Danilo Kiš

Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste

Preveden je na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada.
Kultura / Knjige | 15. 10. 2021. u 09:59 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 15. listopada 1989. u Parizu je umro Danilo Kiš, jedan od najvećih pisaca novije književnosti naših prostora.

Preveden je na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada.

Rođen je u Subotici 22. veljače 1935.godine, od oca Eduarda Kiša (Kona), mađarskog Židova i majke Milice Dragićević, Crnogorke s Cetinja. Godine 1939., u vrijeme donošenja antižidovskih zakona u Mađarskoj, roditelji su krstili Danila u pravoslavnoj crkvi u Novom Sadu, što mu je spasilo život.

Poslije novosadskog pokolja 1942. godine, njegova obitelj bježi u Mađarsku, gdje je mali Danilo živio u veoma teškim uvjetima do svoje trinaeste godine. Godine 1944. Danilov otac, kao i svi njegovi rođaci, stradat će u Aushwitzu.

Posredstvom Crvenog križa 1947.godine, repatriran je na Cetinje, u majčin rodni kraj. Tu je završio gimnaziju, a položio je i prijemni ispit na likovnoj školi, i dvije godine učio violinu u glazbenoj školi. U gimnaziji je pisao poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pjesnike. 1954. godine odlazi u Beograd na studije, gdje je 1958. diplomirao kao prvi student na novootvorenoj Katedri za uporednu književnost.

Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio je u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu. Posljednjih deset godina živio je u Parizu.

Video: (1/8) Danilo Kiš: Uspomene, sećanja

Jedan je od najprevođenijih pisaca i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada (Ninova, Andrićeva, Sedmojulska, Avnojeva nagrada, kao i francuske, talijanske, njemačke i američke književne nagrade).

Svoj prvi roman “Psalam 44” napisao je je 1955. godine, a potom još tri romana, autobiografske “Bašta, pepeo”, “Peščanik” i pripovijetke “Rani jadi”. Ukupno je objavljeno 19 Kišovih dela, romana, pripovijedaka, eseja, drama i intervjua.

Umro je 15. listopada 1989. godine u Parizu i sahranjen u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

Na vest o smrti gospođe M. T.

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Požderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.

Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.

(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)

 

Jesen

počinju bračne svečanosti
ljubavni krici detlića liče
na udaranje po bubnju
umetnost sviđanja je beskrajno
raznolika

divlje se patke zaručuju
u novembru
događa se tako
da se jata putnika
doletelih čak iz rusije
nađu sa starosedeocima na istim
jezerima na il-de-fransu
i tada dolazi do velikih ljubavi
praćenih tragedijama
i ogovaranjem.

 

Sutra


Svake večeri, umoran od ostvarenih želja, ali uvek s
drhtajem nade u srcu, prošapćem jednu reč:
Sutra!
Sutra će mi neko reći: sine;
sutra će mi neko reći: dragi;
sutra će mi neko reći:... volim;
sutra ću sve patnje u jedan grob sahraniti, u jedan grob
bez krsta, bez znaka, da ni spomena na njih ne ostane;
sutra...
I tako trista šezdeset pet dana u godini –
Sutra!... Sutra!

Džojsova plavokosa devojka


Svest o goloj laži i
požar pobune
i
trešnje za horizontom

Vedra noć
na stepeništu
tramvaja
stihovi o zvezdanoj
noći

robovanje
seti

Soba slučajne žene
sa blatnjave ulice
toplo dizanje i
spustanje obnaženih
grudi

Prvi sumraci i
prljavi kvartovi
javnih kuća

Namirisana tela
i nešto
neodređeno

Čula zaluđena
pohotom
Stihovi za plavokosu
ženu
sa tramvajskog
stepeništa

Kopirati
Drag cursor here to close