Albert Camus

Kad nobelovci umiru: 'Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist'

Početna je etapa njegova stvaralaštva 'ciklus apsurda' što ga tvore roman Stranac (L’Étranger, 1942), drame Nesporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, konačna verzija 1945) te esej Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942).
Kultura / Knjige | 04. 01. 2021. u 23:02 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Internet / Nobelovac Albert Camus (Mondova, Alžir, 7. studenoga 1913. - Villevlevin, Francuska, 4. siječnja 1960.)  

Albert Camus jedno je od najvećih književnih imena modernoga doba. Rođen je u Mondovi, Alžir, 7. studenoga 1913., a poginuo na današnji dan, 4. siječnja 1960. u Villevlevinu.

Djetinjstvo provodi u Alžiru, bez oca, uz nepismenu i nagluhu majku (španjolskoga podrijetla), a obilježili su ga oskudica, boležljivost i emotivna vezanost za sredozemni okoliš.

Studirao je filozofiju, a unatoč pacifizmu bio je dobrovoljac za oružanu borbu protiv fašizma.

Nakon otpuštanja iz vojske zbog tuberkuloze, otišao je u Francusku i priključio se pokretu otpora (Combat).

Bavio se kazalištem i novinarstvom, no roman je smatrao najpogodnijim da utjelovi proturječnosti čovjekove samoće, žudnje za tjelesnim užitcima i srećom, bespomoćnosti pred sudbinom te sveprisutne smrti.

Početna je etapa njegova stvaralaštva 'ciklus apsurda' što ga tvore roman Stranac (L’Étranger, 1942), drame Nesporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, konačna verzija 1945) te esej Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942).

Likovi tih djela, iznikli iz egzistencijalističkog ozračja, izjedani su besciljnošću, beskorisnošću života, rascijepljeni su između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju na laži. No drugoga svijeta nema, pa se protagonist prepušta automatizmu svojih postupaka, koji neumoljivo vode do bezobzirnog individualizma, zločina, raspada ili ludila.

Ipak, u romanu Kuga (La Peste, 1947) i eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951) Camus se distancira od Sartreova egzistencijalističkog nihilizma i zagovara pozitivne vrijednosti ljudske solidarnosti; kao odgovor na apsurdnost svijeta, nasilje i patnju, u tim djelima nudi suosjećanje, milosrđe, istinu i poštenje.

Njegova religioznost također je bila čestom temom, a sam je u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist.

Usto, osuđujući svaki totalitarizam ujedno kritizira marksizam, pa trpi napade intelektualne ljevice.

Foto: Internet / Camus: Shvaćao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto

Čovjekova sloboda i savjest

U romanu Pad (La Chute, 1956) te pripovijetkama Progonstvo i Kraljevstvo (L’Exil et le Royaume, 1957), promišljajući motive nedužnosti i krivnje, vraća se svojoj središnjoj problematici: čovjekovoj slobodi i savjesti.

Ne uspjevši dovršiti dugo najavljivanu romansiranu autobiografiju, poginuo je u prometnoj nesreći. Knjiga koja sadrži trećinu planirane građe pojavit će se tek 1994. pod naslovom Prvi čovjek (Le Premier homme), a povratkom motivima bijede, tragike života i potrage za ljepotom, temeljnima za prvo djelo, Lica i naličja (L’Envers et l’Endroit, 1937), autor zaokružuje opus.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.

Kada mu je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine).

Kada je tijekom ceremonije dodjele u Stockholmu držao govor, izjavio je: Smatram da je nagradu trebao dobiti Malraux.

Kada je to čuo sam André Malraux, uzvratio je: Camusova izjava služi nam obojici na čast.

Camus je preferirao da se na njega gleda kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na pripadnika nekog nauka ili neke ideologije. Ljudi su mu bili draži od ideja.

Kao anarhist, Camus je oduvijek bio glasni protivnik svake vrste autoriteta, eksploatacije, privatnog vlasništva i centralizirane države.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, Camus je bio član organizacije Combat (ogranak pokreta otpora), koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Organizacija je radila protiv nacista, a dok je bio član, Camus se koristio pseudonimom Beauchard.

Foto: Nobel Prize / Dodjela Nobelove nagrade Albertu Camusu

Tuberkuloza i smrt u Facel Vegi

Camus je 1943. godine postao urednik novina, a 1944. godine postaje glavni urednik. Nakon oslobođenja Francuske 1944., Camus je napisao članak o posljednjim danima borbe.

No Camus je bio jedan od rijetkih francuskih urednika koji je javno izrazio svoje protivljenje korištenju atomske bombe nakon događanja u kolovozu 1945. godine. Godine 1947., kada časopis postaje komercijalan, napušta Combat. Baš tada je Camus postao prijatelj Jean-Paula Sartrea.

Od 1943., Camus je u stalnom dopisništvu s Altierom Spinellijem, osnivačem Europskog pokreta federalista. Na inzistiranje Camusa i Georgea Orwella, organizirana je prva konferencija EPF-a u Parizu, koja je trajala od 22. do 25. ožujka 1945. godine.

Konferenciji su prisustvovali Albert Camus, George Orwell, Emmanuel Mounier, Lewis Mumford, André Philip, Daniel Mayer, François Bondy i Altiero Spinelli. Ovaj, specifični, ogranak EPF-a nestao je 1957. kada je svijetom počela dominirati Churchillova ideja o europskim integracijama.

Nakon rata, Camus je, zajedno sa Sartreom, postao stalni gost u pariškom kafiću Café de Flore. Tijekom ovog razdoblja Camus je proputovao i SAD kako bi održao predavanja o francuskoj filozofiji.

Iako je bio ljevičarski nastrojen, njegove oštre kritike totalitarizma komunizma nisu mu pribavile simpatije među komunističkim strankama, a 1951. godine, nakon objavljivanja Pobunjenog čovjeka, dovele su i do raskida prijateljstva sa Sartreom.

Godine 1949., vjerojatno nakon puta u Južnu Ameriku, vratila mu se tuberkuloza te je sljedeće dvije godine proveo u osami.

Albert Camus poginuo je 4. siječnja 1960. godine u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki pretpostavljaju kako je planirao ići vlakom, no odlučio se za automobil.

Camus je poginuo u automobilu marke Facel Vega, kojeg je vozio Michel Gallimard, njegov prijatelj i izdavač, koji je također poginuo u nesreći zajedno sa svoje dvoje djece.

Camus je pokopan u gradu Lourmarinu, a od obitelji, za sobom je ostavio svoje blizance Catherine i Jeana, koji drže autorska prava na njegova djela.

Na dan njegove smrti, André Malraux, koji je tada bio ministar kulture, trebao je objaviti ime pariškog kazališta koje je država Camusu dala na raspolaganje i koje je trebao voditi. Malraux se silno radovao tom događaju. Ali, do toga nikad nije došlo...

Video: PHILOSOPHY - Albert Camus

Odabrani Citati (Albert Camus)

Prava je istina da ekonomija predstavlja građu povijesti. Ideje se zadovoljavaju time da je vode.

Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti.

Sreća je sve ono za što imamo vremena. A nemamo vremena za sebe.

Jao meni koji sam se odvažio misliti.

Sudbina ljudi svih naroda neće se riješiti prije nego se riješi problem mira i organizacije svijeta.

Shvaćao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto.

Prijateljske obaveze pomažu da se podnesu užici društva.

Sreća znači ne brinuti suviše o drugima.

Što je čovjek iskusniji postaje sve veći lažljivac.

Uvijek se pretjeruje u onome što se ne poznaje.

Dostojanstvo u poslu postoji samo onda kada je prihvaćen slobodnom voljom.

Umjetnost živi unutar prepreka koje sama sebi postavlja, a umire unutar tuđih.

Kako živjeti bez nekoliko dobrih razloga za očajavanje?

Stvaranje ne stoji tisuću smrti jer se radi o redu, a čitavo tvoje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.

Starjeti znači prijeći od strasti k samilosti.

Bolje prokockati svoju mladost, nego ne učiniti s njom baš ništa.

Ljepota je nepodnošljiva, dovodi nas do očaja, nudi nam na trenutak tračak vječnosti koji bismo htjeli protegnuti zauvijek.

Usred zime napokon sam ustvrdio da u meni postoji nepobjedivo ljeto.

Ne hodaj iza mene; možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene; možda te neću slijediti. Samo hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Čovjek je jedino biće koje odbija biti ono što jest.

Kopirati
Drag cursor here to close