Veliki Mak

Dizdarov Gorčin: "Zgiboh od čudne boli; Zgiboh od boli; Nepreboli"

Mak je poetsku zbirku "Modra rijeka" objavio u godini svoje smrti, s istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a europska je kritika imenovala "europskom pjesmom".
Kultura / Knjige | 14. 07. 2020. u 15:58 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Otisak.ba  / Pjesnik Mak Dizdar

Pjesnik Mak Dizdar umro je u Sarajevu na današnji 1971. godine,  u 53. godini života.

Mak (Mehmedalija) Dizdar hrvatski je i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Stocu 1917. godine. U Stocu je završio osnovnu školu, nakon čega u Sarajevu završava gimnaziju.

U to vrijeme objavio je svoju prvu zbirku pjesama "Vidopoljska noć" i tako ušao u javni književni život.

Bio je sin Muharema i Nezire (rođene Babović), a imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida.

Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja, zapisano je u Wikipediji.

Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njezinih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka

Video: Indexi - Modra rijeka

Nakon II. svjetskog rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista "Oslobođenje" (1948.-1951.) i poduzeća Narodna prosvjeta (1951.-1959.), a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis "Život" (1964.-1971.).

Cjelina Dizdareva pjesništva, pa i njegov razvojni luk, obično se razmatra iz perspektive zaključne, krunske zbirke "Kameni spavač" (1966.).

Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkoga ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena.

U jednome je kritičkom tekstu (1959.) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine", a kada je 1956. na pjesničkoj smotri, gotovo usputno, pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.

Foto: Internet / Pjesnik slova i gorčine: Mehmedalija Mak Dizdar

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan način i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti.

U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava kako se osjeća, "..opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse", pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, no još nije siguran, "da je na putu skidanja plašta s njegove tajne".

"Gorčin" je tek anticipacija konačne autorske sinteze što počiva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezičnome i misaonome sklopu kao ključnome među bosanskim kulturnim slojevima.

Foto: Akos.ba / Mak Dizdar, (Stolac, 17.10. 1917. - Sarajevo 14.7. 1971.)

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u povijesni raspon hrvatskoga književnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.

Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.

Mnogo je važniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima; sastavio je i antologije "Stari bosanski epitafi", 1961., "Stari bosanski tekstovi", 1969.) Dizdarov neposredni osjećaj zavičajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezičnoga, povijesnoga pamćenja.

Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao točku opstanka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu.

Jedno drvo

Tamo na kopnu
Među drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa lišćem u granama
Sa pticama
U lišću

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krošnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Među drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim

Univerzalnu potku njegova pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom- povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata.

Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnoga jezika, izvornoga po sadržaju i autorskom obliku, pridavajući mu snagu tajanstvenoga, unutrašnjega otkrića i oslobođenja.

U doba kad je to pjesništvo s krugovaškim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu, otkrio je neočekivan i produktivan trag.

Mak je poetsku zbirku "Modra rijeka" objavio u godini svoje smrti, s istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a europska je kritika imenovala "europskom pjesmom".

U Sarajevu je ostao sve do svoje smrti.

Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke

 

Kopirati
Drag cursor here to close