Putujte s nama

Duvno – Mjesto koje je sakrilo svoju prošlost

Lifestyle / Flash | 02. 09. 2016. u 07:50 Milo JUKIĆ
Kopirati

U Duvno odem često, ali ću se sad, dok ne završim putopiščić, koliko god je to moguće pred sobom praviti da mi je prvi put. I krenuti ispočetka, čak i ponovno obići i fotografirati ako ne sva, onda barem većinu zanimljivih mjesta.

Vjerujem da bi gotovo svako, kad bi kojim slučajem pošao u obilazak duvanjskog kraja, krenuo od ulaza u grad i velebne katoličke bazilike, a ja ću drugačije: proći kroz grad, pa na kružni tok i okrenuti prema Splitu. Cilj je jug općine, selo Prisoje. U arheološkoj literaturi davno nađoh podatak da je u tom selu, na lokalitetu Mostine, sačuvan rimski most, točnije pola mosta. Idem, dakle, potražiti taj rim mo. U Prisoju me, međutim, čeka negativan odgovor: jest, bio je, kažu mi ljudi u kavani znakovitog imena „Most“, ima ga i sad, ali je - pod vodom! Buško blato oliti jezero, ne znam šta je ispravno i kako treba – uglavnom je ono krivac što neću vidjeti rim mo.

Da ne bi ispalo da sam uzalud došao, saslušat ću mještane, jer – svi su u to uvjereni – u njihovom selu ima puno zanimljivijih stvari od tamo nekog pola rimskog mosta. Da je čitav, ni po jada, ali prepolovljen... Šta se tu ima vidjeti i da nije pod vodom?! Eto, recimo, imaju veeeeeliki most, pravi, nema ni deset metara od kavane, a ako mi se ne dopada taj, eno stotinjak metara niže mali, austrougarski, lijep da ne može biti ljepši. I čitav, a ne neki „polovnjak“. Imaju i crkvu, eno je preko mosta, zeru u brdu.

Ispostavit će se da Prisojani ne pretjeruju. Crkva jednostavna, kamena, lijepa; ne znam ni da može biti od kamena, a da nije lijepa. Posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije. Ispred nje Gospin kip, a u kadar ulazi i starica koja se u rano jutro došla pomoliti Gospi. Na ploči iznad ulaza stoji da je „sagradi župa Prisoje sa župnikom fra Karlom Grbavcem“. Bit će neki skroman fratar, jer na većini crkvi piše da ih je sagradio taj i taj župnik s narodom ili sa župljanima. Iznad crkve groblje, sudeći po mnogim džinovskim križevima, također kamenim i također lijepim, vrlo staro, iako je još aktivno. Pravo iznenađenje slijedi kad se popnem iznad groblja: uzbrdica sa lijepim Križnim putom, a ispod toga, na kojih desetak metara ili još više, velikim metalnim slovima bosančice oliti hrvatske ćirilice ispisano: Majka Kristova i hrvatske Kalvarije. I, naravno, još jedan kip. Nije da baš do kraja razumijem što je autor natpisa htio reći, ali to je manje važno, iznenadi me bosančica! A i most: tankovit k'o jedna 'vamo, čije ime neću reći, na tri luka, srebrenobijel u onom zelenilu šume i plaveti vode. Nešto kontam: možda je to taj rimski, samo ga Austrijnci nadogradili?! Preko polja, i to baš u pravcu mosta, nekoliko gomila tesanog kamena i temelji neke građevine, pa ti sad znaj...


Karmel sv. Ilije u Zidinama

Sljedeća stanica je samostan-karmel sa crkvom svetog Ilije u Zidinama, selu iz kojeg su u beli Zagreb grad stigli braća Mamić, oni što najboljim europskim klubovima za milijune eura prodaju nogometaše. Dobro de, ne baš oni nego njihv otac, uglavnom korijeni su iz Zidina. Samostan nije franjevački, kao što smo navikli, nego su u njemu karmelićani, a utemeljen je prije deset godina. Karmelićani kod nas nisu baš česta pojava, ne znam, ustvari, da u našoj zemlji uopće postoji još neki njihov samostan. U Zidinama su, na praktički idealnom mjestu, izvan naselja, uz Buško jezero, napravili pravi mali raj. Naravno da ne znam po čijem projektu je sve napravljeno, ali je posloženo gotovo idealno. Na sve strane travnjaci i cvijeće, staze popločane kamenom, a i gotovo sve ostalo je od kamena, i sve ukusno uređeno. Malo iznad samostanskog zdanja kip svetog Ilije, također - to vidim na pločici ispod Svečevih nogu - dar nekog iz plemena Mamića. Crkva mala, bez suvišnih ukrasa, kako je čest slučaj, s drvenim gredama zabodnim u krov, a ispod krovova samostanskog zdanja s donje strane, prema Buškom jezeru, barem trideset gnijezda i stotine lastavica koje su, izgleda, također osnovale svoj samostan, čim ih je toliko. Očito je da ih tu niko ne dira, fino im, pa što ne bi...

Tek koji kilometar dalje je, također uz obalu jezera, selo Grabovica. Ispod ceste se, vidim, gradi pogolema zgrada, bit će da će niknuti apartmani, pogotovo što je jezero prelijepo, a na turističkom planu praktički neiskorišteno. Iznad ceste, pak, istoimeno etno-selo, a u njemu bezbroj zanimljivih stvari i detalja. Na prvi pogled djeluje da je etno-selo izniklo tek tako: našao čovjek dobre ledine i odlučio ga praviti baš tu. Međutim, ko se popne na vrh sela, naići će na staro groblje s vrlo originalnim križevima, vjerojatno stoljećima starim. Grabovicu inače, kao selo sa 10 do 12 katoličkih kuća, spominje malo prije 1785. godine, pred tzv. Dubički rat, austrijski obavještajac zastavnik Božić. On je Bosnu i Hercegovinu prokrstario obučen u fratarski habit, sa biskupom fra Augustinom Okićem, tijekom njegovog kanonskog pohoda. Osim Grabovice, na duvanjskom području spominje i Šujicu sa oko 160 turskih kuća te Roško polje sa 30 do 35 kršćanskih kuća, kao i Buško blato, Bukovicu te Županjac, kako se tada zvao današnji Tomislavgrad. Groblje leži pored, moglo bi se tako reći, monumentalnog križa, možda najvećeg u ovom dijelu naše zemlje. Velik je toliko da se u njegovom donjem dijelu „smjestila“ kapela, a neki svetac koji mu je postavljen s boka djeluje kao patuljak. U kapeli s lučnim svodom samo kameni oltar, a pored nje, uz križeve, željezni zvonik. Ispod toga oivičeni budući cvijetnjaci, jer radovi još traju, i to u obliku srca koja se preklapaju pa ih je teško izbrojiti. Puteljci kroz selo od iskockanog kamena, kaldrma ili kazdrma, negdje kažu jedno, negdje drugo, ograda u jednom dijelu prava nekadašnja, pomalo zaboravljena, tj. plot, od ljeskovih grana, a u selu svega, od apartmana, zgodnih starinskih kućica, restorana i svadbenog salona pa do one duge autine namijenjene mladencima. Tu je i mlin, zove se po Ćurkovićima, vodoskoci i bazenčići, fijakeri i svakakvih životinja, ne samo konja, svinja i ostalog iz ovih krajeva nego i nekih koje je teško moguće vidjeti u našoj zemlji. Te nešto japansko, te nešto indijsko, te nešto... Ja se najviše družim s magarencetom od 15 dana: još ni u školu nije krenulo, a već zna izgovoriti sva magareća slova. I-aaa, i-aaa! Zna se i ritnuti ako mu se nešto ne svidi i jedino je, čini mi se, s povlasticom da slobodno trčkara po dijelu sela namijenjenom životinjama.


Tek mu je 15 dana, a već zna sva magareća slova

Fino bi se bilo vazdan družiti s magarencetom, makar me koji put i ritnulo, ali se pozdravljamo i obećavamo jedan drugom da ćemo se opet vidjeti. Valja mi dalje, a dalje je selo Stipanjići, s naglaskom koji ni u snu ne bih ponovno potrefio dok ga ne čujem. Prije toga ću svratiti do spomenika trojici pripadnika čeških postrojbi UNPROFOR-a. Poginuli 1998. godine „u zračnoj nezgodi prilikom ispunjavanja mirovnih zadataka“. Tu blizu, preko puta, na istaknutom dijelu brda, stoji i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. A u Stipanjićima, točno na granici sa susjednim selom Jošanica, također ima jedan fin most, zarastao u šišljagu k'o škripar 1950., iako je samo desetak metara udaljen od glavnog puta. Most je jednolučni, a do njega vodi uzak makadamski puteljak. Ne bih smio pogađati ko ga je zidao; znam samo da je lijep i da ga je teško slučajno primijetiti. Ja ga primijetih kad sam krenuo vidjeti stećke u starom muslimanskom groblju; ništa posebno, utonuli u zemlju, ne vidi se jesu li možda ukrašeni, a ukrase, zanimljive, primijetih samo na nekoliko starih nakrivljenih nišana. Stipanjići imaju i katoličku crkvu ne baš svakodnevne forme, sa zvonikom odvojenim od ostalog i „kulama“ na bočnim stranama. Ne bih umio kazati je li lijepa, ali drugačija od drugih jest. Imaju i džamiju, staru, malu, jednostavnu gradnju, koja je u ratu ostala bez munare, i novu, veliku, sa tri kupole i vitkom munarom. Džamiju je vrlo teško fotografirati: uglavila se između kuća pa bi fotograf morao leđima proći kroza zid da bi napravio iole dobru fotografiju.

Duvno ću opet zaobići, pa ću na kružnom toku na suprotnu stranu. Prvo u Mandino Selo, gdje svraćam u seosku prodavaonicu i prepoznajem simpatičnu i uvijek nasmješenu prodavačicu kod koje sam navraćao prije par godina. Ona mi objašnjava kako ću do Crvenica - davno bio, pa se zaboravilo. Prije toga ću snimiti Mandinu gradinu, dominantno brdašce usred polja, jedan od značajnijih pretpovijesnih lokaliteta u duvanjskom kraju, gdje se u to doba nalazio kultni objekt i tumul značajan za čitavo okolno područje. Do rata se na Mandinoj gradini nalazila pravoslavna crkva, ali je u ratu odletjela u zrak i danas je od nje ostala samo ruševina. Potom iz Kongore i Borčana fotografiram Lib, još jedno istaknuto brdo, puno veće i više od onog u Mandinom Selu. Sigurno ima i poprilično Duvnjaka da to ne znaju, ali upravo na Libu se nalazio Delminium, glavni grad ilirskog plemena Delmati. Inače je utvrđenih ilirskih naselja u ovom kraju bilo mnogo kao malo gdje, od Mokronoga, sjeverno od današnjeg Tomislavgrada, na sjeveru Duvanjskog polja na sve strane: Letka, Vodičevo, Oplećani, Srđani, potom u Rezama, Romićima, Lipi, a onda i iznad Crvenica, u Petrovićima, Mesihovini, pa nekoliko na duvanjskom dijelu Buškog blata... Sveukupno, čak 35 lokaliteta. Slično je i sa pretpoviješću: ostaci srednjovjekovnog grada Rog, iznad Roškog polja, posjeda hercega Stjepana, koji se u povelji aragonskog grada Alfonsa V. navodi kao glavni obrambeni grad župe Duvno, leže na ostacima pretpovijesne gradine, ali je najznačajnija gradina ona iznad sela Korita, gdje se najstarije naselje formiralo već u kasnom eneolitu ili ranom brončanom dobu, a nalazi iz Korita (dijelovi nošnje, nakit, oružje) veoma su značajni za kronologiju kasnog brončanog te željeznog doba delmatskog područja, kao i za proučavanje materijalne i duhovne kulture Delmata.

Pogled s Liba je prekrasan, a nije teško popeti se ni iz Kongore ni iz Borčana, treba svega desetak ili petnaest minuta. Gore ogroman plato, usput, ako se krene srtom, ostaci zidina još iz tih davnih vremena, a na najistaknutijem rubu platoa opet neki predajnik ili nešto slično. Vide se kilometri i kilometri polja na sve strane – očito je to bilo najbolje mjesto za prijestolnicu.

Dalje ću ka Crvenicama, vidjeti je li što ostalo od kasnoantičke bazilike smještene možda kilometar od posljednjih kuća. Usput zastajem snimiti mjesne crkve i spomenike poginulim braniteljima u Kongori i Borčanima, nek' se nađu, odakle znam kad će zatrebati, a u Crvenicama, osim spomenika ispred područne škole Ljubomira Ljube Radoša, nailazim na nešto staro-novo: ispod puta je Bojkanovića mlin, tako stoji na drvenoj tabli iznad krova. Vode u jazu iznad mlina nema, nije je bilo ni kad sam tim putom nailazio prije par godina, ali je valjda ima zimi, a možda je mlin, koji je nekad sigurno radio, ipak obnovljen 'nako, za ukras sela. Uza zid naslagano nekoliko mlinskih kola, a u zidovima lijepog tesanog kamena, među kojim – siguran sam 99 posto, onaj jedan posto bi trebali dodati stručnjaci – ima i rimskog, čak mi izgleda da su i neki nadvratnici ili natprozornici završili svoju karijeru u mlinskom zidu.


Ostaci ostataka kasnoantičke bazilike u Crvenicama

Do bazilike bi trebalo biti lako, preko mosta pa lijevo, makadamom posred livade, ali će se ispostaviti da za krupne promjene ne trebaju čitava povijesna razdoblja: neki od vlasnika obližnjih parcela je, ko zna zašto, dovezao kamion zemlje, fino ga istresao na put i... I trebao bih iz prtljažnika svog „golfa“ izvaditi tenk ako sam baš naumio ne ći pješke do bazilike. Svega na dunjaluku! Ništa, nastavljam pješke, nije daleko, samo ne razumijem... Bazilika u prilično jadnom stanju, zarasla u travuljinu, lijepi kameni ukrasi razbacani okolo, našao se i neki koji je - valjda došavši nekim drugim pristupnim putom ili je to bilo prije istresanja kamiona zemlje - traktorom prelazio preko gornjeg dijela ostataka bazilike. Arheološki je vrlo zanimljivo čitavo okolno područje: brdo iznad bazilike zove se Stražnica, tu negdje oko bazilike pronađeni su ulomci željeznog koplja i brončanog nakita s kraja 7. ili početka 6. stoljeća p.n.e., dok su obližnjim Ritkim liskama nađeni brončani šljem, više kopalja i noževa te veća količina nakita, a na Badnju, negdje blizu mostića koji vodi preko potoka kojeg više nema, rimski spomenik s natpisom u kojem se spominje municipij Novae. Uzalud sve: neke općine su svoje bazilike, kojih u BiH nema mnogo, uspjele sačuvati, neke su od njih napravile poprilične turističke atrakcije, a nekima je, eto, svejedno hoće li ih biti ili će nestati pod traktorskim gumama i obiješću ljudi koji misle da povijest počinje od njih. U povratku malo vožnje u rikverc, čisto da provježbam vratne mišiće i žile, jer je put pouzak i nije baš za vožnju u kojoj bih se pouzdao u retrovizor. Neko vještiji od mene da, ja ne.

E sad slijedi, što bi reci Bora Čorba, odlazak u grad. Prvo prečicom preko polja, da se ne vraćam putom kojim sam došao, pa kava.Prva slika: dva vola, jedan smeđ, drugi zelenoplav, poboli se usred kružnog toka i ostali tako, narogušeni, oštrih pogleda i, dok auti dan-noć kruže oko njih, samo što ne krenu jedan na drugog. Ali lako je meni za volove, ja bih malo nešto arheološki zanimljivo, a danas mi se nešto ne da. Pa kad već obilazim prijestolnice, odoh i do samostana, tamo su negdje Rimljani podigli svoju nakon što su pokorili Delmate i rasturili onu ilirsku, na Libu. Da je to tako, govori i povelika tabla s naslovom „Ostaci rimskog Delminiuma“ na parkingu preko puta samostana. Subota popodne, vidim i nakićene aute, pa koristim prigodu prošvrljati crkvom, ionako su se svatovi uzmuvali pa k'o da su svi mladoženja ili mlada; jedni šetkaju ispred crkve, jedni se unutra mole bogu, ali i u crkvi svako malo neko ode tamo, neko amo. Penjem se i na kor, gdje jedan mladi gitarist svira, a dvojica mladića sjede i, bit će, predvode pjesmu. Slikam kip fratra preko puta ulaza; ne piše koji je, ali pretpostavljam da je riječ o fra Mihovilu Čujiću, najzaslužnijem što je, malo prije početka Drugog svjetskog rata, napravljen duvanjski samostan, a prije toga, između 1925. i 1940. godine, i monumentalna bazilika svetih Ćirila i Metoda. Valjalo je u ono vrijeme imati puno hrabrosti pa u prilično siromašnom kraju, gastarbajtera tada još nije bilo, započeti takvu jednu građevinu...


Samostan s bazilikom svetih Ćirila i Metoda

Od samostana ću do muzeja koji nosi ime fra Joze Križića, rano preminulog fratra koji je i sakupio najveći broj eksponata. Muzej je napravljen i otvoren nedavno, prije tri godine. Od ulaska ništa, kustos je, saznat ću kasnije, otišao kući, isteklo radno vrijeme. U istoj zgradi i prostorije Franjevačke mladeži (Frama), tu su instrumenti, razglas, pojačala, a sve otključano i širom otvoreno. Čim mogu i smiju tako, mora da ovdje živi pošten svijet...

A rimski Delminijum... Po tabli, sve je tu, samo se treba okrenuti oko sebe i uživati, ali u stvarnosti nema nigdje ničega. Tu negdje se, kažu knjige, nalazila i rimska putna stanica Bistue Vetus te naselje s forumom iz vremena cara Tiberijana (14.-37. godine p.n.e.). Obilazim potok Seget prema opisu na tabli, sve je tu negdje, samo ja ne vidim, tek ostatke utora kamene česme pedesetak metara niz potok, to je sigurno rimsko. Ostalo, eto, ne vidim, džaba sve. Nema mi druge nego se vratiti i pitati, misa je već završena, dva fratra i par mladića su na ulazu, valjda oni znaju. Fratri, međutim, ne mare za nezvanog gosta, uzalud i hvaljen Isus, a i Marija, pa nakon što nešto međusobno rasprave, ulaze unutra, u samostan. Od mladića, „framaša“, čini mi se baš onih što ih nađoh na koru, saznah: bivši gvardijan je zidine rimske prijestolnice, nakon što su obavljena djelomična istraživanja, fino zatrpao zemljom, sve poravnao i – napravio parking! E, da, pokazuju mi, to je ono gdje ste parkirali! Ne bih se pravio pametan, valjda je sve urađeno kako treba, samo mi ostade žao što nikad neću vidjeti Delminium. Baksuzan dan...

Ali dobro, ima u Duvnu drugih zanimljivih mjesta, nije sve u Delminiumu. Recimo spomenik kralju Tomislavu usred grada – moćan, gotovo grandiozan, oko njega uređeno, ali – samo par metara. U produžetku fontana, iznad parkić, a slika uvijek ista: neuredno, zapušteno, toliko da bih se ovog časa, samo da mi neko pozajmi grablje, kosu i još štošta, kanio putopisa i bacio se na konkretnije poslove. U produžetku nekadašnja robna kuća, bolje rečeno ono što je ostalo od nje, a ostalo je ruglo u središtu grada. Na katovina polupana stakla, tone otpada, na podu vidim čak i tablu s natpisom METRAŽA. Šteta za sve one lijepe stare kamene kuće i čitav grad, baš bi se dao urediti. Ne znam ko je bio vlasnik robne kuće i ko je nadležan, jasno da nisam pozvan kritizirati i dijeliti lekcije, ali, brate, što je previše, previše je... Sreća pa je Tomislav okrenut prema ulici i ne vidi šta mu je s boka, inače bi se sigurno zapitao je li odabrao pravo mjesto za spomenik i je li se uopće trebao krunisati baš na Duvanjskom polju.


Sreća pa Njegova Ekselencija ne gleda u kostur robne kuće

Zato je ispred zgrade Općine lijepo uređen cvjetnjak, a u ulicama iznad robne kuće radovi, izgleda da će biti uređene i ponovno asfaltirane. Hajde, barem nešto... Na parkingu iznad općinske zgrade djeca igraju nogometa „na male“, a ja želim vidjeti šta je ostalo od partizanskog groblja. Odgovor je vrlo kratak: Ništa! Jesu zidovi koji su ga oivičavali i stepenice s obje strane; njima su se nekad penjale delegacije koje su polagale vijence i cvijeće. Sad se više doslovno nijedan grob ne vidi iz trave i smeća, a neko se dosjetio da je takav prostor šteta ne iskoristiti pa je o jedno stablo objesio vreću za boks. Eto, tako i partizansko groblje ima neku namjenu, grjehota je da onakav prostor stoji 'nako... Pitam male nogometaše gdje su grobovi. Tu su, ispod trave, kaže mi vratar, pokrupan riđokos dečko čija je momčad bolja pa je uglavnom besposlen, ali svi su ti oni davno pomrli... A dobro, šta ćemo, nije ih išlo...

Onda u Džudža-Džaferovu džamiju. Ne zna se kad je podignuta, ali je stara više od 300 godina, a ne zna se ni ko je bio Džudža-Džafer. Neki pretpostavljaju da je bio jedan od bogatih Kopčića, ali i to ostaje samo pretpostavka. Poznat je samo podatak da je džamija do 1791. godine, kada je zabilježena velika eksplozija baruta u Duvnu, imala kupolu. Mezarje oko džamije uređeno, a unutra jedna žena koja čisti prozore i jedna djevojčica, Ilma se zove. Uskoro stiže i Ilmin otac, Edin efendija Kukić, mlad, razuman i odmjeren čovjek, Novotravničanin koji je već 12 godina na službi u Tomislavgradu i zna sve što se može znati o džamiji i onom oko nje. Džamija zapaljena, u ratu, ali nije planula, munara minirana u miru, ali nije srušena. Pomaže mi da napravimo koju fotografiju u džamiji, a potom mi pokazuje kosturnicu u kojoj su pokopani posmrtni ostaci preneseni sa starog muslimanskog groblja koje se nalazilo ondje gdje je danas hotel „Tomislav“ te grob osnivača džamije, Džudža Džafera. Na kraju me upućuje da posjetim i spomen-obilježje poginulim Bošnjacima u Mokronogama, što ne stižem, te još jedno staro mezarje u gradu, iznad glavne ceste, preko puta rimskog Delminijuma i bazilike, što stižem. U mezarju mnogo starih nišana, a u gornjem dijelu i temelji džamije. Jedna bandera u dnu mezarja baš me nervira - kvari fotografiju na kojoj su stari nišani i bazilika u jednom kadru.

Nije to baš sve, ali svakako jest najzanimljivije što se može vidjeti u gradu. Hitam u Eminovo selo, tamo je do rata eksploatiran ugalj. Negdje sam našao podatak da je na duvanjskom području „sakriveno“ oko osam milijuna tona rezervi mrkog uglja te oko 300 milijuna tona rezervi lignita. Bivši rudnik nalazim na kraj sela, ispod planine, ali se tu nema šta vidjeti i snimiti pa se samo pitam zašto rudnik ne radi ako su već procijenjene rezerve tolike. Usput u objektiv stavljam još jednu pretpovijesnu gradinu, moćnu, baš dominira okolnim područjem, a ispod visokog željeznog stupa koji drži žice od struje, malo ispod bivšeg rudnika, nailazim na usamljeni stećak s velikim postamentom, prelijep, sprijeda ukrašen velikim križem. Mora da je bio neki glavonja, recimo nešto kao danas direktor „Elektroprivrede“ ili tako nešto, čim je dao napraviti tako moćan nadgrobnjak. Rudnik nula bodova, tu su stećak i gradina, sad bih fino mogao dalje, ali mi vrag ne da mira, jer nekoliko stotina metara dalje vidim štale i veliko stado krava. Nekad je iz ovih krajeva stokom i mesom opskrbljivana čitava Dalmacija, otud ona uzrečica „Duvno – zlatno guvno“.


Sa Edinom ef. Kukićem

U krugu farme samo mladi dečko, zove se Zelkaid Latović i iz travničkog je kraja. Imena ljudi s kojima pričam obično pamtim, njegovo pišem, jer ga čujem prvi put u životu. Krava je oko 1000, sorta „red angus“, ako sam dobro zapamtio, a vlasnik je Slaven Papić Perčinović. Njegove su i farme na nekim drugim mjestima u široj okolici pa i ona koju sam nedavno snimio na Ravanjskim vratima, na tromeđi Kupresa, Rame i Tomislavgrada, kao i u obližnjoj Zvirnjači te u Vukovskom, a pastiri su uglavnom iz Bosne. Ukupno na svim farmama, kaže Zelkaid, imaju nevjerojatnih 7.000 krava, hajde deset-dvadeset gore dolje, toliko precizno se nikad ne zna, ima medvjeda i vukova, desi se da napadnu stado. Ma stvarno, nije priča! Papić, Papić... Pa da, i benzinska crpka na kružnom toku, tamo gdje su dva obojena vola, zove se tako, vidio sam negdje i zlataru, pekaru, automehaničarsku radnju i još štošta, a sve se zove „Papić“. Eh, to već zaslužuje poseban putopis, Papić i njegove farme i firme, nešto za što ne vjerujem da postoji igdje drugo u BiH.


Rimski most u Šujici

Iz Eminova sela ću u Šujicu. Tu se rodili oni političari Ivić i Pašalić, a ja iz neke neobjašnjive navike vječito svratim na kavu. Ovaj put ću malo skrenuti sa glavne ceste, do seoske crkve, nikad nisam svratio, pa produžiti do posljednjih stanica duvanjskog putopišćića, a to su Gradina iznad Šujice i rimski most ispod nje. Na Gradinu ću donekle autom, i to rimskom cestom čiji su ivičnjaci i danas, dvije tisuće godina nakon što je napravljena, na svom mjestu, od konac, i nijedan ne fali. Teško je shvatiti kako to može biti, a jest, eno, svako može otići i vidjeti, a kako današnje ceste, unatoč najsuvremenijoj tehnologiji, propadnu za par godina. Inače je kroz Šujicu prolazila rimska cesta Salona (Solin)-Servitium (Bosanska Gradiška), a u Šujici se jedan krak odvajao i preko Mokronoga vodio ka današnjem Tomislavgradu te dalje prema Lovreću i Trilju, dok je suprotni dio, preko Kupreških vrata, vodio ka rimskoj Argentariji, današnjoj Srebrenici. Dalje, do vrha, valja mi pješke, sve do križa podignutog nekad nakon rata. Odatle, s vrha, snimam dolinu i u njoj rimski most pored kojeg mirno pase malo stado krava. A kad se u kadru nađe most, pravi biser rimskog graditeljstva... Pa zar ima smisla napisati više ijednu riječ?

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.