega, al' pameti...

Prvi spomen crkve datira još iz 1310. godine, a tada je sigurno bila kudikamo manja, budući da se zna kako je između 1748. i 1770. godine temeljito obnovljena, proširena i rekonstruirana u današnji, barokni stil. Na prilično jednostavnom pročelju četiri polustupa s ukusnim kapitelima, a osmokutni zvonik od pješčanika, visok 36 metara, podignut prije rekonstrukcije, između 1603. i 1682. godine, zaklonjen visinom crkve pa iz s trga nikako ne žele zajedno u moj objektiv.

U dnu crkve slika mučeništva svetaca zaštitnika. Obezglavilo ih u rimskom Koloseumu 303. godine, a naslikao ih prije nešto više od stoljeća neki Ermenegildo de Troya, slikar koji mi baš i nije poznat. Osim glavnog, crkva ima još četiri umjetnički vrlo moćna mramorna oltara, a uz jedan od njih, posvećen svetom Anti Padovanskom i svetom Arkanđelu Mihaelu, crno-bijela fotografija – blaženi don Francesco Bonifacio, po rangu malo, a po godinama puno mlađi od ostalih svetaca i blaženika zastupljenih u crkvi. Kao svećenik je djelovao i u Grožnjanu, gdje ga je 1946. godine, tijekom uspostave nove, socijalističke vlasti, progutala noć. Blaženim je proglašen u Trstu 2008. godine, a ovdje je očito najviše štovan. Spomenuh i svetog Blaža – da, to je isti onaj dobro nam poznati sveti Vlaho - pa ću i njegov oltar: papa Pio VII. se 1800. godine sa svojom fregatom od oluje sklonio u Tarsku valu, blizu Poreča, a naredne godine nekim crkvama i oltarima, među kojima i ovom, podijelio trajne indulgencije te je, usto, Grožnjan podigao na rang nadžupe. Eto kako i nevrijeme može dobro doći! Što bi točno značilo to da je neko područje nadžupa i ima li toga danas, e, to tek trebam sjesti pa naučiti.

Grožnjanski „asfalt“

Bio sam u prilično starih gradova, mnogi su i puno stariji od Grožnjana, ali je u arhitektonskom smislu malo koji ostao netaknut. Grožnjan jest, u gradiću nema doslovno nijedne nove zgrade, a umjesto asfalta uličice i prolazi su i dalje, od prvog do posljednjeg, popločani kamenom, i to, s današnjeg aspekta gledano, na umjetnički način, sa stilom. Čak i firme ugostiteljskih objekata, malih radionica, galerija i drugog, ne šljašte kao drugdje već se savršeno uklapaju u ambijent, a kameni stolovi i klupe, obilje cvijeća po prozorima, na zidovima te u kamenim saksijama, također i ukusnih ukrasa, najčešće predmeta starinskih obrta, zaokružuje ukupnu sliku. U uličicama, i tamo gdje ih čovjek nikad ne bi očekivao, lučni prolazi s grbovima nekadašnjih plemenitaša u arhitravima, latinskim i talijanskim natpisima te nekim davnim godinama gradnje. U grbu grada ruka s bijelim ljiljanom pokušava dohvatiti sunce.

Sa dobro očuvanih gradskih zidina pogled puca na sve strane, na beskrajne maslinike i vinograde, a ne vjerujem da je neko samo kratko pogledao i vratio se nazad, u grad. Nemoguće, zalijepi ti se pogled pa ne umiješ nazad.

Ne znam postoji li u regiji još neki grad koji je i službeno proglašen Gradom umjetnika. Grožnjan je taj „status“ dobio 1965., nakon što je gotovo opustio, a otad do danas riječi su pretvorene i svakodnevno se pretvaraju u djela. O tome govori staklena spomen-ploča s prekrasno sročenim tekstom: da je, na inicijativu Aleksandra Rukavine, „na hridi vremena ponad Mirne, oslonjen na povijest, Grožnjan isplovio u prostor kreativnosti“. Otud na nekoliko mjesta plakati za koncerte, a otud i Međunarodni kulturni centar hrvatske glazbene mladeži. Svake godine se tu „desi“ višednevni „Jazz is Back – BP“, ali ne višednevni od dva ili tri već od 15 do 20 dana. Ono BP znači, dakako, Boško Petrović, a kad se spomene to ime, svako ko imalo voli jazz odmah će se podsvjesno nakloniti, makar je Boško, ima već šest i pol godina, preselio na neki bolji svijet u kojem valjda danonoćno svira jazz. (Na tom festivalu je lani sudjelovao onaj moj prijatelj – hvala mu gdje čuo i gdje ne čuo!) To bude u srpnju, a u rujnu ide festival „Ex tempore“, na kojem sudjeluje nekoliko stotina umjetnika iz valjda svih europskih država. Da bi umjetnički backgraund bio potpuniji, tu je i ljetna Međunarodna filmska škola, ali su u svemu broj 1 ipak slikari i njihovi kolege kipari.

Pogled u galeriju „Grisa“

Koliko je galerija u gradu, pitam u Turističkom uredu i drugdje, ali mi niko ne zna reći točan broj. Otprilike ih je 25 ili koja više, odnosno jedna na oko sedam stanovnika. Neke imaju zanimljive nazive: jedna se zove „Štalla“, druga „In vitro veritas“, treća „Kamenko“, četvrta „Zelenko“, peta „Sol et Luna“... Ako neko zna neki grad na svijetu koji ih ima više „po glavi stanovnika“, volio bih da mi javi. Službeno je glavna Gradska galerija „Fonticus“, koja predstavlja profesionalni izložbeni prostor, ali je „glavna“ svaka, baš svaka, do onih najmanjih, u ovisnosti o tome što nudi.

Zanimljiv detalj predstavlja i činjenica da je umjetnost imala udjela, i to velikog, u ponovnom naseljavanju i oživljavanju grada: vlasti su, naime, nakon proglašenja Grožnjana Gradom umjetnika najprije pozvale slikare da dođu i naprave galerije i kolonije u napuštenim kućama. Tako je, eto, Grožnjan opstao ponajprije zahvaljujući umjetnicima i umjetnosti.

 

Pošto se ništa ne gradi, arhitekti, za razliku od umjetnika, mogu samo gledati. I uživati, budući da je, osim svega spomenutog i nespomenutog, lijepih građevina mnogo na malom prostoru. Druga zgrada po važnosti, odmah nakon crkve, jest gradska loža. Sagrađena je 1587. godine, a krase je četiri stupa i pod od vapnenca. U loži su i nadgrobnjaci četvorice valjda u svoje doba znamenitih Mlečana. Tu je stoljećima zasjedao grožnjanski sud, sudeći prema statutu grada, sastavljenom još 1558. godine, a na katu se nalazila gradska žitnica. Tu je i heraldička zbirka, a u sve se umiješali i partizani, postavivši 1975. godine spomen-ploču „u povodu 30-godišnjice oslobođenja i 10-godišnjice Grada umjetnika“. Slično je i na zgradi ispod crkve, staroj stoljećima, gdje se, pak, nalazi spomen-ploča „palim drugaricama“ postavljena povodom 20 godina AFŽ-a.

Među ljepše građevine svakako se ubraja i palača Spinotti-Morteani, u dijelu grada koji „pada“ od glavnog trga, s detaljno profiliranim portalom, a u njoj je sad prodavaonica tartufa.

Na drugom kraju grada stablo, jedno od mnogih, ali jedino šuplje, i to toliko da – uđoh i izmjerih – u njega može stati šest ili sedam ovakvih kao ja, a – što jest, jest – ima me, nije da nema ? Prodavač meda mi kazuje kako s drvo zove, napominjući da je to naziv karakterističan za Istru i da on drugi ne zna. Ja ne znam ni drugi, a ne mogu zapamtiti ni taj istarski, zapamtih samo da je nešto na s, mada čak ni u to nisam siguran.

Prošetat ću i izvan zidina, a najprije ću pred crkvicu svetih Kuzme i Damjana, sagrađenu 1554. godine. Zakrčena je parkiranim vozilima i zaključana, ali se ipak ima što vidjeti, prije svega dva natpisa iznad ulaza, uklesana u kamen, gornji čak i ilustriran pitomim anđelčićima koji ga drže i lebde iznad njega. I preslica na kojoj, međutim, nema zvona.

Dalje ću cestom koja vodi u Buje, pošto se tamo nalaze grožnjansko groblje i dvije crkve. Na groblju se najbolje vidi nekadašnja dvojnost, odnosno rascijepljenost između talijanskog i hrvatskog, pa na jednom spomeniku vidim prezime Macovaz, a na susjednom Makovac, na drugom Puzzer, a na njemu susjednom Pucer. Dvojnost između političkih sustava vaidi se u gradu. Jedna ulica se, recimo, zove Via Primo Maggio, a tako stoji i na staroj plavoj ploči, na kojoj, međutim, za razliku od Ulice 1. svibnja, stoji da je to Ulica 1. maja.

Ispred kapele svetog Duha

Na groblju i nekoliko spomenika očito nekad bogatih grožnjanskih obitelji, odreda Talijana. Da nema spomenika, pitanje je bi li se i znalo za njih. U groblju i spomenik s obeliskom na kojem stoji da je podignut u slavu borcima za za slobodnu bratsku socijalističku zajednicu. Koju, Jugoslaviju ili neku drugu, o tome se ne kaže ništa. Jedna od žena koja čisti grobove ostavila gumene rukavice na spomeniku pa mu to dođe kao neka umjetnička instalacija. Povelika crkva svetog Nikole na ulazu u groblje iz nekog razloga je na turističkoj ploči proglašena crkvicom. Sjene stabala preko puta padaju točno na kapije groblja i ulaze u crkvu. Desno od unutarnjeg ulaza slike jahača i konjanika zanimljive i po stilu i po tehnici – neki od umjetnika se baš zaigrao.

Druga crkvica, službeno, na ploči, kapelica, svega je petnaestak metara udaljen od spomenute. Zašto dvije crkvice na tako malom rastojanju? Ova je, posvećena svetom Duhu, sagrađena još 1598., a obnovljena 1799. godine. Postala je premala, a nisu je htjeli dograđivati nego su napravili drugu. Tako je ova ostala nekako na pustopoljini, nikom potrebna, usamljena i tužna.

Tako je to u Grožnjanu, iz kojeg odlazim znajući da ću mu se opet vratiti. Da sam, umjesto što radim putopise, slikar i kipar, pustio bih sve i pisao molbu za prijem među građane slobodnog grada Grožnjana, pa makar mi dali i samo najmanju kamenu kućicu u gradu. Za početak, odoh kupiti tempere, kist i blok broj 4. Ko zna, ah, nitko, nitko ništa ne zna, krhko je znanje... :)