Izbor: Pisci koji su rođeni ili umrli na današnji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 6. prosinca 1932. godine u Banja Luci je rođena bosanskohercegovačka književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić. Odrasla je obitelj s desetoro djece.

Otac Nasihe Kapidžić, Hadžić Ali-efendija bio je viši vojni imam (tabor – imam) u vojsci Kraljevine Jugoslavije i početkom Drugog svjetskog rata, bio je prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjolučkih muslimana, koja je bila usmjerena protiv progona Srba i Židova od vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu. U početku je radila kao profesor u banjolučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radija Sarajevo. Potom je prešla u Izdavačko preduzeće "Veselin Masleša" gdje je, do mirovine, bila urednik edicije za djecu i omladinu.

Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Najveći dio onoga što je napisala posvetila je Banjoj Luci Banjaluci.

Objavila više zapaženih zbirki pjesama za djecu obilježenih nostalgijom za djetinjstvom (Maskenbal u šumi, 1962; Vezeni most, 1965; Skrivena priča, 1971; Šare djetinjstva, 1977; Liliput, 1977; Vrbaska uspavanka, 1981), proznu zbirku Kad si bila mala (1973), dramske tekstove San o livadici (1974), Glas djetinjstva (1975), Pjetlić, svraka i proljeće (1986) i dr.

Za svoje stvaralaštvo dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu "Veselin Masleša" grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće "Svjetlost".

Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.

Svakog srpnja u njezinoj rodnoj kući i bašti u sklopu manifestacije Dani banjalučke dijaspore se održavaju književni susreti Vezeni mostovi, koji su ime dobili po jednoj od pjesama Nasihe Kapidžić-Hadžić. O značaju pjesnikinje govori činjenica da je tiskana poštanska marka sa njezinim likom.

Umrla je u Sarajevu 22. rujna 1995. godine.

Jovan Jovanović Zmaj

Veliki srpski književnik Jovan Jovanović Zmaj rođen je također na današnji dan, 6. prosinca 1833. godine u Novom Sadu.

Studirao u Beču, Pragu i Pešti, gdje je 1870. diplomirao medicinu. Radio kao liječnik opće prakse u mnogim gradovima Srbije.

Od 1890. do 1898. bio je dramaturg Narodnoga pozorišta u Beogradu. Kao pripadnik Narodne stranke Svetozara Miletića, zauzimao se za nacionalno i političko oslobođenje svih južnoslavenskih zemalja.

Pokrenuo je i uređivao književne, satiričke i dječje listove (Javor, Zmaj, Žiža, Neven), almanahe i kalendare. Pod utjecajem narodnoga pjesništva, B. Radičevića i njemačkih romantičara, pisao je pjesme ljubavne tematike (Đulići, 1864; Đulići uveoci, 1882; Snohvatice, I–II, 1895., III, 1900).

Začetnik je satiričnog i društveno angažiranoga pjesništva u srpskoj književnosti, pa su njegove zbirke Sve dojakošnje pesme (1871) i Pevanija (I–II, 1879–82) politička, kulturna i društvena kronika događaja do 1850.

Posebno se istaknuo kao dječji pjesnik (Čika Jova srpskoj deci, 1899; Čika Jova srpskoj omladini, 1901). Pjesme su mu prevedene na više jezika, a mnoge su i uglazbljene. Napisao je nekoliko pripovijedaka (Naš Ljubomir i Slavujev dô, 1858; Vidosava Branković, 1864) i kazališni komad Šaran (1864).

Zmaj je sam također puno prevodio, ponajprije s Prevodio je s madžarskoga, njemačkoga, ruskoga i engleskoga jezika (J. Arany, J. W. Goethe, M. J. Ljermontov, A. Tennyson).

Umro je u 14. lipnja 1904., u Srijemskoj Kamenici.

Ćamil Sijarić

Bosanskohercegovački književnik Ćamil Sijarić preminuo je na današnji da, 6. prosinca 1989. godine u Sarajevu.

Rođen je u Šipovicama, Sandžak, 18. prosinca 1913. godine, a osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja. Potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti.

Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu 1940.

Radio je kao sudski činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci, a od 1947. bio je urednik u književnoj redakciji Radio Sarajeva.

Njegove pripovijetke (Ram-Bulja, 1953; Zelen prsten na vodi, 1957; Naša snaha i mi momci, 1962; Sablja, 1969; Na putu putnici, 1969; Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke, 1973; Francuski pamuk, 1980; Rimski prsten, 1985) i romani (Bihorci, 1956; Kuću kućom čine lastavice, 1962; Mojkovačka bitka, 1968; Konak, 1971; Carska vojska, 1976; Raška zemlja Rascija, 1979) tematski su vezane uz zavičajnu sredinu.

U središtu im je orijentalna duhovnost i senzibilnost sandžačkih Bošnjaka, a odlikuju se pripovjednim postupcima magičnoga realizma. Pisao je i putopise (Zapisi o gradovima, 1970; Herceg-Bosno i tvoji gradovi, 1986), a objavljene su mu i pjesničke zbirke Lirika (1988) i Koliba na nebu (1990).

Redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH bio je od 1972. Bio je član i Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti (CANU).

Zaboravio sam ljubavne riječi

Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.