Libanon na Neretvi promoviran u Mostaru: Puno pitanja i malo odgovora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Htio sam napraviti priču o četiri zajednice, tri nacionalne zajednice i ta četvrta, nekakva jugoslavenska, što jedna drugoj zamjeraju, a ne vide što su jedna drugoj napravile'', kazao je Dragan Markovina na promociji njegove nove knjige ''Libanon na Neretvi'' i projekciji filma ''I bi svjetlost'' Dine Mustafića o opsadi Mostara 1993. godine koji su održani u kongresnoj sali hotela Bristol.

Markovina je kazao da je napravio priču s ciljem ''da kažemo, ok, možemo se i ne podnositi, ali jednostavno moramo živjeti zajedno u ovom gradu, hajmo naći neki minimalni konsenzus da se pokuša ići dalje''.

''To je neki cilj knjige, iako sam vrlo skeptičan hoćemo li u tome uspjeti. Ali ako dvoje ljudi nakon čitanja moje knjige promijeni mišljenje, bit će dobro'', rekao je Markovina.

Osvrnuvši se na potrebu izbora u Mostaru, kazao je da će vjerojatno doći na silu.

''Implementacija rezultata tih izbora, tu sam veoma skeptičan dok se ne dogovore. Mislim da iskren razgovor, ne SDA i HDZ-a BiH, već zajednica, jedne i druge, jednostavno netko treba: reći žao nam je zbog svega što se dogodilo. Drugi netko treba reći: razumijemo vašu poziciju da želite to i to...'', ustvrdio je.  

''Što se tiče izbora bilo bi pošteno da se napravi neki treći, građanski, liberalno-lijevi, kako god ga nazvali, politički blok koji neće biti samo politički i koji će probrati animirati sve one ljude koji ne izlaze na izbore. Na neki način dovući sve ljude koji su emigrirali iz Mostara i koji imaju neki ovdašnji dokument. Bilo da su to ljudi koji žive u Norveškoj, Švedskoj ili Beogradu. Treba vidjeti što Mostarci zaista žele od ovoga grada, ako žele nacionalizam – žele ga'', zaključio je.

Profesor Drago Bojić kazao je da je ova knjiga važna ne samo za Mostar nego i za sva društva i države koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, koje su kao i Mostar pretrpjele puno promjena u posljednjih 30 godina.

''Markovina piše o više Mostara, o Mostaru kojeg više nema piše s nostalgijom i kako sam navodi to mu je na određeni način bila i jedna vrsta terapije, želja da se ne zaboravi ono što je bilo prije, ali također i želja da se pokuša uvažiti sjećanja drugih ljudi, drugih kolektiviteta, s namjerom da se, iako to zvuči pomalo utopijski, iznova na svemu tome gradi drukčiji grad'', kazao je Bojić.

Naveo je kako je Markovina svojom knjigom otvorio više tema nego što je dao odgovora, naglasivši kako su nam takve knjige potrebne.

''Kultura sjećanja, i to je dobro što Markovina govori i o jugoslavenskom Mostaru, i o bošnjačkom Mostaru, i o hrvatskom Mostaru, i o srpskom Mostaru. Kultura sjećanja mora uvijek biti u pluralu. Ako želimo graditi neku budućnost onda to mora biti konstruktivno. Moramo uvažiti i sjećanja druge strane. Možda je to sada u našim društvima i najvažnije jer se svatko zabavio svojim vlastitim sjećanjima i svojom vlastitom žrtvom. Praktično u svim kolektivitetima imamo kult žrtve, kult stradanja i pri tome ljudi ne vide da se to isto događalo i drugoj strani, izgube pogled i oči za tuđu patnju'', istaknuo je Bojić.