Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata
''Lakše je organizirati razne političke marševe poput ovoga na spomen na 30. lipnja 1993., nego marš za život, nova radna mjesta, marš protiv korumpiranih političara'', napisao je don Josip Galić.

Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata

Kultura / Vjera | 30. 06. 2019. u 13:30 Bljesak.info / don Josip Galić, župnik bjelopoljski

Hrvatima Bijelog Polja još je itekako u živom sjećanju noć sa 29. na 30. lipnja 1993. godine. Te zlokobne noći, sneni Hrvati u fizičkom i političkom smislu, kad su se i najmanje nadali, napadnuti su od dojučerašnjih saveznika, svojih susjeda, muslimana.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odmah te noći je na prepad ubijeno 11 Hrvata. Preostali su zarobljeni, njih 166 odvedeno je iz svojih kuća u logore: Osnovna škola Potoci, Skenderove kuće – Potoci i IV. Osnovna škola Mostar.

U logoru su zatočene cijele obitelji: Zovke, Kolobare, Azinovići, Sesari, Drinovci, Crnjci, Škobići… stari i djeca. Osim izgladnjivanja, premlaćivanja, silovanja, u ovim logorima je ubijeno 17 bjelopoljskih Hrvata.

Za vrijeme cijelog ovog sukoba ubijeno je 53 Hrvata, a za vrijeme cijelog Domovinskog rata 107 Hrvata. Osim ljudskih žrtava uništena je župna crkava, samostan časnih sestra, dvije svetinje bjelopoljskih Hrvata i stotine obiteljskih kuća.

Da se ovdje ne radi o nikakvoj deblokadi, nego oosvajanju-napadu, najbolje govore dokumenti Armije BiH iz toga vremena.

U raznim direktivamatako iščitavamo riječi: napad, ubacivanje dijelova vojske u pozadinu ustaša, civilni ciljevi, nanijeti što veće gubitke, doći do što većeg ratnog plijena, primorati ih na što dublje povlačenje u zapadnu Hercegovinu…

Ovaj dan mi Hrvati-katolici obilježavamo sv. Misom za sve poginule, kao i za mir. Naši susjedi obično toga dana imaju vatromet, koncert, a od ove godine čini mi se po prvi put organiziraju Marš sjećanja iz Mostara u Bijelo Polje.

Svatko ima svoj pogled na ovo žalosno razdoblje. U svakom slučaju način na koji želimo stvoriti sretnu budućnost ide iz pogrješnog pravca.

Zapravo ovi vatrometi i marševi su pravi opijum za naše komšije, a cilj je jasan odvesti ljude raznim marševima i priredbama u iluziju, da ne bi možda počeli misliti svojom glavom jer čovjek koji je obdaren razumom postaje svjestan da živimo u društvu koje osim teške bremenite prošlosti grca u mnogim problemima poput: korupcije, nedostataka radnih mjesta, migracije, iseljavanja, veliki pad stanovništva u cijeloj BiH, droga, kocka…

Zato je lakše organizirati razne političke marševe poput ovoga na spomen na 30. lipnja 1993., nego marš za život, nova radna mjesta, marš protiv korumpiranih političara…

Toliko je toga što bi bjelopoljski stanovnici jedni, drugi i treći mogli danas za svoj opstanak,zajedničkim snagama mijenjati: našim političarima iz sva tri tora, lakše je prizivati aveti prošlosti, nego polagati račun za totalnu političku sterilnost i neodgovornost, koja je očita na svakom koraku, u svim sferama društva.

Ovi marševi i slična događanja samo su produžetak agonije malog čovjeka ovog podneblja. Nažalost samo ovakvim i sličnim događanjima naši političari imaju sigurnu budućnost. Netko je iz svijeta rekao za bivšu državu Jugoslaviju:

“ Kad bi postojao tako velik šator da se natkrije Jugoslavija, bio bi to bio najveći cirkus na svijetu“.

Te iste riječi možemo primijeniti na ovakvu današnju BiH.

U prilog istine bez koje nema pravde, donosimo par svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata iz tog vremena.

Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata

Hrvatima Bijelog Polja još je itekako u živom sjećanju noć sa 29. na 30. lipnja 1993. godine. Te zlokobne noći, sneni Hrvati u fizičkom i političkom smislu, kad su se i najmanje nadali, napadnuti su od dojučerašnjih saveznika, svojih susjeda, muslimana. Odmah te noći je na prepad ubijeno 11 Hrvata.

Kopirati