Nebojša Lujanović

Je li Andrić 'mrzio' samo muslimane?

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet.
Kultura / Knjige | 29. 01. 2019. u 08:13 Bljesak.info
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pisac Nebojša Lujanović objavio je istraživanje o pisanju Ive Andrića kroz prizmu optužbi pojedinaca da je nobelovac mrzio Bošnjake i muslimane.

Miljenko Jergović navodi kako je riječ o zanimljivom i provokativnom književno-teorijskom eksperimentu.

''Slijedeći metode bošnjačko-muslimanskih nacionalista i osporavatelja Ive Andrića Rizvića, Mahmutćehajića i drugih, Nebojša Lujanović je krenuo čitati ovoga pisca kroz optiku njegove pretpostavljene nesnošljivosti prema - kršćanstvu. Rezultati ovakvog čitanja su zadivljujući, već i zato što su neobično slični pretpostavljenoj Andrićevoj nesnošljivosti prema - islamu. Ako imate nekih problema s Ivom Andrićem, svakako ovo nemojte čitati'', piše Jergović.

Lujanović piše kako se ''nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala potreba za adekvatnim odgovorom''.

Potom nastavlja: Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.

  / Nebojša Lujanović

Prvo što postaje očito iz zadane optike jest Andrićev odnos prema kršćanskim ženama. Čitanje njegove proze ostavlja dojam kako je kršćanke, nasuprot muslimankama, smatrao kompliciranim, a počesto i naopakim ženama. Brojni su književni primjeri koje možemo pronaći u tekstu i potvrditi tu postavku.

(Bošnjački interpretatori su se zgražali kako Andrić može napisati u romanu Travnička kronika da muslimanke pljuju na ulicu pred konzula. Osim činjenice da poštene muslimanke ne pljuju, time je autor pokazao i da mrzi bosanske muslimanke. Dakle, imamo postavku da su likovi nužno podređeni moralističko-didaktičkom ključu; književnost smije prikazivati samo dobre muslimanke i kršćanke. Kao i postavku da autor upisuje u tekst jasan amonizitet prema kolektivnim identitetima kojem podređuje svoju poetiku).

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet. S kršćankama mu to nije bio problem. Jednoj je posvetio cijeli roman: ‘gospođica’ Rajka Radaković, iz istoimenog romana, od oca sarajevskog Srbina, moralna je nakaza koju su unakazile životna nesreća i očev zavjet za štednjom. Pretvorila se u lihvarku koja nije imala živog prijatelja i umrla je kako i zaslužuje – sama na kućnom pragu, tako ju je pronašao poštar u beogradskom stanu. Hladnokrvna, čudljiva, šutljiva, škrta, koristoljubljiva junakinja tog romana kreirana je da zgraža čitatelja, kao i likove kratkog romana (kao što su sami njeni sugrađani u romanu komentirali:  bilo bi je sevap ubiti). Jedna od preteča likova sa stigmom ratnog profitera u suvremenoj književnosti pripalo je, eto, kršćanki. Dok su ljudi ginuli i jedva preživljavali (svaka stota kuća je sita), ona je bešćutno zarađivala. Jer, rat je jedan veliki posao, jedno preduzeće kojem se ne vide granice.

Drugoj je posvetio pripovijetku. Anika, junakinja iz priče ‘Anikina vremena’, demonski je i destruktivni lik koji je obilježio ne samo tuđe živote, nego kasabu i okolicu, toliko da je jedan period u predaji nazvan po njoj. Priču o mahnitoj i osvetoljubljivoj kršćanki priča nam pripovjedač – pošten musliman. O njoj saznajemo iz ruke mutevelije Mule Mehmeda (kako stoji u priči, mudra i književna čovjeka). Što je napravila ta kršćanka za osvetu zbog propale ljubavi, najbolje govori ulomak iz priče: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (bog neka pomete sve nevjernike), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Nije zgorega spomenuti, kad smo kod odnosa prema kolektivnim identitetima, da je skončala ubojstvom za koje su, priča nam ostavlja otvoren kraj, osumnjičena dva lika, oba kršćana. Nasuprot muslimankama koje su vrijedne i jedva vidljive (eventualno pljunu na cestu) u Andrićevim očima, kršćanke su nemoralne, kaotične, nakazne. Tu se možemo dotaknuti i ‘Priče o Aliji Đerzelezu’.

(Navedeni autori su se također osvrtali na tu priču, zgroženi što je Andrić napravio epskom junaku, kako ga je samo unizio. Ovdje sada primjenjujemo selektivno čitanje i zanemarivanje metaforičke razine priče. Kao što su oni u svom čitanju zanemarili ženske likove iz te priče, mi ćemo u svojoj optici zanemariti Đerzeleza).

Zanimljivo je kako u toj priči Đerzelez utjehu traži u koketušama i prostitutkama. Tko su one u toj priči? Izuzmemo li drsku i divlju Ciganku Zemu (ponovno, selektivno čitanje), imamo njegov odlazak strasnoj i prevrtljivoj Jevrejki, te prostitutki čije su stepenice rasklimane od silnih posjeta – Jaketarini, ruskoj kćeri. Zar je Andriću bilo toliko teško zamisliti muslimanku s elementima tjelesnog, barem koketnog, ako već ne moralno dvojbenog, poput prodavanja tijela? Toliko je mrzio kršćanke?

Cijeli tekst pročitajte ovdje

Kopirati
Drag cursor here to close