GORAN TRIBUSON za Bljesak.info

"Premda zvuči paradoksalno, pisci teže rajskoj situaciji sveopćega izmirenja i ljubavi"

Premda zvuči paradoksalno, pisci ipak streme svijetu u kojem će problemi konačno nestati, teže dakle rajskoj situaciji sveopćega izmirenja i ljubavi. U takvom okružju i pisci će morati demisionirati, oprostiti se od svojih pera i nestati
Kultura / Knjige | 11. 02. 2019. u 10:03 Miljenko Buhač | Bljesak.info
Kopirati
Foto: Privatna arhiva / Književnik, akademik Goran Tribuson

Književnika akademika Gorana Tribusona zapravo je teško najaviti u nekoliko formalnih, uvodnih rečenica koje čitatelja trebaju nekamo usmjeriti ili mu olakšati praćenje ovog razgovora. Srećom, gospodina Tribusona ne treba posebno predstavljati, jer je u pitanju jedno od najpoznatijih književnih imena u Hrvatskoj i šire. Ono što mi je posebno imponiralo je uzbudljiva spoznaja da pred sobom imam sugovornika koji odgovara britko i u pravilu mi ne da za pravo - kakve god bile polazne teze u mojim pitanjima!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moram kazati i kako sam uistinu zahvalan akademiku Tribusonu za izdvojeno vrijeme, a ovaj razgovor itekako preporučujem!

Bljesak.info: Kad se kaže Goran Tribuson, prosječan čitatelj će odgovoriti: književnik, “proza u trapericama”, jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca... I tu vjerojatno zastati, misleći kako je to dovoljno. Tko je zapravo Goran Tribuson?

TRIBUSON: Možda će i odgovoriti tako, premda će to biti prilično netočno. Naime, takozvanu prozu u trapericama, koju nam je vrlo fino žanrovski predočio književni povjesničar i teoretičar Aleksandar Flaker, uistinu nikada nisam pisao. Taj žanr mnogo bi se lakše pripisao Majdaku i Majetiću, možda bi još bolje pristajao Peri Kvesiću i njegovim kratkim pričama o mladom antijunaku s gradskog asfalta, ali ne bi bio stran ni njemačkom autoru Ulrichu Plenzdorfu čiji je roman Novi jadi mladoga W, ako se dobro sjećam, urednik Zlatko Crnković reklamirao klapnom baš s tom oznakom - “proza u trapericama”. Kad mi netko postavi pitanje o tome tko je zapravo Goran Tribuson, redovito me uvali u veliku nevolju, jer bi to pitanje bilo mnogo umjesnije postaviti kakvom književnom kritičaru, profesoru književnosti ili pouzdanom mrežnom informatoru, gospodinu Googleu. Ali, kako bilo da bilo, morat ću ipak nekako odgovoriti, nekako drugačije, ne onako kako bi to uradila poslovično precizna mrežna tražilica. Recimo ovako: kao klinac najprije sam sanjao o tome kako bi bilo sjajno postati vatrogasac, potom sam želio biti probni pilot ili bar vozač nitroglicerina, onakav kakvog je Yves Montand utjelovio u Nadnici za strah. Dakle u mojim ranim danima, ili ranim jadima, nije bilo mjesta za poziv kojim se bavim danas, pisanje se doimalo dosadnom, neadrenalinskom i pomalo birokratskom gnjavažom. Trebalo je malo odrasti, upisati književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i naći se među 180 brucoških primjeraka, koji su gotovo svi pisali jako važne literarne umotvorine, od ambicioznih sonetnih vjenaca, preko romana toka svijesti, pa sve do drame apsurda. Kako sam i ja držao do sebe, i sam sam počeo pisati pripovijetke. Bože dragi, samo kad se sjetim kako su te stvari izgledale; sva je sreća da ih više nema! Naravno, kako je prolazilo vrijeme, pisci s prve godine već su se s dolaskom jeseni dramatično prorijedili, na trećoj godini jedva da je tko i ostao, a kraju se fakulteta primaklo samo nas nekoliko, koji smo još proizvodili takozvane lijepe riječi ili belles lettres. Poslije fakulteta sam se zaposlio, radio sam kao stručni suradnik, kao novinski propagandist, pa potom i kao leksikograf, urednik, te konačno kao sveučilišni profesor scenaristike, ali nikad, uistinu nikad nisam živio isključivo od pisanja. Uvijek sam negdje radio i zahvaljujući tome uspijevao preživjeti. To je, naravno, zorna opomena onima koji sanjaju o tome da će pišući romane zaraditi golema luksuzna kola, vilu s bazenom i slične blagodati u kakvima uživaju klipani iz američkih melodrama. Dosad sam napisao četrdesetak knjiga, pet filmskih scenarija i preko pedeset scenarija za televizijske serije. Onih o smiješnoj obitelji Kosmički, u kojima je glavnu ulogu igrao naš nezaboravni Ivo Gregurević. Dobio sam i podosta književnih nagrada, kao što su Krležina, Nazorova, Šenoina, Đalski etc. Priznajem da sam najviše uživao u onim manje važnima i neuglednijima, jer sam njih dobio dok sam još bio mlad. Poslije, s godinama, nagrade vas sve manje vesele jer imate osjećaj da ih dobivate nekako prekasno.

Bljesak.info: Vi ste pisac jedne generacije, one koja je otklon od stvarnosti tražila u rock'n'rollu, disidentskim knjigama, sportu, umjetnosti znanosti i putovanjima. Je li generacija (o) kojoj ste pisali izgubljena ili će se s povijesnim odmakom pokazati jednom od značajnijih u modernom dobu?

TRIBUSON: Zapravo, kad se bavite književnim radom možda je na neki način pogrešno govoriti o “otklonu od stvarnosti”, jer je veza sa stvarnosti nešto što vam uistinu treba, nešto nužno, nešto bez čega kao pisac ne možete. Jasno, ukoliko se ne bavite fantastikom, legendama, bajkovitim pričama ili sličnim tipom eskapističkog pisma. Mi smo uistinu bili generacija koju su svom snagom puknule šezdesete godine s rockom, modom duge kose, s trapericama, tenisicama i sveprisutnom buntovnošću koja nije bila tek biološka, da ne kažem adolescentska pojava. Pasolini je u tim godinama napisao svoj čuveni semiotički tekst o tenisicama kao pogledu na svijet, a na prvom je albumu RollingStonesa pisalo kako se radi o bandu koji nije samo glazba, nego i way of life. Općenito, sa svojim razbarušenim buntovnim riffovima, rock’n’roll je nosio emblematiku protesta i neposluha, što je sve najvjerojatnije dovelo i do studentske pobune ‘68, ponajprije u zapadnoeuropskim državama. Naravno sve te stvari u nas su imale pomalo provincijalni karakter, ponajprije zbog odsutnosti zapadnjačke demokracije, ali smo i mi mogli naslutjeti te winds of change, koji su iznenada zapuhali sa zapadnih strana. Međutim, sve to što smo stali držati važnim, pripadalo je općoj mladalačkoj kulturi šezdesetih godina prošloga stoljeća i zapravo nema nikakve veze s književnošću. Ja sam stanovito vrijeme, ali ipak razmjerno kratko, možda par godina, pripadao takozvanoj generaciji hrvatskih fantastičara, da bih nakon toga utekao na neku drugu stranu i počeo se baviti nekim drugim interesima. Zapravo onime što sam vjerovao da će zanimati i mene i publiku. U tim sam godinama konačno uspio shvatiti da je književnost komunikacijski fenomen, te da nema baš nikakvog smisla ukoliko nije namijenjena drugima, dakle publici, onima koji čitaju. E sad, kakva će biti jednoga dana sudbina te moje generacije, nemam pojma, niti me previše zanima. Generacije su tu valjda zato da prođu i da ih se tkogod eventualno prisjeti. Ako su to nečim zaslužile.

Bljesak.info: Neke vaše knjige (spomenut ću nasumce „Snijeg u Heidelbergu“ i „Povijest pornografije“) bile su godinama veliki književni hitovi. Imate li Vi neku intimnu podjelu u svojim djelima na ona koja smatrate značajnijima i na ''ona ostala''?

TRIBUSON: Premda je sintagma “veliki književni hitovi” veoma ugodna uhu svakoga pisca, moram se odmah suprotstaviti i kazati da nisu. Ponajprije to nije bio Snijeg u Heidelbergu, koji je objavljen u samo jednom izdanju što baš za hitove nije uobičajeno. Bio je to mladalački roman, zapravo prvi što sam ga napisao, pun određene klinačke patetike i tobožnje filozofičnosti, pa ćete, već po tome što sam ga tolikim godinama uporno odbijao ponovno objaviti, lako zaključiti da mi uistinu nije mnogo značio. Povijest pornografije možda je bila hit; objavljena je u četiri izdanja, ukupno u gotovo sto tisuća primjeraka, te je prevedena na talijanski, slovenski, slovački, a prošle godine i na makedonski jezik. Ali, što je hit u nas, ili na ovim prostorima, ili, što bi Srbi rekli, u regionu? Samo zemlje s velikim brojem govornika domicilnoga jezika mogu objavljivati svoje knjige u velikim nakladama. Da biste proizveli hit morate imati u prvom redu uistinu dobru, zanimljivu, po mogućnosti senzacionalnu, ili bar kontroverznu knjigu, potom još i izdavaštvo, koje je je zapravo golema i unosna industrijska grana. Dakle u devedeset milijunskoj Njemačkoj, u sedamdeset milijunskoj Francuskoj, u šezdeset milijunskoj Italiji, ili u Engleskoj, čijim se jezikom služi gotovo čitav svijet, možete odvrtjeti, recimo, milijun knjiga, ostvariti velik profit, izdašno nagraditi autora te tako zadovoljno kazati “imamo hit!”. Sve vam ovo govori da su naše siromaške prilike, naše ubogo izdavaštvo, more nepismenih i još veće more onih koji uopće nemaju naviku čitati, niti će je ikada steći, ograničavajući faktor da bi netko, recimo Tribuson, došao do uistinu velikog hita. No, da odgovorim i na vaše pitanje o tome kako ja dijelim svoje knjige. Naime, nema tu nekih osobnih podjela i preferenci, sve su to porazdijelili i razvrstali drugi, književni kritičari dakle, tako da ćete u većini kompendija hrvatske literarure naći prilično točnu razdiobu po kojoj bi moje knjige trebalo tematski podijeliti na rane fantastične pripovijetke, na tzv. generacijske romane te zapise iz mladosti, na kriminalističke romane i još ponešto, jer sam, bar kad se radi o pisanju, neka vrst višestrukog karaktera, pomalo šizofrena narav koja se tijekom godina bavila svim i svačim! Možda i više no što je trebalo.

Foto: Privatna arhiva / Goran Tribuson dobio je mnoge književne nagrade, kao što su kao što su Krležina, Nazorova, Šenoina, Đalskog...

Bljesak.info: Ranije je piscu puno teže bilo doći do objavljivanja knjige. Gotovo da je to bila ekskluzivnost odabranog kruga književnika. Danas se knjiga jednostavnije publicira, ali je puno manji broj onih koje ''dopru'' do čitatelja. Slažete li se s time ili je zapravo sve isto, samo se tehnologija i trgovina knjigom mijenjaju?

TRIBUSON: To možda baš i nije sasvim tako kako kažete. Naravno da se ranije očekivalo da nekako steknete vjerodajnice, kojima ćete dokazati kako pripadate nekom elitnijem i samim tim komercijalnijem spisateljskom razredu, ali je bilo i veoma mnogo raznih “geta” za mlade pisce. Radi se o brojnim bibliotekama namijenjenima mladim piscima, o raznim republičkim i državnim kontestima za prvu knjigu, o nevjerojatno velikom broju književnih i kulturnih časopisu i novina, u kojima se moglo surađivati i objavljivati tekstove, pa možda i separatno objaviti i po koju knjigu. Moje prve četiri knjige objavljene su upravo u takvom okruženju. Da nije bilo tog izdavačkog prostora za incomere, zacijelo ne bih mogao doprijeti do tada elitnih kuća i možda bih propao skupa sa svojim knjižuljcima, koji su otisnuti izgledali neugledno poput istočnonjemačkih prospekata za kombajne, kakvi su se mogli naći po paviljonima Zagrebačkoga velesajma. Ništa od toga danas više ne postoji, nema biblioteka za mlade, književne časopise možete nabrojati na prste jedne ruke, a ulaganja u kulturu i izdavaštvo su rakva da se već i pred Ministarstvom kulture demonstrira protiv stalnih “rezova”. Naravno, to nema veze s nostalgijom, to je naprosto povijest koja gdjekad zna biti zločesta.

Bljesak.info: Pisci mlađe generacije često se požale kako je ranije književnicima bilo lakše jer su mogli (dobro) živjeti od svojih djela. Je li to uistinu tako i može li se (dobro) živjeti od pisanja (kako u onom sistemu, tako i danas)?

TRIBUSON: Ukoliko tako nešto misle, onda uistinu imaju sasvim lažnu ili bar konfuznu sliku o minulim vremenima. U socijalizmu, dakle u vremenima planske ekonomije, pisci su još uvijek mogli sanjati o zagarantiranom minimumu po kojem bi im netko platio takozvani autorski arak, premda tu garanciju nikad nisu uspjeli iskamčiti od političkog establišmenta, tradicionalno nezainteresiranog za kulturu koja ne bi veličala samoupravni socijalizam, politiku nesvrstavanja i tko zna što još od tih stvari koje su im se opsesivno motale po glavi. Premda će vam to politradnici u kulturi zanijekati, danas se nejako izdavaštvo pokušava u potpunosti izručiti tržištu, što bi veoma lako moglo dovesti do njegove propasti. Ali, ako mogu propasti brodogradilišta, koga briga za kakvu manju izdavačku kuću! Nitko neće smišljati nikakav lex specialis kako bi spasio radna mjesta dvojice urednika, tipkačice i dostavljačice. Nisam li vam na početku rekao kako se čitav život panično držim nekakvog stalnog zaposlenja, a književnost si ostavljam kao neku vrst noćnog hobija. To je tužna istina, danas su hrvatski pisci uglavnom hobisti koji se gdjekad pretvaraju da su profesionalci. Oni su najvjerojatnije najslabije plaćena čeljad na svijetu, osim možda nadničara iz nekih zabaćenih afričkih državica. Danas kod pristojnijeg izdavača za objavljenu knjigu možete dobiti honorar dostatan za kupnju bicikla, dok ćete si u nekog manje potkoženog izdavača osigurati cipele. Ljetne naravno, ne zimske!

Bljesak.info: Knjiga je modernom čovjeku postala utočištem i osloncem. Život bez knjige više se ne smatra civiliziranim načinom življenja. No, kroz povijest, mnogi su pokušavali uništiti knjigu. U apokaliptičnom filmu "Knjiga iskupljenja" ("The Book of Eli", 2010.) čovječanstvo je ''spalo'' na samo jednu knjigu, bez koje bi sve (p)ostalo tek prahom i pepelom. S druge strane, čini se kako je u digitalnom vrijeme knjiga, kao forma nekog sadržaja, prilično podcijenjena. Kakva je zapravo sudbina knjige u budućnosti?

TRIBUSON: Život bez knjige više se ne smatra civiliziranim načinom življenja, sasvim je točna konstatacija, ali tek kao načelo prispodobivo nekim drugim, sretnijim i savršenijim prostorima. Vidio sam jednu statistiku po kojoj prosječni Hrvat pročita otprilike jednu knjigu godišnje. Nije navedeno radi li se o belles lettres, ili o nečem drugom, recimo o uputi za popravak bicikla, ili o priručniku za kiseljenje paprike i krastavaca. Takle, taj jedan prosječni unikum prakticira to načelo samo nekoliko dana u godini. A ako je pročitao priručnik za kiseljenje paprike, onda ništa, onda čak ni to. Druga statisika kaže kako polovina Hrvata ne pročita nijednu knjigu. Ne znam samo da li godišnje ili tijekom cijeloga života. Upravo pratimo što se događa sa školskim kurikulom za nastavu hrvatskog jezika. Tamo su uspjeli doći do fantastične ideje kojom će osloboditi đake bar dijela tog “civiliziranog načina življenja”, pa su izbacitli iz lektire pisce suvremenike. Premda se zna da je to ono jedino i posljednje što bi đaci još mogli i htjeli čitati. Ostavit će im Homera i Marulića, a izbaciti Salingera i, recimo, Pavličića. Kažete da su kroz povijest mnogi pokušavali uništiti knjigu. Ja znam samo za nekoliko primjera takve djelatnosti, za jednog davnog ludog kineskog cara, koji je zapovijedio spaljivanje knjiga i zakapanje znanstvenika, zatim za inkvizicijsko paljenje nepoćudnih heretičkih spisa, kao i za nacistička spaljivanja knjiga, koje su se, ni krive ni dužne, ispriječile na putu njemačkog stjecanja arijevskog savršenstva. Primjer koji navodite je nepovijesni, događa se u budućnosti, ali ne u pretpostavljenoj budućnosti, nego u distopijskoj fikciji nalik onoj iz genijalnog Bradburyjevog romana. Ne bih rekao da je u digitalnom dobu knjiga podcijenjena, kao što ne bih rekao ni to da smo mi baš jako ozbiljno zagazili u digitalno doba. Podaci o prodaji digitalnih izdanja, koja se čitaju na Amazonovim kindleima i sličnim uređajima tipa tableta, čak i mobitela, navodno su veoma ohrabrujući. Ali, ja sam uistinu onaj pravi staromodni tip, koji ne voli ni kindle, niti digitalne knjige od petso kilobajta. Što s knjigom koja se ne može osjetiti palpatorno, pod prstima, koja se ne može vidjeti kao stvaran papirnati artefakt, procijeniti lista li se lijepo i ima li ugodno savitljiv hrbat. To nije za mene! Kako je moja pokojna baka, stara Tribusonka, govorila: tko voli nek izvoli! Po meni knjiga će još itekako dugo potrajati, bez obzira bila ona u digitalnoj ili analognoj formi, čitala se na kindleu ili nekoj trećoj novotariji. Dokle god na zemlji postoje problemi, nepravde, laž, siromaštvo, mržnja, prezir, nasilnost vlasti i oholost bogatih, knjiga će se imati čime baviti. Kad nastupi raj na Zemlji tek tad knjiga više neće imati razlog za postojanje.

Bljesak.info: Književnost u Hrvatskoj danas? Koji pisci daju doprinos hrvatskoj književnosti, čuvajući njezin rejting i tradiciju koja datira još od 11. stoljeća, kao bitan dio hrvatske kulture?

TRIBUSON: Naravno da suvremeni pisci nemaju svijest o tome da čuvaju rejting i tradiciju hrvatske književnosti od jedanaestog stoljeća pa naovamo. To zvuči kao sasvim patetičan i pretjeran zahtjev. Pogotovo tako zvuči ta stvar o rejtingu!? Kad bi je imali, naprosto ne bi mogli pisati od silne odgovornosti, smrznuli bi se od straha, ruke bi im zadrhtale, a prsti se ukočili. U životu, posve ispunjenom pisanjem, nisam nijednom pomislio na svoje mjesto u nizu koji ide od najranijih začinjavaca, pa preko Marulića i Zoranića, sve do današnjih dana. Držao sam da je dovoljno to što postojim i pišem, a budućnost će me, u skladu s onim što radim, već negdje smjestiti u koju od priručnik ladica što ih zovemo tradicijom. U sredinu, negdje na koju od margina, ili će me, konačno, kao kakvu nepotrebnu redundancu izbaciti. Budući me više neće biti, prihvatit ću svako od tih rješenja. Nemojte me pitati koji pisci danas “pronose slavu hrvatske literatrure”, jer naprosto nemam čak ni tehničkih mogućnosti da na to odgovorim. To je ipak stvar najobičnije, gotovo đačke informacije, do koje svatko može veoma lako doći koristeći najjednostavnije obrazovne tehnike. Ako treba, mogu vam ponuditi tek sitan pridonos iz vlastita ukusa i osobnih preferencija, te vam kazati kako su mi se u posljednje vrijeme veoma dopale knjige Ratka Cvetnića Blato u dvorištu i Unterstadt Ivane Šojat, kako volim pjesnički orijentiranu prozu Ivice Prtenjače i novi triler Jurice Pavičića. Dakle pisce, od kojih u školskoj lektiri, djelovanjem i zaslugom oholih književnih pedagoga, kojima ne znamo niti pamtimo imena, možda već sutra neće ostati nikakva traga.

Bljesak.info: Kako Vi živite danas u Hrvatskoj? Čime niste zadovoljni, a što je opet bolje u odnosu na život u vrijeme Jugoslavije?

TRIBUSON: Dakle sve teža i teža pitanja! U jednom dokumentarnom romanu, pisac Milovan Danojlić dovodi svog junaka, stanovitog naivnog, samoukog pjesnika, i njegovu poetsku uzdanicu i povjerenicu Pticu, do samih nebeskih prostranstava. Tu ih susreće Bog, koji se, koliko se sjećam, obraća pjesniku pitanjem: “Što mi danas radi čovječanstvo?”. To pitanje jedva je nešto malo šire od ovog koje ste mi upravo postavili. Kako opisati to kako živim, kako pretočiti u sinkroniju svu složenost životne paradigmatike? Dakle, živim sasvim građanski, običnim životom koji nema puno veze s onim što pišem. Nisam spreman ispuniti vam knjigu žalbe sa svim onim što predbacujem ili potražujem od aktualnih vlasti. Ali, pretpostavljam također, kako niste očekivali da ću biti spreman ispisati svečanu pohvalnicu za sve ono čime su me tobože nadarili. To nikako ne pristaje piscima, koji su inače prznice, gnjavatori i namćori, koji nikad nisu ni sa čim zadovoljni. To je imperativ i jedini modus pisanja. Ako pisac nešto nije, odnosno ako nešto ni po koju cijenu ne smije biti, onda ne smije biti udvorica, bez obzira tko se u određenom trenutku našao na vlasti. Pisci žive od problema koje su kadri u svakom trenu prepoznati i ugraditi u vlastite knjige. Ako ste čitali Aristotela, onda znate da bez problema nema ni drame, ni tragedije, nema čak ni priče. Dakle, bez problema nema ni književnosti. Premda zvuči paradoksalno, pisci ipak streme svijetu u kojem će problemi konačno nestati, teže dakle rajskoj situaciji sveopćega izmirenja i ljubavi. U takvom okružju i pisci će morati demisionirati, oprostiti se od svojih pera i nestati, jer u Raju, dakle u vječnosti, neće više biti nikakvih razloga zbog kojih bi pisanje imalo smisla.

Foto: Privatna arhiva / Tribuson: Karta za koncert Boba Dylana mi je već “v žepu”

Bljesak.info: Veliki ste ljubitelj filmova (uostalom, i sami ste dali vrijedan doprinos filmskoj umjetnosti) i rock glazbe. Možete li i danas pronaći za sebe neki izvrstan film, TV seriju ili uzbudljiv rock koncert na kojeg obavezno morate otići?

TRIBUSON: Kako godine prolaze filmovi postaju sve sitniji i nevažniji, a rock zvijezde sve pristojnije i umiljatije. Stari su majstori poput Forda i Hitchcocka, dakle oni koji su stvarali film, nepovratno otišli, a rock zvijezde se umorile i postarale. Jedino još Stonesi i Bob Dylan u dubokoj starosti obilaze svijet i pjevaju, Stonesi bučno i furiozno, a Dylan starački tvrdoglavo, kroz seriju nastupa što ih je tako optimistički nazvao neverending tour. Kad smo već kod filma, stiže nam podjela Oscara, pa je red spomenuti aktualne nomineeje. Nakon mnogo sušnih godina pojavljuje se jedan uistinu veliki film, djelo meksičkog redatelja Alfonsa Cuarona, kronika iz novijeg meksičkog urbaniteta prikazana očima melodramatski dobre i nesretne sluškinje. Film je pravo remek-djelo i bio bi red da pobere dobar dio Akademijinih kipića. Od koncerata koji su u mom glazbenom itinereru, ubilježen je travanjski koncert Boba Dylana u prekrasnom bečkom Konzerthausu. Nažalost, Bob Dylan više i nije ono što je bio nekoć, ali je lijepo da je još uvijek tu, star ali neumoran i aktivan. Što bi rekli Zagorci, karta za koncert mi je već “v žepu”.

Bljesak.info: Za sami kraj ću Vas pitati isto što i sve ostale književnike iz ovog serijala književnih razgovora: Što trenutačno stvarate, što publika treba očekivati od Vas u skorije vrijeme?

TRIBUSON: Trenutno ne stvaram baš ništa; uživam u svakodnevnoj lijenosti i totalnoj besposlici. Kako mi ne biste previše zavidjeli, ili štogod zamjerili, moram kazati da sam ostavio za sobom dvije veoma naporne godine, pretprošlu (2017), u kojoj sam sa sestrom napisao humorističku televizijsku seriju u petnaest nastavaka o policajcu koji je toliko principijelan i pošten da mu se okolina već i smije, te prošlu (2018), koju sam u cijelosti potrošio na oveći roman Otac od bronce, koji bi ovih dana trebao izaći kod mog izdavača Mozaik knjige.

Akademik Goran Tribuson rođen je u Bjelovaru

Akademik Goran Tribuson rođen je u Bjelovaru, 6. kolovoza, 1948. godine. Jedan je od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist.

Kratke priče počinje objavljivati početkom sedamdesetih u prvom valu tzv. fantastičara, da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome.

Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina.

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.

S redateljicom Snježanom Tribuson, svojom sestrom, surađuje u više filmova i TV-serija.

Bibliografija

Zbirke priča

1972. "Zavjera kartografa", zbirka priča
1975. "Praška smrt", zbirka priča
1978. "Raj za pse", zbirka priča
1983. "Spavaća kola", zbirka priča
1987. "Klasici na ekranu", zbirka priča
1998. "Osmi okular", izbor priča
1998. "Zvijezda kabarea", zbirka priča
2001. "Klub obožavatelja", periferijski kvartet
2010. "Noćne priče", zbirka priča, izabrana djela Gorana Tribusona
Ispovjedna proza - autobiografski zapisi
1997. "Rani dani"
1999. "Trava i korov"
2003. "Mrtva priroda"

Romani

1980. "Snijeg u Heidelbergu"
1981. "Čuješ li nas, Frido Štern?"
1982. "Ruski rulet"
1984. "Polagana predaja"
1985. "Zavirivanje"
1985. "Legija stranaca"
1986. "Made in USA"
1986. "Uzvratni susret"
1988. "Povijest pornografije"
1989. "Siva zona"
1990. "Potonulo groblje"
1991. "Dublja strana zaljeva"
1993. "Sanatorij"
1996. "Noćna smjena"
2001. "Bijesne lisice"
2002. "Ne dao Bog većeg zla"
2004. "Gorka čokolada"
2006. "Kuća u kojoj stanuje vrag"
2008. "Divlja plaža"
2010. "Zbirka otrova"
2014. "Susjed u nevolji"
2014. "Propali kongres"
2015. "Sestrica s jezera"

Filmski scenariji

"Crvena prašina"
"Ne dao Bog većeg zla"
"Potonulo groblje"
"Srce nije u modi"
"Odmori se, zaslužio si"

(Izvor: Wikipedija)

Kopirati