Pjesnikinja s adresom u Grčkoj

Marija Dejanović za Bljesak.info: Bh. Hrvati u Hrvatskoj istovremeno su previše i nedovoljno Hrvati

''Nakon odrastanja u Sisku i osam godina provedenih u Zagrebu, vratila sam se – opet u prirodu. Živim s dečkom, koji je isto pjesnik, na jednom izoliranom mjestu, na obali mora, gdje zimi nema gotovo nikoga – samo mi, mačke i psi lutalice...''
Kultura / Knjige | 21. 10. 2021. u 11:35 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Marija Dejanović, hrvatska je pjesnikinja i dramatičarka rođena 1992. godine u Prijedoru. Nedavno je objavljena njena treća pjesnička knjiga „Dobrota razdvaja noć“ u izdanju Sandorfa i našla se u užem izboru za nagradu Tin Ujević za najbolju pjesničku knjigu 2021. godine.

Dejanović je trenutačno jedna od najangažiranijih autorica mlađe generacije, nagrađivana dramatičarka i aktivistica u kulturi koja od nedavno živi u Grčkoj. O Prijedoru u kojem se rodila u najgore vrijeme, Sisku u kojem je odrastala, Zagrebu gdje je studirala i radila, selidbama i poeziji,  dobroti, empatiji, solidarnosti, govori u razgovoru za Bljesak.info.

Bljesak.info: Vaša nova zbirka pjesama "Dobra razdvaja noć" iznimno je dobro zapažena na književnoj sceni južnoslavenskih prostora, pa se tako našla i u užem izboru na nagradu DHK "Tin Ujević" za najbolju zbirku poezije. Koliko vam to kao autorici mlađe generacije znači, da je vaš glas, iznimno angažiran i feministički nadahnut, prepoznat i kao književno kvalitetan, estetsko-umjetnički vrijedan?

DEJANOVIĆ: Svaki put kad knjiga nađe put do čitatelja kojem se sviđa – bila to moja knjiga ili nečija tuđa, i bio taj čitatelj član nekog žirija ili netko tko čita iz nekog drugog razloga – nešto se u meni razveseli. Lijepo je vidjeti da stvari imaju svoju svrhu, pa je tako lijepo i vidjeti da je neka knjiga koja je napisana našla nekoga tko je nešto dobro vidio u toj knjizi. Što sam duže ovdje, manje držim do nagrada kao takvih. Jest lijepo vidjeti da se nekom skupu čitatelja tvoj rad svidio, a pogotovo mi je drago što su ljudi postali puno otvoreniji prema poeziji, ali i prozi, koju pišu žene. Međutim, treba imati na umu da na svaku dobru knjigu, koja je dobila neku nagradu, postoje deseci jednako dobrih knjiga koje iz nekog razloga nisu bile zapažene na taj način, što ne znači da one to neće postati u budućnosti. Zato mi je bitniji taj ljudski moment od institucionalnog – to znanje da je netko, iza tog imena nagrade, pročitao tu knjigu i očito u njoj pronašao nešto za sebe. To se nekome može činiti nebitnim ili malenim, ali ovakvi trenuci kad stvari pronalaze svoju svrhu, umjesto da tek obavljaju neku funkciju, jako su mi važni. A ti se trenuci događaju i mimo formalnih priznanja vrijednosti neke knjige.

Kao što nema promjene bez ljubavi, tako je nema ni bez veselja, radosti. Pa tako i taj prodor književnosti koju su pisale žene o ženama, vidim kao jednu vrstu slavljenja različitih pojavnosti koje književnost može poprimiti, slavljenja slobode da budemo ono što jesmo i pokazujemo to u svojim knjigama. Nije to uvijek bilo tako – žene su, ako su htjele biti ozbiljno shvaćene i ako su htjele izbjeći da se njihovu književnost naziva sladunjavom, sentimentalnom, trivijalnom, pa i, ne tako davno, kuhinjskom, morale oponašati književnost koju su pisali muškarci. Danas se, čini mi se, manje sramimo feminiteta u sebi i svih njegovih oblika, upravo zbog stoljeća rada svojih prethodnica. Feminitet nije ništa manje snažan niti autoritativan od maskuliniteta, samo smo ga mi odgojem naučili povezivati sa slabošću.

Bljesak.info: Središnja tema vaših pjesama su, kako mi se čini, odlasci i dolasci, selidbe, migracije. Možete li reći nešto više o svojim vezama sa BiH i Prijedorom? I tome, gdje ste danas, što radite, kako živite u Grčkoj?

DEJANOVIĆ: U Prijedoru sam prvi put bila kad sam se rodila, i onda preko dvadeset godina više nisam odlazila tamo. Posjetila sam ga prije dvije godine. Prošetala sam kroz grad, jako je lijep i meni i dalje jako nepoznat. Moja najveća veza s BiH su baka i djed koji i dalje žive na brdu iznad Ljubije. Njih smo, dok sam bila dijete, često posjećivali. To brdo na karti ni nema ime, a među stanovnicima brda zove se Dejanović brdo. Baka i djed to prezime izgovaraju s drugačijim naglaskom nego što ga izgovaram ja, odrasla u Hrvatskoj, pa se može reći da sam selidbom promijenila prezime. Njihovu kućicu na brdu povezujem sa suživotom čovjeka i prirode, jer je ono najčišći primjer poludivljine koji sam u djetinjstvu iskusila. Odmah kraj kuće je šuma u kojoj sam s bakom znala brati vrganje, šipke i kupine. Zbog toga i danas, kad pomislim na Bosnu, pomislim prvo na svoju baku i prirodu u kojoj živi, a zatim na te izlete u djetinjstvu.

Nakon odrastanja u Sisku i osam godina provedenih u Zagrebu, vratila sam se – opet u prirodu. Živim s dečkom, koji je isto pjesnik, na jednom izoliranom mjestu, na obali mora, gdje zimi nema gotovo nikoga – samo mi, mačke i psi lutalice, jedan restoran koji radi i zimi, i lokalni ribari. U blizini je planina koja ima šumu i slapove. Ta mi izolacija godi, reduciranost koju život ovdje nudi razdvaja bitno od nebitnog na jedan lijep, nenametljiv način.

Bljesak.info: Koliko je u vašoj književnosti važna tema rata i tog velikog progona Hrvata iz Prijedora, kako ste se osjećali u Hrvatskoj, poglavito Zagrebu, dok ste studirali i što vas je to 'potaknulo' da to pretvarate poeziju?

DEJANOVIĆ: Tema rata nije pretjerano važna u mom pisanju. Dok pišem, zanima me ono što se događa sad ili ono čega se sjećam i smatram bitnim. Mnogi jako talentirani ljudi pišu o periodu devedesetih, kojeg se sjećaju, i stvaraju doista kvalitetna djela. Meni je osobno rat bio događaj kojeg se jako slabo sjećam, ali sjećam se tog konstantnog seljenja, tog potiskivanja tuge, i pokušaja da se nađe snagu u samome sebi. Zato su mi danas, od samih sukoba, zanimljiviji načini da zaliječimo ono što ostaje poslije njih.

Bljesak.info: Pišete na jednom mjestu o sebi kao, za druge 'djevojčici čudnog naglaska'. U zemljama bivše Jugoslavije raspoznajemo se, ne samo po jeziku, nego i po naglasku, ali ipak, u ovom vremenu globalizacije i neprestanih migracija materinji jezik, a tako i naglaske gubimo, jer se uglavnom sporazumijevamo na engleskom? Što je piscu, odnosno, pjesnikinji i dramatičarki poput vas, jezik, što mu je taj naglasak?

DEJANOVIĆ: Jezik je piscu dom. U tu su nas kuću donijeli po rođenju, i mi u njoj provodimo život. Zato što je volimo, ne izlazimo. Istražujemo njezine prostorije, pazimo predmete koje smo u njoj zatekli, ali i krečimo zidove, mijenjamo stari kauč novim. Jezik je, također, ono pomoću čega mislimo – ne samo o svijetu, nego i o sebi. Zato je književnost jako važna. Neke se stvari može napisati samo na hrvatskom, neke samo na njemačkom. Svaka nova knjiga novi je način da mislimo o sebi i drugima, o svijetu oko sebe, da se bolje razumijemo.

Bljesak.info: Jako ste prisutni na književnoj sceni, nagrađeni ste i za dramu na natječaju Marin Držić. Biti žena u hrvatskoj književnosti danas? Koliko je izazovno i teško? Je li književnost, a tako i pisanje, i dalje 'muški posao'?

DEJANOVIĆ: U hrvatskoj književnosti postoji linija snažnih žena koje su prolazile kroz drvlje i kamenje ne bi li ih se ozbiljno shvatilo. To je naslijeđe dvostruko velikodušno – dale su nam vrijedno naslijeđe ženskog književnog stvaralaštva, i vrijedno naslijeđe ženske borbe za pravo na vlastitu prisutnost u književnosti. Moglo bi se reći da mi danas žanjemo plodove tog rada. Jedna od snažnih žena koje su uporno pisale, i morale biti duplo bolje od svojih muških suvremenika da bi ih se uopće „pustilo“ za isti stol, jer takva su bila vremena, je Andriana Škunca. To je pjesnikinja nevjerojatno kvalitetnog opusa. Uskoro za Frakturu izlazi izbor iz njezine cjelokupne poezije koji sam imala čast prirediti, što me iznimno raduje.

Bljesak.info: Koliko su vas obilježile te selidbe, izbjeglištva, odrastanje u Sisku koji nominalno nije vaš grad, ali su ga kontekst, okolnosti i vrijeme  učinili vašim?

DEJANOVIĆ: Prije nego što smo došli u Sisak, često smo se selili. U Sisku smo isto nekoliko puta promijenili stanove. To stalno seljenje je isprva donijelo neku anksioznost, osjećaj nepripadanja i bivanja vječnim strancem, jer sam bila dijete. Međutim, kad si veća, pozicija vječnog stranca nosi i određenu slobodu. Kad ništa nije doista tvoje, ti si ta koja bira što je tvoje i što voliš. Biraš, u suštini, tko si ti i za što se vežeš.

Bljesak.info: Koliko je za pisca dobro da ne živi u zemlji svog jezika i  što mu taj 'fizički' odmak znači? Jesu li ta silna izmještanja utjecala na književnost koju stvarate, otkrila vam možda neke nove narative, motive, podtekstove, spoznaje?

DEJANOVIĆ: Selidba u Grčku podarila mi je perspektivu stranca. To je za moje pisanje bilo vrlo blagotvorno. Kad smo uronjeni u neku kulturu, može se dogoditi da ili ne vidimo njene mane, ili ne vidimo njezine pozitivne strane. Izmještanje iz Hrvatske dalo mi je drugačiju perspektivu Hrvatske – ona je i bolja i gora od onoga kakvom sam je vidjela dok sam u njoj živjela. Uočila sam da mi nedostaju neke stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo, kao i da sam se oslobodila nekih stvari koje su me prije gušile, a da to nisam ni znala. Recimo, nikad nisam pomislila da ću ovo reći – ali nedostaje mi stajanje u redu na šalterima. U redu točno znaš kad otprilike stižeš na red. U Grčkoj je to vrlo nepredvidivo, jer uvijek netko ode pa se vrati, netko dođe preko reda itd. Od pozitivnih strana – u Grčkoj je normalno da žene žive i nakon udaje. Udane žene koje imaju djecu, u svojim četrdesetima, izlaze van sređene navečer, zabavljaju se s ekipom i nitko ih ne gleda poprijeko. Normalno je i da si žena nađe partnera deset – petnaest godina mlađeg od sebe, ili da prva priđe muškarcu ako joj se sviđa, to ovdje nije rijetkost kao kod nas. Također, Grci u življenoj praksi puno manje poštuju zakone od Hrvata. To znači da će neke stvari biti više kaotične nego u Hrvatskoj, što je loše, a neke pak više ljudske, dogovorne, što je dobro. Sad sam uvjerena da vlastitu kulturu, svo njezino bogatstvo, prednosti i mane, možeš spoznati tek kad odeš živjeti u neku drugu kulturu. To se, naravno, očituje i u tekstovima koje pišem otkako sam tu. Jako su me počeli zanimati međuljudski odnosi, uloge koje zauzimamo u društvu i emocije koje one proizvode.

Bljesak.info: U kojoj se mjeri Banija promijenila u odnosu na ovo što vidimo danas nakon potresa i onako kakva je bila kada si ti u njoj bila tinejdžerica? Osjeti li se nekakav kolektivni PTSP u zraku, tjeskoba, strah?

DEJANOVIĆ: Sisak je relativno siromašan, postindustrijski grad, u kojem je ipak bilo lijepo živjeti, prvenstveno radi ljudi koji ga nastanjuju. Sisak ima jednu depresivnu auru naučene bespomoćnosti, prvenstveno jer je većina zgrada u centru dosta stara i ima vrlo niske svodove, pa se čini kao da je svijet jako malen, a nebo jako blizu i veliko. Ali to ne znači da su ljudi tamo tjeskobni ili uplašeni. Čak bih rekla da su, zbog tog ništavila koje prožima sisački zrak, ljudi tamo manje tjeskobni od pretjerano stimuliranih, vječito zauzetih i užurbanih ljudi u većim gradovima. Ta praznina ima svojih prednosti – za ono što ti u malom gradu nedostaje, ono za čim čezneš, jasnije je da je tvoje, da je to tvoja istinska potreba. Mali grad ti omogućuje da lakše vidiš ono što je intuitivno tvoje, protiv čega u sebi ne možeš. Sisak ima i jednu vrstu snage, bezvremenske otpornosti u tom svom manjku očekivanja od svijeta. To je stoički grad snažnih, izdržljivih ljudi s odličnim, katkad grubim smislom za humor, grad pun lijepe prirode, dotrajalih zgrada, i talentiranih ljudi. Posjetila sam Sisak na proljeće, i bio je točno onakav kakvim sam ga pamtila. Jedino sam se jednom zatekla da po inerciji krenem do trgovine, a da je trgovina posve nestala u potresu. Ili da na cesti zateknem hrpu cigli koje su se srušile u potresu i još ih nitko nije maknuo. Ovo, pak, što se događa na Baniji, a što pratim putem medija, je strašno. Ljudi žive u kontejnerima koji prokišnjavaju, na hladnoći, i kao da nikoga nije briga. Obnova gotovo da i nije započela, stanje je doista ozbiljno i alarmantno.

Bljesak.info: Bila si kao djevojčica izbjeglica. Kako je biti 'izbjegličko dijete' i koliko su sudbine, nas bh. Hrvata, uopće poznate nekakvoj široj javnosti u Hrvatskoj ili nas još uvijek stereotipiziraju i na BiH gledaju kao neku 'daleku', maltene egzotičnu zemlju?

DEJANOVIĆ: Biti Hrvat iz Bosne u Hrvatskoj je jako čudno iskustvo. S jedne strane, kao da nikad nisi dovoljno Hrvat, uvijek si neki neobični drugi, barem dok ne izgubiš naglasak. S druge strane, postoji taj stereotip o Hrvatu iz Bosne kao turbo-Hrvatu, čovjeku koji jednom rukom moli krunicu, a drugom glasa za HDZ. Moglo bi se reći da Hrvatima iz Bosne ostali Hrvati najviše zamjeraju one mane na kojima nekako nikako da porade u vlastitom društvu – nacionalizam, homofobija, vjerska isključivost, patrijarhalnost – sve su to problemi vrlo prevalentni u hrvatskom društvu, ali o njima se najčešće govori kroz govor o liku Drugog, Hrvata iz Bosne. Dakle, istovremeno nisi dovoljno Hrvat, ali si i previše Hrvat. Takvo je barem bilo moje iskustvo, ne mora značiti da je tako bilo i drugima. Mene nacionalni identiteti uglavnom ne zanimaju – cijenim svačiju kulturu i pravo da bude ono što jest, a identificiram se uglavnom kao žena i kao pjesnikinja. Otkako sam u Grčkoj, postala sam dosta vezana i za Balkan kao mjesto identiteta, pogotovo za zapadni Balkan. Jako volim Balkan, mislim da je to područje koje ima mane, kao i svako drugo, ali je prepuno i vrlina i kulturnog bogatstva koje se na zapadu često prešućuje. Balkan je (pri čemu mislim prvenstveno na Grčku, ali i na, recimo, Dubrovnik) zapadu podario velik dio kanona zapadne kulture, filozofije, pa i demokraciju, a ipak nas se do danas prikazuje kao polupismena, vječito zavađena plemena.

Bljesak.info: Iz svih ponora u koje čovjek zapada, zapravo, raste pjesma?

DEJANOVIĆ: Tako je ispalo u velikom broju slučajeva, a vjerojatno i u mom.

Bljesak.info: Poezija je oduvijek bila i svojevrsni prostor slobode, i to na način da kazuje ono što je teško i bolno, ono skoro pa neiskazivo. Tko su autori koji su vas obilježili u formativnom smislu, kojima se i danas rado vraćate i što, zapravo, poručujete svijetu s tim motivom 'dobrote'?

DEJANOVIĆ: Dugo sam razmišljala o ovome i uvidjela da je sve ono što me je istinski oduševilo, i tako formiralo, na neki način pomicalo granice ljudskog shvaćanja i tako mijenjalo svijet na bolje. Književnost, filozofija, znanost, aktivizam – sve to, ako smo empatični i razumni, mogu biti oblici slobodnog, autentičnog djelovanja. Sloboda je beskorisna ako je ne koristimo na dobrobit drugih. A upravo pomicanje granica – u estetskom, ali i u svakom drugom smislu – za mene je čin dobrote. Dati svoj doprinos nekom polju – bilo književnosti, bilo borbi za ljudska prava, bilo običnom, svakodnevnom životu u nekoj prividno neznačajnoj situaciji – znači proširiti to polje na način da ono postane bolji dom većem broju ljudi. To su radili ljudi kojima se divim, i to je ta dobrota koja čini da se svijet ne raspadne, koja doslovno razdvaja dan i noć. To je empatično i razumno korištenje onoga što imamo u sebi, kako bi se ono što je dobro u svijetu umnožilo. Zato sam i odlučila knjigu nazvati „Dobrota razdvaja dan i noć“ – dobrota u nama i u drugima nam je svima, na nebrojeno načina, doslovno spasila život.

Bljesak.info: Neokonzervativni pokreti uzimaju maha Europom, vidjeli smo nedavno poraz civilizacije koji se dogodio u Afganistanu. Istaknuta ste feministička autorica, pa moram pitati; u čemu griješe naše feministice, zašto još uvijek, čini mi se, nema okupljenje neke šire ženske platforme koja bi mogla ujediniti i radnice i gazdarice? Je li, ipak, taj klasni sraz jači od feminizma?

DEJANOVIĆ: Ovo što se događa s pravima žena u Afganistanu, ali i diljem Europe, doista jest poraz civilizacije – onog razumnog i empatičnog u nama. Neokonzervativizam manipulira strahom ljudi, iskorištavajući njihovu ljubav prema onome što im je najbliže – vlastitoj obitelji, mjestu gdje žive, načinu života. Ljudima se ulijeva strah od toga da će se, ako ne unište sve što ne nalikuje njihovom odrazu u ogledalu, njihovo ogledalo razbiti. Pa im tako, na primjer, kažu da će, ako se ozakone gej brakovi, nestati obitelj. I ljudi se odjednom osjete ugroženima od gej braka, a da ni sami ne znaju objasniti zašto. Što je, naravno, posve iracionalno, ali je upalilo u Hrvatskoj na referendumu koji je pokrenula udruga „U ime obitelji“. Sad se sve više, diljem zapadnog svijeta, pokušava, a ponegdje, i uspijeva postići da se ljudi osjete ugroženima od toga da netko drugi obavi pobačaj.

  / Dobrota razdvaja dan i noć

Život je često težak, i često tjera sve, pa tako i žene, da se brinu o tome kako će preživjeti od danas do sutra. Kad gledamo samo na ono što je naš problem danas, nemamo niti perspektivu šire slike, a niti vremena, energije ili motivacije baviti se aktivizmom. A pogotovo ne dolazi do tog stjecanja svijesti o društvenim strukturama koje su opresivne za žene i solidarnosti s drugim ženama koje nam nisu u neposrednoj okolini. Također, kad nismo posve ravnopravni, teško je zamisliti kako bi izgledao neki drugi život, život u ravnopravnosti. Pa nam tako nije niti očit nedostatak te istinske ravnopravnosti svih ljudi. Kad smo uronjeni u zagušujuću sigurnost onoga na što smo navikli, i distraktirani svakodnevnom borbom za one osnovne potrebe – krov nad glavom, hranu itd., nekome se može učiniti da ima i puno gorih stvari od seksizma. Da feministkinje pretjeruju. A zapravo, feministkinje ne pretjeruju, nego posvećuju puno vremena i energije tome da se obrazuju po pitanju ženskih prava, da promatraju, da istraže međuljudske odnose. Zato one u većoj mjeri uviđaju djelovanje patrijarhalnih kulturnih obrazaca na život žene, nego što ih se može vidjeti bez tog aktivnog istraživanja i preispitivanja. Taj raskorak između različitih perspektiva na život žene danas, a koje su uvelike uvjetovane i kontekstom u kojem je ta žena odrastala, kao i različite mogućnosti i želje žena da se aktivno posvete nečemu što nije borba za puko preživljavanje i ono malo stvari koje donose sreću, mislim da bi mogao biti razlog što nemamo neku širu žensku platformu. Pretjerani individualizam i oskudica kombinacija su koja usporava kolektivno buđenje žena danas.

Bljesak.info: I na koncu, odlazite li danas u Prijedor, BiH? Kako vam se doima zemlja u kojoj ste se rodili?

DEJANOVIĆ: Bosna i Hercegovina je puna prirodnih ljepota i talentiranih ljudi – pjesnika, prozaista, a pogotovo, po mom iskustvu, književnih kritičara i kritičarki najmlađe generacije. Bila sam u Sarajevu prije godinu dana i doista me oduševilo ono što sam vidjela. Postoji jako pozitivna strana BiH, kao i ona negativna. Ali, kako to inače biva, vjerujem da dobro – talent, pamet, marljivost i dobrota, uvijek na kraju pobijede ono loše.

 

Na putu do trgovine, iz zbirke Dobrota razdvaja noć

U zemlji u kojoj malo tko govori tvojim jezikom
svi govore glasnije od tebe
svi su vidljiviji, zaštićeniji
skriveni brojnošću
na putu do trgovine čaja osjećaš se pretjerano uočljivom
Pokreti tvojih koljena odražavaju tvoj nedostatak prijatelja 

Hodaš ukočeno, pretjerano strogo
i iako su svi iznimno ljubazni
zbog dobrote srca ne zadiru ti u meso
pričaju među sobom da ti ne smetaju
svode se na dobar dan i doviđenja 

Svejedno, osjećaš se kao metalni šestar
oštra igla čiji se sjajni vrh zabada u beton
metar po metar
Dok hodaš od stana do trgovine, trgovine do stana
za tobom ostaje izbrisiva kružnica tvog prisustva, jezika
međusobnog nerazumijevanja;

kad od dobrohotnog trgovca kupuješ čaj
ti si, a ne suho lišće, izložena iza stakla 

Na povratku iz trgovine postaješ im sličnija
Bez cilja pred sobom, oko si koje obuhvaća
i ne izriče

Iz ljubavi prema sebi ne pitaš se kako si
kao što iz ljubavi prema životinjama
jedeš biljke koje su posadila nečija djeca
koja nikad neće moći priuštiti hranu koju sade
kupuješ u plastičnoj vrećici indijske oraščiće
čija proizvodnja topi ženama s prstiju identitet 

Ali to su neke druge žene, negdje daleko
žene čijim se sestrama ruše gradovi na glave
legalne robinje

Ti si svoje teške dane sama odabrala
Kupila si njima svoje sretne dane 

Ulice su pune malih trgovina 
U svakoj je trgovini puno pletenih košara
u svakoj je pletenoj košari mali osobni poraz
Hodaš plave kose, plavih očiju
zbog kože preplanule od sunca
lijepo te je vidjeti na svakoj ulici 

Kažu li ti nešto na tom jeziku

sliježeš ramenima ispod šešira 

Mogli su ti reći da te vole ili ti opsovati mater
a ti ne bi znala koje je

to je neznanje tvoja mala osobna pobjeda

Marija Dejanović

Rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi.

Završila je studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i nagrada Kvirin za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak).

Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry Festivala i Versopolisa, u izdanju Poets' Circlea. 2021. objavila je knjigu pjesama Dobrota razdvaja dan i noć (najuži izbor za nagradu Tin Ujević).

Dobila je prvu nagradu Milo Bošković (2021.) za pjesmu Na putu do trgovine, drugu nagradu na DiBiase Poetry natječaju za pjesmu Grandma Still Remembers My Mother Well i nagradu Marin Držić za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pojedine pjesme su joj prevođene na petnaestak svjetskih jezika.

Sudjelovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pjesničkim festivalima, čitanjima poezije i pjesničkim rezidencijama. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca, Hrvatskog P. E. N. Centra i europske pjesničke platforme Versopolis.

Kopirati
Drag cursor here to close