Međunarodni simpozij

Oprost i pomirenje: Krilatice lišene sadržaja?

Kultura / Vjera | 22. 09. 2017. u 19:34 M.M.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U četvrtak i petak, 21. i 22. rujna 2017. u dvorani Pavla VI., u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu upriličen je međunarodni simpozij na temu "Oprost i pomirenje: krilatice lišene sadržaja?".

Veliki kancelar KBF-a kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski uputio je pozdrav svima i zahvalio za organizaciju simpozija ''na tako važnu i našem društvu potrebnu temu“. Izrazio je nadu da će u predavanjima biti riječi o Istini ističući da je bez nje teško doći do oprosta i pomirenja. Zahvalio je svim predavačima na odazivu da svojim izlaganjima dadnu doprinos uspješnosti simpozija te poželio da teorija, koju će iznijeti, što prije zaživi i u praksi ne samo u Bosni i Hercegovini nego širom svijeta.

Potom je dekan KBF-a preč. dr. sc. Darko Tomašević izrazio dobrodošlicu svim predavačima, gostima, slušateljima te predstavnicima medija. Ističući važnost teme simpozija, primijetio je da se o njoj "više priča, nego li prakticira": Istaknuo je potrebu da se o toj temu ovoga puta promišlja i iz teološkog kuta. Posebno je zahvalio profesorici na KBF-u u Sarajevu dr. sc. Zorici Maros koja je dala najveći doprinos u organizaciji ovog simpozija.

Na temu "Praštanje: prevladavanje opravdanog ogorčenja" izlagao je izraelski profesor dr. Sc. Avishai Margalit koji je, između ostaloga, govorio o dvjema kategorijama traženja oprosta: šteti i uvredi.

"Šteta je povreda interesa žrtve, dok je uvreda povreda osjećaja žrtve. Općenito, opraštanje je ozbiljno kada je prijestup spajanje štete i uvrede, kada je uvreda dodana povredi", kazao je prof. Margalit dodavši da oprostiti čin koji nanosi štetu zahtijeva restituciju, a oprostiti ozbiljne uvreda traži obnovu prijašnjih odnosa. "Ovo je teški teret stavljen na leđa žrtvi, toliki da oprost za ozbiljni prijestup ne može biti dužnost. Važna stvar kod oprosta je da je on ponovno uspostavljanje osobne suverenosti žrtve milosnim činom opraštanja", kazao je, između ostaloga, prof. Margalit.

Potom je talijanski nadbiskup iz Oristana mons. Ignazio Sanna izlagao na temu "Pomirenje i putovi milosrđa". Govoreći o milosrđu i procesu obraćenja, kazao je da "Crkva živi autentičnim životom onda kada ispovijeda i propovijeda milost, i kada ljude dovodi na izvore Spasiteljeve milosti, milosti koju je Crkva primila i posjeduje, ali i koju dalje povjerava".

Razmatrajući potom o milosrđu u kontekstu dužnosti oprosta, istaknuo je da je Isus Krist "naučavao da čovjek ne samo prima i doživljava Božje milosrđe, nego da je i sam pozvan da 'koristi milosrđe' prema drugima, kako to ističe blaženstvo: 'Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe' (Mt 5,7)." Govoreći potom o milosrđu i dužnosti pravde predavač je podsjetio da papa Franjo ističe da pravda i milosrđe nisu dva međusobno suprotstavljena aspekta, nego dvije dimenzije iste stvarnosti "koja se razvija stupnjevito dok ne dosegne svoj vrhunac u punini ljubavi".

Dr. sc. Veronika s. Nela Gašpar, profesorica dogmatike, progovorila je o Mariji kao o ekleziološkoj i antropološkoj paradigmi na putu pomirenja u 'najkrvavijem stoljeću'. Istaknula je pritom da je Isusova Majka osoba u kojoj se stalno očituje prisutnost Duha, "do te mjere da je sâm Duh Očev i Sinovljev onaj koji ju daruje vjernicima kao ekleziološku i antropološku paradigmu jer u njoj odjekuju najveće istine i iskustva kršćanske vjere (usp. LG 65)". Rekavši da će se 20. stoljeće s jedne strane nazivati “najkrvavijim stoljećem” u povijesti čovječanstva, ali s druge strane i Marijinim stoljećem (Stefano de Fiores), podsjetila je da i papa Benedikt XVI. govori o “obraćanju” marijanskom otajstvu kao jedinoj pomoći za Crkvu i svijet u današnjem vremenu.

"Upravo zato jer 'proročke karizme' tvore sastavni dio redovitosti kršćanskog iskustva, trebamo se pobrinuti da ne budemo nepripremljeni i/ili neposlušni pred tim darovima", kazala je, između ostaloga, s. Veronika.

Profesor na KBF-u u Sarajevu vlč. dr. sc. Dubravko Turalija potom je pojasnio što sve ide uz oprost u kontekstu starozavjetne analogije grijeha – oprosta – pomirenja.

"Određivanje pojmova krivnja i kazna u morfološkom i patrističkome kontekstu u koliziji je s deuteronomističkim poimanjem pokajanja i oprosta, koje se kroz LXX teologiju iskristaliziralo u Novome zavjetu. U kontekstu starozavjetne teologije, ne postoji ultimatum za oprost. Isusov imperativ oprosta je bezuvjetan i apsolutan jer su pojmovi krivnja i kazna mutirali kroz povijest spasenja", kazao je vlč. Turalija dodavši da je u patrističkome razdoblju dominirala krivnja i kazna, dok su u deuteronomističkome razdoblju krivnja i kazna mutirale u pokajanju i oprostu. Naglasio je da je bezuvjetno praštanje u Novom zavjetu zaštitni znak i da ga tako valja i tumačiti, te da je princip Novoga zavjeta da pravednik treba obratiti grešnika, za razliku od starozavjetnoga načela "u kojemu se pravednik mora odmaknuti od grešnika". Istaknuo je na kraju da, u načelu uzajamnoga pomirenja, Katolička crkva slijedi primjer Milosrdnoga Isusa, što je, kako je kazao, i doktrinizirala u Sedam duhovnih i tjelesnih djela milosrđa.

Uslijedilo je predavanje dr. sc. fra Josipa Jozića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji je izlagao na temu "Iskustvo oproštenosti kao preduvjet opraštanja". Napomenuvši da opraštanje spada u etičke fenomene, "koji se kao metafizički predmeti ne mogu niti logički dokazati niti bez 'metafizičkog ostatka' poreći", kazao je da analiza iskustva zla i narušenih odnosa u društvu bezuvjetno uključuje govor o opraštanju te da se pomirenje u društvu ne ostvaruje bez opraštanja.

"Opraštanje drugima međutim uključuje i iskustvo oproštenosti vlastite krivnje", istaknuo je fra Josip koji je u nastavku govorio o pojmu iskustva i osjećaja oproštenosti osobne krivnje kao uvjetu opraštanja tuđeg zla. Počevši od antropološkog iskustva nemogućnosti „rehabilitacije“ učinjenog zla i teološkog okvira nade u „izbavljene od zla“, analizirao je svijest i osjećaj krivnje, istinu o učinjenom zlu i realan odnos prema zlu kao uvjetima mogućnosti iskustva oproštenosti osobne krivnje.

Dr. sc. Jude Lal Fernando iz Irske, govoreći na temu "Politika suosjećanja i oprost. Političke, teološke i međureligijske perspektive", naglasio je da vjerske zajednice, kada se radi o formiranju "kreativnih odgovora" na konflikt, nasilje i rat u današnjem svijetu, trebaju "radikalnu promjenu onoga što one misle o politici, suosjećanju i oprostu". U prvom dijelu izlaganja predavač je putem interdisciplinarnog pristupa prikazao suodnos politike, suosjećanja i oprosta razmišljajući izvan binarnih stavova privatnog vs. javnog i duhovnog vs. političkog. U drugom dijelu razvijao je političke, teološke i međureligijske perspektive o politici suosjećanja i oprosta kao pokušaj "produbljivanja samo-razumijevanja vjerskih zajednica u sukobima i tranzicijskoj politici".

Na kraju je kroz niz primjera raspravljao o "kreativnim odgovorima" na sukobe, nasilje i rat kao o sredstvima nade među vjerskim zajednicama koje se bore s politikom sukoba i mira.

O temi "Krepost tolerancije – temelj suživota i autentičnog dijaloga" izlagao je prof. dr. sc Jerko Valković iz Rijeke, koji je istaknuo da život unutar pluralnoga društva, obilježenog različitim svjetonazorima, vrijednosnim sustavima i vjerskim zajednicama uz nemali broj raznih interesnih skupina, i danas potiče i aktualizira govor o toleranciji.

Prof. Valković progovorio je o toleranciji kao „nužnom principu“ funkcioniranja života unutar jednoga društva, te u svjetlu Socijalnog nauka Crkve promišljao o utemeljenju tolerancije polazeći od same osobe. Toleranciju je prikazao kao moralni stav osobe povezanu s priznanjem i uvažavanjem slobode "što vodi prema prihvaćanju drugoga i djelovanja u vidu ostvarenja zajedničkoga dobra". Polazeći od kreposti tolerancije, kazao je prof. Valković, postajemo sposobni prihvaćati drugoga/različitoga jer je on „jedan od nas“ na čemu se onda temelji autentični dijalog i kultura komuniciranja.

Izlaganje pod naslovom "Ljubi svoje neprijatelje: ekumenska promišljanja o Isusovoj zapovijedi" održao je dr. sc. Stephen J. Pope, profesor iz Bostona, koji je kazao da je jedan od najtežih djela oprosta zapravo "oprost povijesnim neprijateljima". Izlagač je istražio nekoliko tumačenja onoga što znači ljubiti svoje neprijatelje, uključujući važna teološka tumačenja ljubavi prema neprijatelju koju su pružili sv. Toma Akvinski, sv. Maksimus Ispovjednik, Soren Kierkegaard i Martin Luther King, Jr. U svom predavanju profesor Pope kazao je da, iako svaki od navedenih pisaca dolazi iz različitih struja kršćanske tradicije, svi pojedinačno mogu dati vrijedan doprinos suvremenom sintetičkom prikazu etike ljubavi koja može pružiti smjernice nama danas.

U predavanju pod nazivom "Manipulacija sjećanjem i poviješću kao izvor konflikta, s posebnim osvrtom na Bliski istok" profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. sc. fra Marinko Pejić ukazao je na rastuću tendenciju poistovjećivanju sjećanja i povijesti što je, kako je upozorio, vrlo podložno manipulaciji, u ideološke i političke svrhe.

"U ideološkoj i političkoj uporabi sjećanja, važnu ulogu igra 'tehnika stilizacije' povijesti, koja briše sve neugodne i skandalozne činjenice, nasilja i okrutnosti, priskrbljujući povijesti romantičnu ljepotu, što pogoduje stvaranju mitova i 'rupa u sjećanju'. Iskonstruirana sjećanja konstantni su izvor sukoba". Za ublažavanje i početak rješavanja sukoba, kazao je prof. Pejić , potrebno je u prvom redu prepoznati traumatična sjećanja i ulogu koju su ona imala u stvaranju konflikta, da bi mogao započeti dugi proces ozdravljenja i nadilaženja konflikta.

Mr. sc. Oliver Jurišić, profesor na KBF-u u Sarajevu održao je predavanje naslovljeno "Oprost i pomirenje kroz okvir dvostrukog razlikovanja jezika Charlesa Taylora". Ističući da spomenuti filozof u nekim svojim djelima često raspravlja o dvije vrste jezika prisutne u suvremenom filozofskom shvaćanju čovjeka i stvarnosti - prvi tip koji se može nazvati proceduralno-reprezentativnim jezikom, uglavnom prisutan u pozitivnim znanostima, te druga vrsta konstitutivno-izražajni jezik - ustvrdio je da ti jezici utječu na naše razumijevanje ne samo samih sebe nego i drugih, kao i drugih kultura, religija i društava.

Prema Tayloru, ljudsko biće se sastoji od mnogo različitih slojeva značenja, među kojima je i vjerski jezik, pojasnio je prof. Jurišić ističući da je vjerski jezik jedan od konstitutivno-ekspresivnih jezika koji ne samo da mogu formirati „sebe“, nego i pružiti nove ekspresivne sposobnosti za sebe kako bi artikuliralo svoje stavove i razumijevanje. Kazao je da su stoga slavljenje obreda i razni simboli temeljni za vjerski konstitutivno-izražajni jezik.

Dr. sc. Ana Raffai, teologinja iz Hrvatske, izlagala je na temu "Oprost i pomirenje – politička obaveza vjernika za mir" za koje je istaknula da su "središnje vrijednosti evanđeoske poruke" te da su obveza vjernika koji se pozivaju na nasljedovanje Isusa Krista, utjelovljenog Boga koji je oprostio „dok još bijasmo grešnici“. Govorila je ostvarivanju te obveze u praksi i teološkoj refleksiji političkog nenasilnog djelovanja vjernika u području izgradnje mira. Kazala je da je upravo djelovanje za oprost i pomirenje u društvu način na koji vjernici svjedoče svoju vjeru i da time daju dragocjen i nezamjenjiv doprinos vjernika općem dobru društva. Na primjeru regionalne inicijative "Vjernici za mir" predstavila je orijentire za teologiju i mirovnu praksu vjernika koje smatra relevantnim doprinosom ove inicijative promišljanju i praksi pomirenja i oprosta kao političkog djelovanja.

Razmatrajući o temi "Kad je kazna perverzna a zaborav nemoguć! Promišljanja o oprostu s naglaskom na BH kontekst" profesor na KBF-u u Sarajevu dr. Zorica Maros, koja je ujedno moderirala cijelim programom, kazala je da je oprost "jedna, ako ne jedina, mogućnost originalnog ljudskog djelovanja koje mijenja tijek ponavljanja zla". Stoga se, kako je istaknula, oprost javlja kao "etika otpora neminovnom, kao 'etika oklade' u ljudskost, kao mogućnost otkupljenja od počinjena i pretrpljena zla".

U nastavku je o oprostu promišljala upravo kroz prizmu navedenoga, počevši od nekih uvriježenih mišljenja o oprostu u bosansko-hercegovačkom (bh) društvu, razmišljanja koja ga ideološki opterećuju onemogućujući ga već i u konceptualnom smislu. Promišljajući o teoretsko – praktičnim poteškoćama koje prate definiranje oprosta u bh društvu, a uz pomoć teoretskog okvira preuzetog od niza istaknutih autora, prof. Maros prikazala je kako oprost krije u sebi daleko više od onoga na što ga pojedinci svojim tumačenjima svode (nije zaborav), ali i daleko manje od onoga što od njega očekuju (nije pomirenje).

Kopirati
Drag cursor here to close