Putujte s nama

Fojnica - ljepotom svojom baca sihre

Lifestyle / Flash | 10. 02. 2017. u 08:12 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čim putnik, dolazeći iz Kiseljaka, prođe prvu tablu koja pokazuje da ulazi na fojničko područje, zagolicaju ga lugovi i ševari rasuti pored rijeke Fojnice, a okolna brda mame na obećanje da će jednom, čim nađe malo više vremena, sići s ceste, zakoračiti: i gore, na proplanke i stijene, i lijevo, gdje rijeka lijeno krivuda.

A kad bi stvarno zakoračio... Pored rijeke bi bar na časak očuo romor mnoštva koje u pijesku traži zlatna zrnca, a na stijeni oštar uzvik rimskog legionara... Samo da zakorači!
Mnogi posjetitelj, međutim, nikad ne zakorači ni lijevo, ni gore: već na Alaupovci zabjelasa se snijeg s planina i kad ga nitko ne bi očekivao, zelen-šume treperom listova požele mu dobrodošlicu, samostanski zvon vrati mu u sjećanje djelić priče o fojničkim fratrima koju je još neznano kad i gdje čuo, a još pitomi ljudi....! Pa, kad malo zađe čaršijom, a sunce zapalilo Dragaču, i još ga mujezin prene iz razmišljanja... A ako drugog dana krene prema Vladića vrhu: mir, mir, mir..., a kristali sjaje pored ceste, humka pored puta vraća misli stoljećima natrag, pa u Kozicu – uz pjesmu slapova riječi su suvišne! Ili na drugu stranu, do Prokoškog jezera, tu je tek priroda ispisala prekrasnu melodiju! Možda i samo do Čemernice, tu čuješ udarce rudarskih batova, sad će zrakom prhnuti i miris taljene rude, a na Kaštela ili Kozograd – to vitezovi razigravaju odmorne konje, mačevi biju o štitove...

Tako sam nekako prije prilično godina započeo tekst Turističkog vodiča općine Fojnica. Ništa nisam slagao, sve je bilo tako! I gdje bi mi bila pamet da sad za putopis smišljam nešto novo kad se ništa nije promijenilo!

Evo, ako krenem od Kiseljaka - a i ne može se niotkud drugo - prvo ću zastati u Šćitovu, snimiti crkvu, katoličku dabome, drugih ovdje nema, pa u Ostružnici, selu koje se, pod tim i imenom Stresenica i Tresnica, spominje poprilično prije Fojnice – Ostružnica 1349., Fojnica 1365. godine. U tom selu se nalazio jedan od najstarijih srednjovjekovnih rudnika srebra, ali tragova eksploatacije gotovo da i nema. Zato u katoličkom groblju ima ravno 50 stećaka, istina neukrašenih, „običnih“, kao i mnogo starih kamenih nadgrobnjaka. Preko puta se, osamljen već duže od pet stoljeća, nalazi mezar Gazi-djevojke. Legenda kaže da je Gazi-djevojka zapovijedala jednom četom u vojsci sultana Mehmeda el-Fatiha, a poginula je tu gdje joj se nalazi mezar, i to od topovskog đuleta ispaljenog s Kozograda. Legenda kaže i da je tek nakon njene smrti, kad je trebalo obaviti pripremu za sahranu, utvrđeno da se radi o djevojci. Dok je ratovala, bila je obučena u mušku odjeću i nitko nije ni posumnjao da se iza tolikog junaštva ustvari krije – djevojka!

Malo prije ulaska u grad nalazi se Alaupovka. Mnogi su čuli za nekad slavnu plemenitašku obitelj Alaupovića – od srednjeg vijeka do danas ima ih u Fojnici, a Alaupovka je, dakako, naziv dobila upravo po njima. Neću u grad već nadesno. Prvo u Gojeviće, snimiti pretpovijesni Gradac, brdo što se uzdiže iznad nekadašnje zgrade osnovne škole, i Ripulju. Ripulja je potok koji dotječe između brda na kojima leže sela Otigošće i Djedov Do. U ovom kraju je isto kad se za nekog kaže da je „šaren k'o kreka“ ili da je „mutan k'o Ripulja“. U potok su se, naime, slivale otpadne vode obližnjeg rudnika, ali kako rudnik posljednjih godina ne radi, i izreka je postala nevažeća. Nasred sela Trg fra Nikice Miličevića, fojničkog gvardijana rođenog u ovom selu i ubijenog tijekom proteklog rata na vratima samostana. Trg, barem tabla tako kaže, ali na trgu samo jedan čovjek, odmara „od ničega“.

U Lužinama crkva i spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima, a naziv Lužine… Eh, za to bi već trebalo poznavati kemiju, a tu sam poprilično tanak. Uglavnom se u obližnjim Bakovićima od 1885. do 1939. godine eksploatiralo zlato, a u Lužine je valjda nešto odlagano, mada, ko zna, možda je u pitanju bio i obični lug. Iznad ta dva sela uzdiže se Zvonigrad, o kojem je štošta napisano i u „Arheološkom leksikonu“, a neki od roda Bošnjaka nađoše 1938. godine, orući njivu na Crvenim zemljama ispod brda, zemljani ćup u kojem se nalazilo između 70 i 100 zlatnika kovanih u vrijeme cara Vespazijana, oko 76. godine nove ere. Novčići su bili iznimno dobro očuvani, ali su uglavnom završili u privatnoj svojini ljudi iz ovog kraja, a samo manji dio dospio je u samostansku numizmatičku zbirku. Uglavnom, zlato u Bakovićima se… Da, da, zlato, nije greška! Vlasnici rudnika su bili Englezi, a pobjegli su čim je izbio Drugi svjetski rat, i to – kako narod kaže – preko noći! Procjene stručnjaka kažu da je za 54 godine u Bakovićima nađeno oko dvije i pol tone zlata i oko osam tona srebra. Analize kažu da u jalovini i sad ima više zlata nego u aktivnim zlatnim rudnicima, pričalo se stotinu puta i o ponovnom otvaranju, ali zasad ništa – sve stoji. Visoki betonski potporni zidovi i stupovi nekadašnjeg postrojenja u šumi iznad jalovišta opstali su do danas. Potoci koji teku nekadašnjim jalovištem i pored njega, kao i dio jalovišne etaže, zlatnožute su boje, a na mnogim mjestima vidljive su rupe – to tragači za zlatnim zrncima donesu sita pa prosijavaju pijesak, a ako šta nađu, mudro šute, mada se zna da je rijeka Fojnica zlatonosna, kao i neke od njenih pritoka. A vi mislili da se ja zezam kad sam u uvodu spomenuo mnoštvo koje u pijesku traži zlatna zrnca?! Ma kakva šala, stvarno, najstvarnije!

U Bakovićima se nalazi i Zavod za mentalno invalidne osobe u kojem uvijek ima tristotinjak štićenika. Niko Bošnjak Šandor, najbolji poznavatelj ovog kraja, ali i veliki šaljivdžija, reći će kako je Zavod izgrađen tu u skladu s proklamiranim gospodarskim smjernicama bivše države da poduzeća treba graditi tamo gdje za njih postoji dobra sirovinska baza.

I između Bakovića i Fojnice, s druge strane Gvožđanke ili Željeznice, nekad se nalazilo nekakvo naselje, a zidine su i sad vidljive. Na to mi je neke godine ukazao još jedan od zaljubljenika u Fojnicu, dugogodišnji istraživač ovog kraja i turistički djelatnik Fehim Zečević. Kad je naselje postojalo, ne zna niko, u knjigama o tome nema ničega, ali nešto jest, a red je da se ponešto neotkriveno ostavi i narednim naraštajima znatiželjnih.

Fojnica se, već rekoh, prvi put spominje 1365. godine. U jednom kupoprodajnom ugovoru iz te godine zabilježeno je kako je neki Hans Sasinović, u svoje i u ime svog brata Nikla, prodao Jakopčetu Ilije Kalegića i Paulušku Kudelinovići polovicu jama u Ostružnici i Fojnici. Dubrovčani, bezbeli, a zna se da je njihova kolonija u Fojnici tada bila brojna i moćna.


U samostanskom muzeju

Danas se tragovi tih slavnih vremena mogu, osim u nekoliko nekropola sa stećcima, mogu naći jedino u muzeju Franjevačkog samostana, jednog od svega tri (sa Kraljevom Sutjeskom i Kreševom) koji je uspio opstati tijekom cijele osmanlijske vladavine ovim krajevima. Uz Crkveni put zastajem fotografirati Gospin kip u špilji stijene te prije nekoliko godina otkriven jednostavan spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Drugdje u gradu nije bilo šanse postaviti spomenik. Kroz pinakoteku, jednu od najvrjednijih u našoj zemlji, koja zauzima čitavu etažu, proći ću sam, a kad se spominju slike, svakako treba naglasiti i činjenicu da se u samostanu čuva i Mrtva priroda, slika malog formata za koju se vjeruje da poječe iz prve polovice XIV. stoljeća, pa je, prema tome, jedna od najstarijih sačuvanih u našoj zemlji, veliki broj slika venecijanskih majstora, ali i vrijedna kolekcija slika Gabrijela Jurkića.

Kroz muzej ću, pak, sa Natalijom Šimunić, službenim vodičem (kako je samo pogrešno što te imenice nema i u ženskom rodu!), koja je tu „na svom terenu“ i zna odgovore na sva pitanja. Muzej je jedan od najbolje uređenih u našoj zemlji i nije bez razloga što je posljednjih godina, nakon izgradnje nove zgrade i uređenja postavki, i jedan od najposjećenijih u BiH. Iz svih razdoblja doista je izabrano ono najupečatljivije i najbolje pa živu čovjeku nije lako odlučiti što posebno izdvojiti. Zbirka ruda, etnografska zbirka, bogata zbirka misnog posuđa i pribora, amfore ko zna kada, odakle i kako stigle u Fojnicu, natpisi u kamenu, kovačke izrađevine i alati, instrumenti, oružje… Ali i plašt kojim je Mehmed el-Fatih na Milodražu zaogrnuo fra Anđela Zvizdovića i znameniti Fojnički grbovnik te još znamenitija Ahd-nama, el-Fatihova dozvola fratrima za ispovijedanje vjere. Tu je i bogata Miletićeva zbirka. Biskup Miletić, Augustin, onaj čija sam dva groba – da, da, dva – našao i predstavio u livanjskom putopisu.

Ja, međutim, uza sve navedeno, ne mogu prežaliti jednu takoreći sitnicu koja je stajala u staroj muzejskoj postavci: riječ je o najobičnijoj duvankesi, koja je nekad stajala u nekoj kovačnici na klinu, da mušterije mogu smotati i zapaliti dok se s gazdom dogovaraju oko pazara. Na duvankesi je izvezen maštovit natpis, zato je i pamtim: Prijatelju pošteno se vladaj, tanje savij pa se opet nadaj! Eto, znam da duvankesa nije značajna kao ono što navedoh u muzejskim zbirkama, ali bih je svejedno volio vidjeti u nekoj od vitrina.

I fojnička crkva je jedna od najljepših kod nas, ako ne, uz onu u Sutjesci, i najljepša, jedna od svega dvije potkupolne u BiH. U crkvi su i Zvizdovićevi posmrtni ostaci, pokrajnji oltar iz 1579. godine gdje se na Gospinoj ruci vidi rana: prema legendi, neki nevjernik bacio je na Gospu koplje ili tako neko sječivo, a ona je u sekundi prebacila malog Isusa na lijevu ruku, dok je na desnoj ostala rana. Ne pamtim koji papa, reče mi to Natalija, ali jest, upravo je neki od papa posvetio spomenuti oltar, oko kojeg su na sve strane poredani zavjetni darovi nevoljnika kojim Gospa usliša molitve.

Prvi put se samostan, prema jednoj nedovoljno pouzdanoj vijesti, spominje 1435. godine, dok se crkva svete Marije navodi u dokumentu iz 1442. godine, u kojem je zabilježeno kako Dubrovčanin Miroslav Vratojević ostavlja toj crkvi četiri dukata. I iz narednih godina sačuvane su brojne oporuke i darovnice kojima pojedini Dubrovčani daju crkvi bogate priloge.

Crkva i samostan nisu ovdje bili od početka: na sadašnju lokaciju „preneseni“ su početkom 16. stoljeća sa Pazarnice, a Osmanlije su sve to srušili dvadesetak godina nakon „prenošenja“. Nova crkva i samostan napravljeni su 1527. godine, dakako ni centimetra veći nego što su bili prije paljevine. S promjenom lokacije promijenjen je i zaštitnik – sada je to sveti Duh. Požar koji se dogodio 1664. godine uništio je gotovo sve što se dotad uspjelo sačuvati. Sadašnje samostansko zdanje građeno je od 1863. do 1866. godine, a preduvjet za gradnju veće zgrade bila je izgradnja velikog potpornog zida. Opremanje samostana nastavljeno je kasnije i završeno tek 1913. godine. I kasnije su vršeni veliki građevinski zahvati na samostanskoj zgradi. Sadašnja samostanska crkva izgrađena je 1888. godine po projektu Josipa Vancaša, a oslikao ju je Josip Oisner. I njeno opremanje nastavljeno je sve do 1913. godine.

U suvenirnici me dočekuje Vjeko Oroz. U rafama svega, ne samo suvenira vezanih za Fojnicu i samostan, nego i drugih, koje izrađuju razne fojničke udruge, a bogata je i ponuda knjiga. Tu je i vodič kroz samostan napisan Brailleovim pismom, jedini takav u našoj zemlji, pa slijepi i slabovidni posjetitelji, koji su dosad više puta organizirano dolazili u muzej, također mogu, na svoj način, „vidjeti“ neke od eksponata.

Od prije dvije-tri godine prostor ispred crkve krasi Posljednja večera s figurama u prirodnoj veličini, rad Zvonimira Mihanovića, nastao u dalekom Buenos Airesu. Mihanović je javnosti poznat kao ekscentrik, ali i po vezi sa Simonom, onom sa tv-ekrana, starletom, ma što taj izraz označavao, onom što niko nikad nije skontao zbog čega je postala tv-zvijezda.

Preko puta samostana, u strmom osjenu, groblje Karauša. Tu su grobovi brojnih fratara, među njima i spomenutog gvardijana fra Nikice i tadašnjeg samostanskog vikara fra Leona Migića, ubijenim zajedno s njim. Na njihovo mučko ubojstvo podsjeća spomen-ploča na ulazu u unutrašnjost samostana. Između crkve i Karauše jedna mačka, jedna časna sestra i samostanski radnik, svako zaposlen svojim obvezama: časna sestra šeta i moli, radnik kupi lišće, a maca se sređuje za nekog svog mačora.

Plato ispred samostana ujedno je i najbolji fojnički vidikovac, jer se odatle vidi doslovno čitav grad, a i neka od okolnih sela. U ravni ispod samostana je zgrada nekadašnje franjevačke pučke škole, obnovljena toliko temeljito da se više ni po čemu ne razlikuje od okolnih obiteljskih kuća. Inače je škola počela s radom 1847. godine i jedna je od prvih u našoj zemlji. Školu je te godine pohađalo 36 učenika, a nekoliko desetljeća kasnije je formirano i školsko kazalište, koje je 1874. godine izvelo prvu predstavu, pa se za Fojnicu govori da je to „prva stalna pozornica u Bosni“.

Gradom ću, naravno, prošetati, kao što turisti – jer Fojnica je prije svega turistički grad – šetaju svakodnevno. Prije ulaska u centar skroman, ali maštovito uređen ugostiteljski objekt koji bilježim prvenstveno zbog naziva „Mehana“. Kavana, kafića, restorana, hotela, krčmi, bircuza… ali je samo jedna mehana. Posljednjih godina u Fojnici je izgrađeno nekoliko hotela, a jedan od dva predratna, „Jezero“, u samom središtu grada, pretvoren je u općinsku zgradu. Preko puta je vodoskok, a dvjestotinjak metara dalje hotel „Stari grad“, zgrada koja živim bojama, ali i uređenom baštom, naprosto mami. Mislim tu na manju zgradu, na kojoj stoji i firma hortela, dok je veća, s poslovnim prostorima u prizemlju, prazna, a razlog su neke stvari financijske naravi o kojima, dakako, pojma nemam.

Malo dalje je još jedna novogradnja, Turski kulturni centar „Yunus Emre“. Tu Fojničanke i Fojničani na tečajevima mogu naučiti turski jezik, drevnu vještinu slikanja na vodi, poznatu kao ebru ili tradicionalni turski vez zvani tel kirma (vez žicom), kao i mnogo toga drugog vezano za tursku kulturu i civilizaciju, ali i posjetiti brojne kulturne događaje. Ja se, recimo, ne mogu ne prisjetiti toplog dočeka domaćina Centra kad sam jednom zgodom odlučio tu organizirati književnu promociju, i to knjige zaklade koja nosi ime po fra Grgi Martiću. Centar je inače dar istanbulske općine Ümraniye. Pored centra su dva stabla javora koja su zasadili Bakir Izetbegović i umranijski načelnik Hasan Can, o čemu govori mramorna ploča u travi.


„Kameni izvještaj o vremenu“

Mostić iza Centra, preko rijeke Fojnice, oko koje se na sve strane pružaju šetnice posute jesenskim lišćem, vodi na drugu obalu, koja nekako djeluje kao svijet za sebe. Tim dijelom grada dominira „Reumal“, jedan od malog broja hotela u kojem, ponajviše zbog iznimno kvalitetnih medicinskih i srodnih usluga, nikad nije lako dobiti sobu. Dok mnogi drugi hoteli u našoj zemlji uglavnom zjape poluprazni, u „Reumalu“ je uvijek puno, ne samo domaćeg svijeta nego i stranaca, pogotovo umirovljenika iz Hrvatske, koji tu već godinama organizirano dolaze.

Sa stražnje strane je prije nekoliko godina podignut „Aquareumal“: kasna je jesen pa su bazeni prazni, a ljeti tu bude vrlo živo. Malo dalje dva velika stećka: godinama su stajali ispred „Reumala“, ali su, ne znam kad, premješteni i djeluju tužno iza visoke ograde; fotografiram ih kroz ogradu, drugačije bi trebalo podobro zaobići.

Zbog stalnog građevinskog širenja premještena je i spomen-kosturnica boraca poginulih u oslobađanju Fojnice tijekom Drugog svjetskog rata i žrtava fašističkog terora. Barem spomenik nije gdje je stajao godinama, valjda su onda prenesene i kosti. Usput je, pri premještanju, izrađen novi postament, umjesto onog koji nedavno spomenuh u putopisu iz Kiseljaka, odnesen iz tamošnjeg parka, s nekadašnjeg spomenika poginulim austrougarskim vojnicima.

Po kosturnici se vere dječačić dok s njegovom majkom pričam o tvornici trikotaže u kojoj se nešto radi, ruši i zida, ali u ovoj fazi nekom ko tu samo naiđe baš i nije jasno što. Kaže da su trikotažu, koja odavno ne radi, kupili neki Arapi, a što će tu praviti, to se zasad ne zna. Jedini otprije prepoznatljivi detalj je mali spomenik žene na postolju smještenom na rub srca – logično, jer su u trikotaži uglavnom radile žene.

Arapin je i vlasnik hotela „Fojnica“, također napravljenog nedavno. Nisam ni čuo za taj hotel, a ni vidio ga prije, malo je u prikrajku, dok se nedavno na lokalnim portalima nije podiglo brdo prašine: vlasnik je, naime, zabranio da su u hotelskom restoranu prati prijenos nogometne reprezentacije BiH. Naravno da su mnogi ostali zbunjeni takvim potezom: „naš čovjek“, što bi rekao Džemaludin Latić, a ne da da se gleda naša reprezentacija!

Iznad mjesta gdje je zabranjeno gledati utakmice BiH, usječeno u brdo, smjestilo se apartmansko naselje, koje završava hotelom „Natura“. Tek poneki prolaznik čini sliku pomalo sumornom, ali nije uvijek tako; bude dana kad sve vrvi od ljudi. Naselje je također izgrađeno u poratno doba pa nije čudno što s donje strane, prema Tvornici trikotaže, ima i praznih poslovnih prostora. Kako je krenulo i kako ide, sve u pozitivnom smjeru, neće još dugo ostati tako.

Da čitav taj dio grada izgleda ljepše i zanimljivijie, marljivo se trude i vlasnici ono malo kuća zadjenutih između hotela. Tako u jednom dvorištu na panju stoji putokaz u kojem su smiješani Sarajevo, Srbac, obližnje selo Lučice, Hobart u Australiji i šta sve ne. U drugom dvorištu, uz kamen svezan užetom na drvenom kocu „Kameni izvještaj o vremenu“: ako ne vidiš kamen, maglovito je, ako je kamen mokar, onda pada kiša, ako kamen pravi sjenu sunčano je, ako… I naposlijetku: ako nema kamena, neko ga je ukrao. Uz obalu Fojnice neko je, pak, postavio minijaturne šarene vjetrenjače, samo što uz njih ne stoji ništa u stilu „ako vjetrenjača nema, odnio ih je vjetar“.

Ispred „Reumala“ ću kratko popričati sa slikarem Osmanom Isovićem; ne znam kad stigne slikati, jer je tu svakodnevno od jutra do mraka, a bit će da se ponešto i proda čim je sam sebi odredio toliku „dežuru“. Preko puta „Reumala“ opet prostrani park, kojim se stiže na Staru banju. U parku se nalazi postament na kojem je stajalo poprsje jednog od najpoznatijih Fojničana, književnika Zije Dizdarevića. Stajalo, kažem, jer ga je neko odnio, pa je postavljeno novo, pa je, čini mi se, i ono nestalo. Ima li ga sad, ne znam, a šta bi vrijedilo i da odem vidjeti kad se situacija začas promijeni. Kladioničarski gledano, navijam da Zijine glave ipak ima i da kvota nije veća od, recimo, 1,10, ali ko zna…

Dizdarevići su, recimo i to, mnogo učinili za svoj grad, pogotovo Raif, koji je bio i predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, ali također i Rešad, makar će to danas mnogi Fojničani negirati. Na stranu njihova blago rečeno nečasna uloga u nekim strašnim događanjima nakon onog rata, ne bih zalazio u politiku, ali baš zato mi nije jasno što je skrivio Zijo, koji je ubijen pri pokušaju proboja iz jasenovačkog logora.

Pri povratku u centar grada teško je ne primijetiti arhitektonski veoma zanimljivu zgradu Hrvatskog doma. Nalazi se u ulici koja nosi ime po Mehmedu Spahi, najistaknutijem muslimanskom političaru između dva svjetska rata. U zgradi je sjedište Hrvatskog katoličkog prosvjetnog društva „Rodoljub“, osnovanog 1906. godine, i Općinskog odbora HDZ BiH, a na zidu spomen-ploča o tome kako je 9.IX.1942. godine s tog mjesta govor održao narodni heroj Sava Kovačević, onaj što „sa kraj Bosne do mora / zna ga zemlja sva…“. U svega par četvornih metara tri politike koje se ni u putu nisu srele.

Sad valja uz Čaršiju, a prva stanica je Šaban-Ahmedova ili Čaršijska džamija. Šaban, sin Ahmeda, bio je 1666. godine, kad ju je osnovao, kreševsko-fojnički kadija. Kroz stoljeća je više puta stradala i obnavljana, a današnje zdanje je takoreći novo: munara je podignuta 1980. godine, a nekoliko godina kasnije i džamija. U mezarju oko džamije je sahranjeno i nekoliko muderrisa medrese, službenika džamije (imama i hatiba) te muallima nekadašnjeg mekteba. Izgradnja Čaršijske džamije neposredno je povezana sa određivanjem Fojnice kao novog i stalnog sjedišta kadiluka. Šaban je, naime, stalno sjedište imao u Kreševu, ali je vodio i sporove u Fojnici. Od 1669. godine je očito uspostavljena stalna sudnica u Fojnici.

Starija od Čaršijske je Atik (Stara) džamija, skrivena ispod jednog od fojničkih brda obraslog crnogoricom. Ima krov „na četiri vode“ iz kojeg raste drvena munara. Zna se da je mesdžid, iz kojeg će kasnije nastati džamija, 1551. godine podigao Fojničanin Mustafa, sin Hizira, unuk kršćanina Vojina. Džamija je obnovljena 1820. godine, a kronogram iznad ulaza kazuje da je obnovu poduzeo Sirri-baba, šejh tekije na Oglavku.

Džamiju poneko još uvijek zove i Djevojačkom. Iako se, naime, zna ime graditelja, legenda kaže da su najveći dio novca osigurale neke tri sestre čija imena nisu zabilježena. One su, po toj legendi, shvatile da su zašle u godine kad se više neće moći udati, a pošto su imale spremeljeno bogato djevojačko ruho za udaju, odlučile su ga prodati, a novac dati za izgradnju džamije.

U Atik-džamiji se čuva primjerak Kur'ana napisan rukom prije 262 godine. Na zadnjoj stranici je naznačeno da ga je „u kasabi Fojnica“ pisao Ibrahim, sin Saliha, sin hadži Mahmuda.

Musafirhana

Između Čaršijske i Atik džamije, bliže ovoj drugoj, nalazi se musafirhana, najstariji sačuvani objekt od javnog značaja u Fojnici. Ne zna se kad je podignuta, ali se pretpostavlja da se to desilo u isto vrijeme kad je građena Atik džamija. U musafirhani su se dugo čuvala dva rukopisna primjerka Kur’ana, od kojih se onaj mlađi, napisan 1648. godine, još uvijek nalazi u Fojnici, dok je stariji, pisan 1615. godine, nakon Drugog svjetskog rata odnesen u Dubrovnik.

I sve je to fino, ali musafirhana, kako vrijeme prolazi, izgleda sve gore. Posljednje što znam je da ju je 2009. godine od obitelji Salihagić, čije vlasništvo je bila još od pretprošlog stoljeća, kupio privatni poduzetnik Omer Karahmet, koji je, međutim, godinu dana kasnije poginuo. Riječ je o vrijednom nacionalnom spomeniku i – ako nema ko drugi – država bi trebala nešto poduzeti: kapija je zaključana, a na snimcima koje pravim podižući kameru iznad zida vidi se da stolarija truli, malter opada, kaplama na krovu fali, što će reći da zgrada i kisne.

Onda dođe jedno raskršće s kojeg, kud god kreneš, naiđeš na još mnogo zanimljivih stvari. Ja neću krenuti nikud, jer trebam zastati baš tu, na muslimanskom groblju: tu negdje se, na Pazarnici, odnosno Crkovišću, u predosmanlijsko doba nalazila franjevačka crkva svete Marije sa samostanom za koju gore rekoh da je „prenesena“ na današnju lokaciju, ma koliko glupo zvučao taj glagol koji rado koriste oni koji žele ublažiti divljaštvo jednih i stradanja drugih. Pored raskršća se nalazi i nekadašnja legendarna kavana „1001 noć“, danas omladinsko okupljalište, a lijevo od groblja i kavane je naselje Pavlovac, vjerojatno najstariji dio grada. U Pavlovcu je sačuvano i nešto starih bosanskih kuća, mada je, koliko brige se pokazuje za njih, gotovo pitanje dana kad će ih nestati, a tu je i treća gradska džamija, Hadžimuharemova, podignuta 1863. godine, koja, kao i Atik džamija, ima krov na četiri vode i drvenu munaru iz krova.

Na Tješilo ću trknuti tek toliko da s tog sela-vidikovca napravim koju fotografiju naselja i zaselaka s one strane Plana, razbacanih po šumama i proplancima u simpatičnom „neredu“, nalik dječjoj sobi prvog dana nakon što se djetetu kupe nove puzzle. Nemam nigdje u arhivi ni spomen-križa ispod kojeg na jednom kraku velikog V – bit će da je u pitanju Viktory, tj. pobjeda - stoje imena poginulih branitelja iz tog sela, a na drugom spomen na fra Pavla Dragičevića, biskupa i autora prvog poimeničnog popisa katoličkih obitelji. Dragičević je popis napravio 1742. godine i danas je to nezaobilazan dokument za sve koji se bave podrijetlom rodova, a rođen je upravo na Tješilu. Treći razlog je skroz privatne naravi, ali putopis ponekad treba i „zloupotrijebiti“: želim prijateljicu Venesu, rodom s Tješila, koja već dugo živi daleko od svog kraja, iznenaditi vedrim jesenskim kadrovima iz njenog sela.

S Tješila se vidi puno toga: od Gradine, sela koje vlastito ime ima sadržano u sebi, jer se malo pored sela, iznad sastava rječica Čemernice i Dragače, nalazi najveća pretpovijesna gradina u fojničkom kraju, Lagumi, čitavo jedno poveliko brdo opasano šancem širokim i dubokim nekoliko metara, koju arheolozi (neosnovano, ali o tome ću negdje drugo) pripisuju Rimljanima, preko Zahora, gdje se rado zapute skupljači minerala i kristala (a s njima i ja), pa do bezbroj planinarskih staza, čije su smjerove i kilometraže, odnosno minutaže, fojnički planinari označili već u čaršiji.


Vodopad Kozica

Na dvama važnim mjestima ovaj put nisam bio, ali se na njima ništa ne mijenja već godinama, pa kao i da jesam. Jedno je Kozica, prekrasni vodopad s one strane Vladića vrha, prema busovačkom području; tu je možda jedino, nakon svih ovih kiša, razina vode viša, pa je vodopad još ljepši (dio vode mu je prije nekoliko godina „ukraden“ izgradnjom jedne od minihidroelektrana), a drugo Kaštela, iznad sela Rizvići, na jednom od obronaka Zahora. Radi se o manjoj srednjovjekovnoj utvrdi, u sklopu koje postoje i pećine uklesane u živu stijenu. Tu su se, prema narodnoj predaji, sklonili fojnički fratri nakon što su Osmanlije zauzeli Kozograd i Fojnicu, odatle je fra Anđeo Zvizdović krenuo na Milodraž, na susret sa sultanom Mehmedom el Fatihom. Na Kaštelima se ništa nije promijenilo već petsto godina.


Kaštela

Trebalo bi, da bi slika fojničkog kraja bila koliko-toliko kompletna, trknuti i na Prokoško jezero, 22 kilometra od Fojnice, na 1660 metara nadmorske visine. Tu se, pak, svašta mijenja, i to ponekad za jedan dan. Recimo, izmijene se sva četiri godišnja doba, malo manjom brzinom od one kojom idu Vivaldijeva. Kad čovjek prvi put dođe na Prokoško jezero, zna se desiti da zaboravi kako negdje dolje, odakle je stigao, postoji još nešto: svijet se svede na ono što oko vidi i naslućuje iza planinskih vrhova, ispod površine vode, iza otškrinutih vrata planinske kolibe, odakle će ga zapuhnuti davno zaboravljeni miris pite ili pogače ispod sača, ovčjeg sira i kajmaka.


Detalj s Prokoškog jezera

Ne vjerujem da se nešto značajno promijenilo i u Vukeljićima i na Oglavku, gdje se nalaze dvije od malog broja sačuvanih bosanskih tekija. Vukeljićku nakšibendijsku tekiju utemeljio je oko 1780./81. godine šejh Husein Zukić Bosnevi, koji desetak godina kasnije dovodi Abdurahmana, darovitog sina fojničkog kadije, koji će kasnije osnovati tekiju na Oglavku. Nakon Zukićeve smrti, tekiju preuzima jedan od derviša, H. Mejlija, pa tekijom otada do danas upravlja porodica Hadžimejlić. U blizini tekije nalazi se i muzej obitelji Hadžimejlić sa bogatim zbirkama starih rukopisa i knjiga, nošnji i posuđa ovog kraja, oružja i oruđa za rad, te slika i levhi, koje rječito govore o životu tekije, o povijesti porodice Hadžimejlić, ali i o životu naroda u ovim krajevima tijekom proteklih stoljeća. Na brdašcu iznad tekije nalazi se, pak, malo mezarje sa tri turbeta: jedno je Husein-babino, a izgradio ga je njegov učenik Abdurahman Sirri, u drugom je sahranjen H. Mejli, Husein-babin nasljednik, a u trećem Mejlijin sin i nasljednik na položaju upravitelja tekije, Hasan. Na mezarju su pokopani i brojni članovi obitelji Hadžimejlić, kao i neki od derviša koji su djelovali u ovoj tekiji.


Turbe šejha Sirrije na Oglavku

Ni tekija na Oglavku, iako nešto mlađa od one u Vukeljićima, nije ništa manje zanimljiva. I ona je malo nakon utemeljenja došla na glas kao jedan od najznačajnijih sufijskih centara. U blizini tekije nalazi se i mezarje u kojem se nalaze turbeta Sirri-babe i njegovog sina nasljednika, kao i mezari drugih šejhova, te njihovih porodica i poštovatelja, a istočno od tekije, na Pločniku, turbe šejha Huseina Horasanije, po tradiciji savjetnika sultana Fatiha. Pored Horasanijinog turbeta je i turbe dr. Šaćira Sikirića, jednog od voditelja tekije i profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Svašta ja obiđoh i ne obniđoh, a i spomenuh: Kozograd već par puta, a čitatelj možda ne zna ništa o tom mjestu. Ukratko, jer mi se putopis rastegao k'o Matino ime, Kozograd je srednjovjekovna utvrda na na obronku planine Matorac, u šumovitom i nenaseljenom predjelu, na 1430 metara nadmorske visine. U pisanim izvorima naziva se Kozao, a spominje se u prvoj polovici 15. stoljeća.

Podignut je s ciljem zaštite obližnjih rudarskih kopova na Trošniku, Bistrici i Selakovićima, te šireg područja, a i kao razmjerno sigurno mjesto za sklanjanje dubrovačkih trgovaca u slučaju opasnosti. Kozograd je, misle neki povjesničari, služio i kao jedna od ljetnih rezidencija bosanskih vladara.

Danas se u ostacima grada raspoznaju temelji glavne kule zvane Kraljeva kula, omanjeg obora, cisterne, zaštitnog usjeka i nekada naseljenog podgrada koje se i danas zove Varoš. Južni plato nosi naziv Kraljičin grič, a i sad je vrlo živa je narodna predaja po kojoj je kraljica Katarina pred turskom najezdom upravo s Kozograda pobjegla u Konjic, a odatle u Ston i, dalje, u Dubrovnik.

Danas su od Kozograda ostali gotovo neznatni tragovi, a poprilično su unakaženi izgradnjom repetirora na jednoj od najviših točaka grada. Kraljica sigurno, da se nešto pita, ne bi stavila svoj kraljevski pečat na tu dozvolu, ali… Već pola milenija mirno počiva u rimskoj crkvi Ara Coeli.

To je to: Fojnica i okolina mnoge omađijaju, ljepotom svojom bace im sihre, pospu ih prahom prošlih stoljeća i još im osmijehom uljepšaju svaki dan proveden ovdje. Pa ti, koji ovo čitaš, ne dođi u Fojnicu!

Kopirati
Drag cursor here to close