Damir Karakaš za Bljesak.info

Proza, ako je prava, ne smije imati milosti prema nikome

Rekao je Meša Selimović da bi svaki pisac trebao najprije imati pedeset godina i tek onda napisati sve svoje knjige. Trenutno radim na još jednom romanu o Lici, gdje ću pokušati na sto i nešto strana napisati priču o nekoliko generacija i ratova
Kultura / Knjige | 22. 11. 2017. u 08:55 Miljenko BUHAČ
Kopirati

Negdje s početka ovog milenija kolega Željko Barišić mi je u jednome razgovoru spomenuo ime Damir Karakaš, kazavši kako se radi o nadarenom književniku koji će sigurno nešto napraviti na velikoj sceni. Poznajući Željkovu tankoćutnost po tom pitanju, uzeo sam od njega neke Karakeševe knjige i shvatio kako iz njegova štiva izviru slapovi sačuvane ljepote njegova rodnog kraja Like, nezaustavljiv talent i onaj tako nužan gard za umjetnika koji je sve našao, jedino, eto, još uvijek sebe traži. Gard je to koji kaže ''probajte vi slobodno zaustaviti ovu rijeku, pomoći ćete joj da nabuja“. U to vrijeme već je živio u Francuskoj, a za vrijeme jednog moga boravka u Splitu kod Barišića, zamalo se nismo upoznali.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I, evo, nakon godina koje su minule u traganju svih nas za izgubljenim vremenom, radimo ovaj intervju, međusobno udaljeni petstotinjak kilometara…

Bljesak.info: Počet ćemo pitanjem u vezi s nagradom „Kočićevo pero“ koju ste nedavno dobili za knjigu „Sjećanje šume“, i to jednoglasnom odlukom žirija. Zanimljivo je da je radar ocjenjivačkog suda „Kočićeva pera“ zapravo 'presreo' treće izdanje Vaše knjige. Je li Vas nagrada ''zatekla'' u pravome trenutku?

KARAKAŠ: Ne znam kad je to pravi trenutak za nagradu, ali u svakom slučaju drago mi je da sam je dobio. U Hrvatskoj, u dvadesetak godina, bio sam u gotovo svim finalima, i nikada nisam dobio nijednu. Ali to je tako, ja sam neka vrsta književne izbjeglice. No, ti neki ljudi nikad me nisu mogli zaustaviti iako su puno puta pokušavali, jer kad staviš branu na rijeku, ona nabuja, postane jača i sve odnese. Isto tako uvijek sam bio svjestan da je književnost utrka na duge staze. Što se tiče same nagrade Kočićevo pero, ona je za mene jedna od najznačajnijih na prostoru bivše Jugoslavije. Osim toga Petar Kočić se pokazao kao dubok i suptilan majstor jezika, a kod pisanja je isticao da je za jedno umjetničko djelo glavno da se u njega unese puno topline, iskrenosti, puno srca i krvi, a to je i ono što mene oduvijek u pisanju zanima.  

Bljesak.info: Vi ste pisac Like i u neku ste ruku gradić Brinje postavili u središte svoga književnog svemira. Brinje je Vaš Macondo, premda ono nije, kao kod Márqueza, fikcija, nego Vaš rodni kraj. Bez sumnje, pisali biste i da ste iz Londona ili Pekinga. Kakva bi bila Vaša literatura bez Like i Brinja?

KARAKAŠ: Volim pisati o onome što najbolje poznajem, za ovoga života to je za mene Lika, ali nekom drugom možda će to biti Peking ili London. Iako, pisao sam ja i o Parizu, roman Sjajno mjesto za nesreću, no, i tamo sam godinama živio i jako dobro upoznao taj grad, i napisao taj roman o novoj Europi i starim odnosima moći, roman s dna Europske unije. Kad sam ga ponudio Francuzima, jedna urednica je rekla, ne može jedan Hrvat pisati tako o Parizu. Srećom roman je osim u Hrvatskoj, objavljen u Berlinu, Pragu, Beogradu, Skopju, uskoro će u Rimu i još nekim zemljama, a neki Francuzi neka svoj kulturni rasizam objese mačku o rep. Moram isto tako reći, kada je riječ o Lici i Parizu, o literaturi općenito, da za mene proza ako je prava ne smije imati milosti prema nikome. I uvijek sam bio skeptičan prema piscima koje slave u njihovim rodnim krajevima, jer na neki način, prirodna pozicija pisca i jest da bude u nesporazumu sa svojom okolinom.   

Bljesak.info: Iz  Vašeg životopisa iščitava se kako ste uistinu istraživali svijet i ona područja kojima se želite baviti. S Vašim darom i umjetničkim talentom naprosto je bilo neminovno otići u tzv. veliki svijet, ali duboko u Vama ostala je mudrost onog ''malog'', neatraktivnog kutka svijeta. Gdje i kako sada živite?

KARAKAŠ: Još kao mali dječak koji je rođen u planini u Lici u selu bez crkve, škole, trgovine, televizora, bio sam jako znatiželjan i stalno sam se penjao na najviša drveća u šumi nastojeći vidjeti malo svijeta, ali samo bih vidio selo siromašnije od moga. Dok sam čuvao stoku u planinama sanjao sam mnoge stvari, jer što je čovjek bez snova, primjerice kako bih volio jednog dana hodati po tamo nekom kineskom zidu, a kad mi se to nakon puno godina ostvarilo, i kad sam stajao na tom zidu u planini nasuprot zidu vidim sam dječaka s volovima i kravama kako me gleda i to sam bio ja. No, imam ja još želja u životu, a kažu Kinezi jao onome kome se sve želje ostvare. Sad sam u Zagrebu, želim napisati još par knjiga kako bih ispunio svoju sudbinu pisca.

Bljesak.info: Vrlo nadareni crtač svira harmoniku u Parizu i pokušava saznati zašto su svi ti umjetnici godinama hrlili u Pariz. U tome gradu, kažu, uvijek živi najmanje jedna izgubljena generacija. Izvrstan je Vaš naziv knjige o Gradu svjetla - "Sjajno mjesto za nesreću". Kakav je bio Vaš život u Parizu?

KARAKAŠ: Što se tiče crtanja još sam kao srednjoškolac crtao za najjače novine u tadašnjoj državi, dobivao nagrade, davao intervjue koje sam nosio u zadnjem džepu i na tulumima se hvalio curama. A, da se dodatno pohvalim, to je bilo vrijeme kada nije svatko mogao u novine. U Pariz sam otišao jer sam osjetio trenutak kada moram otići, to je kao kad moraš zauvijek otići s posla, iz braka, ukratko, upoznao sam jednu curu iz Amsterdama, a kad sam naprtio  harmoniku, na onim kolosijecima sam upoznao drugu curu i otišao s njom u Bordeaux, gdje sam svirao godinu dana i potom preselio u Pariz. Taj moj život u Parizu, bilo je tu svašta, najgore mi je bilo kada sam završio u zatvoru, ali to je duga priča. To su opasni zatvori, katakombe u kojima su za vrijeme Francuske revolucije čuvali ljude za giljotiniranje, pa ako se na vrijeme ne snađeš, loše ti se piše. Nešto slično kao kad se nađeš u šumi okružen divljim zvijerima, ali tu školu prošao sam kao klinac po ličkim šumama.   

Bljesak.info: Jedan ste od umjetnika iz Hrvatske koji - da Vas citiram - "kaže svima u lice što ih ide". Bili ste i u ratu, ne baš predaleko od prve crte. Kako danas vidite Hrvatsku; i kao samostalnu državu i kao naciju koja se uvijek dičila svojom kulturom?

KARAKAŠ: Ma kakvi predaleko, pa ja sam bio jedan od onih koji je uvijek bio na 'prvim čukama', iako sam bio jedini student u svojoj četi na toj prvoj liniji, među vukovima, kako su nas zvali. Selo mi je bilo na prvoj crti i vratio sam se braniti svoje roditelje, svoju kuću, prvih dana sam stalno imao osjećaj da se to snima neki film, kasnije se navikneš pa više ni ne mariš kada ti pored glave zuje meci. A što se tiče Hrvatske, pa ne može se iz korita napraviti violina, to je svakome već jasno. O kulturi neću ni pričati, zemlja koja se diči kulturom ima najmanji proračun za kulturu u regiji. Ali, to je intencija svih političara u regiji, zatirati kulturu i stvarati što gluplje ljude, kako bi lakše s njima manipulirali, kako bi im se lakše podvalilo da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav. U Srbiji u nekim selima već imaju i izraz za laganje, pa kažu, nemoj bre da me političiš.   

Bljesak.info: Veliki broj mladih ljudi napušta zemlju. Vi ste to jednom također učinili, ali ste joj se u neku ruku vratili. Pod uvjetom da mladi žele slušati nas nešto starije, što biste im poručili?

KARAKAŠ: Pa bio sam nedavno na turneji po Slavoniji; Osijek, Đakovo, još neka mjesta i dosta ljudi odlazi, ne vidi perspektivu. No, tu svatko mora sam odlučiti o svojoj sudbini. Ja sam bio i vratio se, neki se neće vratiti, ali bih samo podsjetio na riječi od Sartrea koji je rekao da kada čovjek napusti svoju domovinu i ode u strani svijet, da on izgubi svoje mjesto u svijetu.  

Bljesak.info: Ispričali ste jednom kako ste mnoštvo knjiga i časopisa pročitali u jednom poljskome WC-u. Tu ste, između ostalog i Čehova otkrili…

KARAKAŠ: Moj susjed Srećko imao je u svojem klozetu tih knjiga, služile su mu kao tariguz, tako da sam vrlo rano pročitao Dostojevskog, Čehova, Gogolja, Tolstoja, Šolohova, kasnije sam mu te knjige krao i nosio u šumu, tamo na miru čitao. Nisam ja tada znao tko je Čehov, ali jako mi se već tada dopadao. I sad se kao pisac držim njegovog savjeta kako treba pisati tako da riječima bude usko, a mislima široko. Kad smo pak kod nekih drugih pisaca, mogu reći da se danas zahvaljujući tom klozetu svojoj prvoj biblioteci, mogu pohvaliti da sam čitao najkraće izdanje Ane Karenjine, imala je samo pet strana.

Bljesak.info: … Nekad se puno čitalo... što ste tada sve rado čitali, a što čitate danas?

KARAKAŠ: Uvijek sam čitao ranog Handkea, on je veliki pisac, šteta što je poludio, što ga je kao i Kusturicu pojeo nacionalizam, pa nove knjige i filmovi više ne valjaju. Čitao sam puno Kafku, Salingera, puno dobrih knjiga, jer nekada su frajeri izlazili, pili, ali i čitali knjige, danas bildaju, slušaju cajke, a kad ih pitaš za neku knjigu zinu od iznenađenja. No, poznato je da ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija, ali oni toga nisu svjesni. Danas također puno čitam, ima jako puno dobrih pisaca, pada mi na pamet Thomas Bernhard.  

Bljesak.info: Zanimljivo je da postoji veliki broj pisaca u svijetu za koje je ''šira javnost'' saznala tek kad im je po nekome djelu snimljen igrani film. Koliko je Vama pomoglo ''Kino Lika''?

KARAKAŠ: Film Kino Lika pomogao mi je toliko da popovi i dan danas ponekad u Lici govore na misi protiv mene, a hajci se pridružuju čak i neki moji rođaci, ali, sve je dobro dok me ne gađaju zoljama. Oni ne kuže umjetnost, ne kuže o čemu ja pišem, i da je kritika društva jedan od najvećih oblika ljubavi prema kraju kojega voliš, a ja Liku volim. Najlakše je govoriti, sve je super. Osim toga nisam ja Eskim, Ličanin sam i kad pišem o Lici pišem i o sebi. Inače, kad je nedavno na HTV-u igrao taj film, pitao sam mamu da li ga je gledala, a ona je bijesno rekla, dobro da ti je tata zaspao.

Bljesak.info: Kad su u pitanju pisci u našoj regiji, odnosno na području bivše Jugoslavije – jeste li u mogućnosti pratiti scenu, ima li onih kolega koji Vam se po svome habitusu ili svojim djelom dopadaju?

KARAKAŠ: Mi pisci u Hrvatskoj, ali i u regiji radimo u takvim uvjetima, da bi neki drugi pisci na našem mjestu odavno krepali od gladi. Evo ja imam knjigu kojoj je tiskano četvrto izdanje, dobila je četrdesetak kritika, rekordnih u regiji, u knjižnicama se ne može doći na red od čitanja, ali knjižara uzme pedeset posto, izdavač četrdeset, tako da meni ostane da poplaćam neke članarine. Srećom, žilav sam pa ako treba mogu i koru od drveta jesti, ili jednu bananu, kao kad sam bio klinac, po sat vremena da mi što duže traje. A pisaca ima jako kvalitetnih, nezahvalno mi je nabrajati jer uvijek nekog nepravedno izostavim.    

Bljesak.info: Upravo ste napunili 50 godina, zreo ste čovjek i zreo pisac. Imate tri kćeri i puno obiteljskih obveza, ali i dosta projekata na kojima radite. Što radite trenutačno i što je za očekivati od Vas u vremenu koje predstoji?

KARAKAŠ: Rekao je Meša Selimović da bi svaki pisac trebao najprije imati pedeset godina i tek onda napisati sve svoje knjige. Trenutno radim na još jednom romanu o Lici, gdje ću pokušati na sto i nešto strana napisati priču o nekoliko generacija i ratova, o likovima koji su istovremeno i žrtve i krvnici. Čini se nemogućim, ali književnost i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Trenutno sam vezan i za kazališta, u Gavelli je u siječnju predstava po Sjećanju šume, u režiji Tamare Damjanović, dok u Kerempuhu na jesen Boris Liješević radi Blue Moon, a Dino Mustafić uskoro radi jedan moj kazališni komad u Makedoniji. Sve su to stvari u kojima kopam, tražim, postavljam pitanja, i ne služe za jeftinu zabavu ljudi, u ovom vremenu za koje je čak i Tonči Huljić u jednom intervju ustvrdio da je banalno i površno.   

Damir Karakaš rođen je 21. studenoga 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao Agronomiju, Pravo, Novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista,u Splitu. Od 2001. živio je u u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu, gdje je na Novoj Sorboni studirao francuski jezik, izvodio performanse, te izlagao konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljivao je karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999.), roman Kombetari (2000.), zbirku priča Kino Lika (2001.), roman Kako sam ušao u Europu (2004.) zbirku priča Eskimi (2007.), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), zbirku priča Pukovnik Beethoven ( 2012)., te roman Blue Moon (2014).

Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu Sjajno mjesto za nesreću, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama ( 2010). Dramu Snajper na scenu ZKM-a postavila redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu, u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013.). Karakaš danas živi u Zagrebu. Dobar je otac svojim trima kćerima.   

Za najnovije prozno djelo, roman „Sjećanje šume“, (2016), Sandorf, Zagreb, ove je godine dobio nagradu Kočićevo Pero.

Kopirati