U svome domu na Hvaru preminuo književnik Tonko Maroević

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i publicist akademik Tonko Maroević umro je iznenada u utorak poslijepodne u svom domu u Starom Gradu na otoku Hvaru, potvrđeno je Hini iz HAZU-a.

Tonko Maroević je rođen u Splitu 1941., a podrijetlom je iz Staroga Grada na Hvaru. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti te doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas.

Bio je znanstveni savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti i profesor katedre povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Redoviti je član HAZU-a i potpredsjednik Matice hrvatske. Bio je pjesnik, esejist, prevoditelj, ponajviše s s talijanskoga jezika te istraživač suvremene hrvatske umjetnosti.

Dobitnik je nagrada Poeta oliveatus na manifestaciji Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani (1997.), "Tin Ujević", za zbirku pjesama "Trag roga ne bez vraga" (1988.) te Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani (2011.).

Javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965.) i Slijepo oko (1969.) u okviru generacijske "razlogovske" poetike.

Kao književni kritičar sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010).

Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971.–95. Uskličnici (1996.) i 1996.–2019. Svjetlaci (2019.) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.).

Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost. Objaviljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama. Autor je i više monografija o hrvatskim umjetnicima.

Sonetna struka iz dana u dan slabi,
al nije mrtva, bar za sad još ne;
trublja sonetna čeznutljivo vabi
tek onog kom je biti demode.

Što htjelo se, to se i snilo babi,
pa sonet teče – i to kakav, gle! –
al samo zato rekao vam da bi
kako na preskok rime nisu zle.

Ispuniv svoju normu u katrenu
na nove radne pobjede će krenut
sonet taj isti, al u zadnjem trenu
na tok svoj će se još jednom okrenut

videć da nije rekao ni: Hvala,
a da je već mu zastavica pala.

Sonetna struka