Pjesnik, mračni sanjar, izopačenik, alkoholičar, samotnik...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Georg Trakl je jedan od pjesnika koji su sve što su imali kazali prije svoje 30. godine. Trakl je možda i najveći austrijski pjesnik, a rođen je u Salzburgu 3. veljače 1887.godine.

Zbog snage asocijativnih nizova i izražajne slikovitosti jezika blizak je ekspresionističkom izražaju, no lišen njegove patetike.

Već kao gimnazijalac bio je član pjesničkoga društva Apollo. Studirao farmaciju u Beču, gdje je sudjelovao u avangardističkim umjetničkim strujanjima.

Cijeli se život borio s financijskim nedaćama i posljedicama konzumiranja alkohola i droga.

Iz knjige vječnosti

Uvijek se vraćaš, ti, melankolijo,
O nježna hrabrosti usamljene duše.
I ovaj zlatan dan je pri kraju
gubeći svoj užareni sjaj.

Poraženo se poklanja bolu smrtnik
jecajući iz blagosti i iz mekog ludila.
Pogledaj! Već je sumrak.

Vraća se noć i žali se smrtnik,
i jedan drugi pati sa njim.

Jezivo ispod jesenskih zvijezda
savija se godišnje njegova bit sve niže.

Sudjelovao je Trakl u I. svjetskom ratu, gdje je pokušao samoubojstvo, a umro je nakon toga pod nerazjašnjenim okolnostima u jednoj vojnoj bolnici u poljskom Krakovu. Navodno od prevelike doze kokaina.

U pjesmama je nakon početnog oslanjanja na tradicionalne oblike i uzore (Rainer Maria Rilke, Stefan George, Hugo von Hofmannsthal, ali i Johann Christian Friedrich Hölderlin, Friedrich Nietzsche, Charles Baudelaire) razvio inovativne oblike, koji su svojom slobodnom ritmičkom strukturom i bujnom slikovitošću, osobito amimetičkom uporabom kolorističkih metafora, obilježili liriku XX. stoljeća.

Tamne životne moći, besmislena patnja, smrt, morbidna priviđenja užasa koja se objavljaju u snažnim slikama asocijativnih impresija, oslobođenih svakog logičkog i sintatičkog reda, osnovna su obilježja njegove lirike.

Zimska večer

Kad na oknu snijeg zablista,
Sat večernji tuče drijeman.
Mnoge čeka stol već spreman
I kuća je redno čista.

Družba tad na vrata padne,
Sjenovitom stazom stiže.
Zlatodrvo milost diže
Na tlu suhoparnom, hladnom.

Lutalica predan bolu;
Kamenprag mu prijeći ne da.
Svjetlokrug na stolu gleda
U kome su kruh i vino.

(Prepjev Božica Jelušić)

Mračni sanjar, izopačenik, alkoholičar, samotnik čiji se život odvijao samo noću, mamuran piše svoje pjesme na zgužvanim papirićima ili nagnut nad prljave kavanske stolove, i satima vodi nadahnute lirske monologe. I njegova je proza puna osjećaja strave i tjeskobe.

Življa recepcija njegova djela uslijedila je tek nakon II. svjetskog rata. Zbirke: Pjesme (Gedichte, 1913), Sebastian u snu (Sebastian im Traum, 1915).

Trakla je vremenom otkrivao i njegov rodni grad. U Salzburgu je 1973. godine pjesnikova rodna kuća preobličena u spomen muzej. U roditeljskoj kući je George Trakl živio do svoje 21. godine.

De profundis

I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih –
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladonća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovu

Zvonjahu opet kristalni anđeli.