Ivan Slamnig: Pjesnik koji je znao ''pjesmu zgodit’ usridu i bez pripetavanja''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Većina ljubitelja zabavne glazbe zasigurno će rado pjevušiti pjesmu "Barbara" kad na radio valovima puste taj svojevremeno veliki hit.

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

Neki će se sjetiti kako se radi o pjesmi hrvatskog pjesnika Ivana Slamniga, koji je umro na današnji dan 2001. godine u Zagrebu.

Ivan Slamnig, suvremeni hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti, rođen je 24. lipnja 1930 godine u Metkoviću.

Nakon klasične gimnazije i studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio je predavač na mnogim slavističkim katedrama, a njegov književni opus obuhvaća poeziju, prozu, esejistiku, radiodrame i prijevode s nekoliko jezika.

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama, što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se mahom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

Evanđelisti, Ivan Slamnig

Njegova je poezija značajna po duhovitoj igri riječi, uporabi žargona i intoniranosti ironijom, a proza po temama o ratnom iskustvu dječaštva.

Sastavljač je značajnih antalogija i priručnika, a značajne su njegove knjige iz književne teorije i književne povijesti. 

Do umirovljenja bio je profesor na Katedri za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.

Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti nasred ceste.

Što više gledam, to više vidim, Ivan Slamnig

Poetska djela: Aleja poslije svečanosti, 1956.; Odron, 1956.; Naronska siesta, 1963.; Monografija, 1965.; Limb, 1968.; Analecta, 1971.; Pjesme u izboru Slobodana Novaka, 1973.; Dronta, 1981.

Proza: Zbirke pripovjedaka Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964.; roman Bolja polovica hrabrosti, 1972.

Roman "Bolja polovica hrabrosti" (1972.) smatra se prvim pravim hrvatskim postmodernističkim romanom.

Više o Slamnigu: Eu-fonija/eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga