Sin plemića i vlastelina koji je opisao propadanje hrvatskog plemstva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književna nagrada Gjalski (zadnja riječ se čita Đalski) jedna je od najcjenjenijih u Hrvatskoj, ali u velikoj mjeri i u Bosni i Hercegovini.

Nazvana je po Ksaveru Šandoru Gjalskom, hrvatskom književniku, rođenom na današnji dan, 26. listopada 1854. u Gredicama kraj Zaboka.

Pravo ime bilo mu je Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, a pseudonim Ksaver Šandor Gjalski, pod kojim je danas većinom poznat, uzeo je prema imenu djeda po majci.

Naime, Ljubo Babić bio je plemićkog porijekla. Bio je potomak plemenite zagorske obitelji Babić, koja je plemstvo dobila od cara i kralja Karla VI. Habsburškog (oca Marije Terezije). Majka mu je također bila plemkinja, i to kći vlastelina i odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (de Gyala).

Zanimljivo je da je po majci on bio u rodu i s poznatim pjesnikom Antunom Mihanovićem, koji je napisao tekst hrvatske himne. Mihanović je također bio plemić (Antun pl. Mihanović).

Gjalski je pisao romane, pripovijetke, kronike, književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave.

Jedan je od najtipičnijih hrvatskih književnika druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Njegovo rođenje u plemićkoj obitelji Hrvatskog zagorja će znatno utjecati na izbor njegovih književnih tema.

Pravo je studirao u Zagrebu i Beču, državni ispit položio 1878. Kao pristav radio je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu, umirovljen je zbog političkih razloga 1898.

Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917–18. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Predsjednik Društva hrvatskih književnika bio je 1909–18. i 1926–27. S Milivojem Dežmanom (pseudonim Ivanov) uređivao je 1903. časopis Vienac.

Jedan je od najistaknutijih stvaralaca u razdoblju realizma, ali se istodobno stilski i tematski uklopio i u nove književne tendencije modernističke epohe. Njegovu prozu obilježavaju dva osnovna tematska kruga.

Prvi je proizišao iz njegove emocionalne povezanosti s tradicijom nekadašnjega plemenitaškog svijeta, a u drugome je pokazao zanimanje za problematiku suvremenoga političkoga, društvenog i intelektualnog života Hrvatske.

U vezi s prvim nastao je lirsko-impresionistički ciklus zapisa i sjećanja na tradiciju i ugođaje plemenitaškoga života (Pod starimi krovovi, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmegjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899). Pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma Gjalski je opisao specifičan tip zagorskih plemenitaša koji nestaju u novim društvenim odnosima.

Istodobno je pisao pripovijetke s motivima iz činovničkoga života i života socijalno ugroženih ljudi (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888).

Roman simboličkog naslova U noći (1887) prvi je društveni roman sa suvremenom tematikom u nas vezan uz razdoblje Khuenova banovanja u Hrvatskoj; u njemu je Gjalski nastojao kritički osvijetliti aktualno političko stanje u Hrvatskoj, neetičnost i korumpiranost te opću bezidejnost koja je zavladala i među pojedinim strankama i u društvu uopće.

Gjalski je također među prvima dotaknuo problem hrvatskog intelektualca i njegova promišljanja života, i to s različitih gledišta – od suvremene filozofije (Schopenhauer, Hartmann) do darvinističke teorije.

Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u "trag naše hrvatske duše" u romanu Janko Borislavić (1887), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti.

U povijesnim romanima (Osvit, 1892; Za materinsku riječ, 1906; Dolazak Hrvata, 1924) nastavio se na šenoinsku tradiciju povijesnog romana u nas, ali književno manje uspješno negoli u ostalim prozama. U razdoblju moderne stao je na stranu "mladih", i sam se okušavajući u crticama i kratkim pričama modernističkog sadržaja. Pisao je i pripovijetke sa spiritističkim i mističnim motivima (Tajinstvene priče, 1913).

Roman Pronevjereni ideali (1925), posljednje njegovo djelo, političko je razočaranje u vlastitim ideološkim izborima, posebno jugoslavenstvu, i više je političko-publicističkoga no književnoga značaja. Gjalski je prvi u nas nekim svojim temama započeo prodor u Europu, a još prije Vojnovića obradio je propadanje našega plemstva. Uz estetske vrijednosti, njegovo djelo ima i obilježje kronike i svjedočanstva o vremenu punom društveno-ekonomskih i političkih promjena.

Gjalski je prvi istaknutiji društveni sintetičar svojega doba, a zagorskoplemenitaškim tematskim krugom predstavio se i kao jedan od vjesnika impresionizma u hrvatskoj književnosti.

Preminuo je 9. veljače 1935. godine u rodnim Gredicama. Njemu se u čast održava manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog, na kojem se dodjeljuje i istoimena nagrada, nagrada "Ksaver Šandor Gjalski". (Izvori: Hrvatska enciklopedija, Wikipedia.hr, Povijest.hr)