Intervju

Darko Cvijetić za Bljesak.info: Rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća je onaj koji ga se ne sjeća

Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci ARIZONA, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi….
Kultura / Knjige | 04. 11. 2021. u 12:27 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Darko Cvijetić, pisac, redatelj, dramaturg, pjesnik. Radi u Pozorištu Prijedor. Za svoj prvi roman “Schindlerov lift“ dobio nagradu “Fric“ koju dodjeljuje zagrebački tjednik Express, a potom i “Kočićevo pero“.

U međuvremenu, objavio još jedan sjajan roman “Što na podu spavaš“, a nedavno i novu knjigu “Noćna straža“ koja je već postala književni hit.

Neobično je da se Cvijetićeva proza, tako bolna i mračna, nalazi redovno u vrhu svake top ljestvice najčitanijih knjiga u regiji.

U razgovoru za Bljesak.info, Darko Cvijetić, veliki pisac iz kostoljubive zemlje, kako ga je nazvao svojedobno Ivica Ivanišević, govori o književnosti, ratnim traumama, iseljavanju ljudi iz BiH, generacijama novih facebook ratnika.

Bljesak.info: Gospodine Cvijetiću, nedavno je objavljena vaša nova knjiga neobične forme “Noćna straža”. Svojevrsni je to ranijih proza, ali i pjesama, poput zbirki Mali ekshumatorski eseji i Snijeg je dobro pazio da ne padne. Vi ste pisac cjeline iako piše o ratnim fragmentima, jer je, na koncu, i nesretni rat koji je zadesio BiH i ove prostore, ipak jedna cjelovita priča u kojoj su se stvari odvijale po sistemu spojenih posuda?

CVIJETIĆ: Da po sistemu spojenih posuda se i poraće događa a da ga se nikako takvim ne može nazvati. Također je i to sistem cjeline, pogotovo kada nam se rovovi s brda opet raduju. Sav život pišem jednu jedinu rečenicu, te svi ti fragmenti, romani, eseji, priče, drame, režije, scenoslijedi - jedna su zapravo kap koja se kreće.  I, doista je strašna pomisao da je ta rečenica i meni samom nečitka.

Bljesak.info: Ono što mene muči, kao vašu čitateljicu, jest to – kako se vi osjećate i kako se suočavate sa tim ratnim tragedijama i kostima koje neprestano zatrpavate u grobnice, kako se osjećate s činjenicom, da vi u književnosti radite ono što bi institucije BiH trebale raditi u stvarnosti – sahraniti mrtve, pronaći nestale, kazniti odgovorne?

CVIJETIĆ: Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća. Dakle, nema više vremena za stare mrtve, novi dolaze kao na traci, tako samo brižljivo naučili svoju mladost da smo bili samo mi u pravu, da voli smrt. Pa, eto, tu je….Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci ARIZONA, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi….Ili će to sada biti dronovi? NOĆNA STRAŽA je čitavo vrijeme tu. Prosto je – lozinka, i pucaj, nema više vremena u mraku da se razgovara.

Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća.

Bljesak.info: Prijedor je, nažalost, stekao svjetsku slavu zahvaljujući progonu nesrpskog stanovništva i logorima. Zanima me, postoje li Srbi koji su stradali od ‘bratske ruke’ koji nisu htjeli sudjelovati u tome, jesu li neki ljudi bili natjerani boriti se na Karadžićevoj strani?

CVIJETIĆ: Svjetska slava se vraća na velika vrata. I u Prijedor, i u Bosnu, kako se sad to veli – regiju, Zapadni Balkan, necijepljeni/otcijepljeni… Naravno da postoje Srbi koji su poginuli od “prijateljske” vatre, ogroman je broj ljudi koje nikada nitko nije ništa pitao. Idemo, i to je to… Ili je bilo možda drugdje drukčije? Ja dvadeset godina pričam o tome Prijedoru. Ali kad odem, pa recimo u Mostar, vidim momke koji nisu NIKAD “bili preko”! Čekajte, Mostar – SADA!! Pa šta? To je odgovor ove generacije. Silno će biti zanimljivo kad današnji facebook ratnici krenu u rovove, pa se budu vadili na nevakcinisanost drugom dozom i mokru zemlju za kopati rezervne položaje. Dakle, slava je velika, i neprestano se trudimo održati joj sjaj. Ide nam, nema šta.

Bljesak.info: Književnost koju stvarate nema intenciju donijeti pravdu žrtvama, a ni sudsku presudu počiniteljima. Vi pišete o onome što se dogodilo ljudima i kako se ti ljudi osjećali, bez obzira jesu li to u potpunosti istinite ili autoimaginativne situacije. Zbog toga, moram pitati, književnost se ne piše da bi bila društveno angažirana, taj njen angažman eventualno smije protjecati iz ljepote teksta, umjetničkog nadahnuća?

CVIJETIĆ: Umjetnost nema intenciju. Ona ne stremi ničemu. Ona je svijet za sebe i po sebi, muzika je možda najočitiji primjer. Ne postoji namjera. Svemu želimo dati svoju mjeru, to je upravo  kamen koji nas prikiva za tlo. Zvijezda je na nebu. Zašto nam to nije dovoljno? Književnost, moja mala književnost, ne barata pojmovima istinitost ili ne. Pitate me da li je kompozitorova kantata politična? Pa naravno. Je li opera društveno angažirana, nosi li nekome utjehu, drugome bijes? Pa naravno!

Bljesak.info: U Noćnoj straži se pojavljuje niz likova s neobjašnjivim sudbinama koje su svojstvene većini bh. gradova nakon rata. Jesu li svi u BiH, mislim i na Hrvate, i Srbe i Bošnjake, iznevjereni u tom ratu, pa ipak, bh. političari pozivaju na nove ratove?

CVIJETIĆ: Da su svi iznevjereni, i misao na rat bila bi nemoguća. Ljudi su toliko osiromašeni, trideset godina ubijeđivani da su najljepši, da je jedino naša povijest briljantna, da jedino mi u miru gubimo ono što je smo ratom izborili. Sve zablude mira i normalnog života smo potrošili masovno stvarajući neprijatelje od svih koji nas okružuju. Valjda mislimo da će rat netko objaviti na Twitteruu, da će to biti veliki kolorizirani, fotošopirani selfie. Oko nas je toliko neizgovorenih, nezapisanih priča, potpuno neobjašnjivih sudbina. Ništa mi nismo razumjeli. Uskoro ćemo biti okruženi žilet žicom, necijepljeni ali otcijepljeni od svake civilizacije. Razumijemo li da svaki dan umire autobus ljudi, da nikoga nije briga? Razumijemo li da nas varaju na – pazite sad – kiseoniku, na maskama za medicininsku zaštitu, razumijemo li da prodaju šume, vodu, planine…? Ne razumijemo, dakako. Pušku razumijemo?! O, dobit ćemo je, za pušku ne treba nikakav test, ni kupljeni fakultet.

Bljesak.info: Tko bi danas ratovao uopće i je li kao u onoj pjesmi naše sjajne pjesnikinje Dilale Hasanbegović “neće biti djece za rat” jer u BiH više i nema ljudi?

CVIJETIĆ: Ima, ima djece za rat, to su pjesničke zablude moje, Dijaline. Tu je vrh naše zablude. Ima, ima djece za rat. Oni sada imaju svoju malu djecu, ali su istrenirani paranoidnim nacionalizmom da i njih pripreme. Bijesni, bijedni, poniženi, nikako nisu u stanju da detektiraju tko ih to tri desetljeća vara. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti. Pa, dobro….Vrijeme je da mi pokažu kako bi to oni, ja sam sijed i potrošen, nemam ništa izgubiti.  “Lijepa sela lijepo gore.” Sad bi se mogli uvjeriti da to nije stih Tome Zdravkovića, da to pjeva svaka šibica u vojničkoj košulji.

Bljesak.info: Kako se danas živi u Prijedoru? Sreću se li tamo, i danas, lica žrtava i krvnika, svakodnevno?

CVIJETIĆ: Naravno. Očajno je. Drugo je doba, sad nije više ni važno što se sreću krvnici i žrtve, jer su oboje starci. Sad se sreću budući krvnici i buduće žrtve. Mladi i zdravi kao ruže, kazao bi kino pjesnik.

Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti.

Bljesak.info: Vi ste, kako sam shvatila, dijete miješanog braka. Isprike unaprijed, ukoliko je pitanje preosobno: danas su među nama toliki jazovi da miješanih brakova, s kojima se nekad Jugoslavija ponosila, nema, a kada se i dogode, na razini su incidenta, statističke greške? Što to govori o našim društvima?

CVIJETIĆ: Jeste, ja sam od onih koje se najviše i najžešće mrze, ja sam jebena Jugoslavenčina, kriv što je nacionalna čistost sedamdesetak godina prljana. Spadajući u statističku grešku, malobrojan, malosrban, malohrvatovan, nikako bošnjakovan, ja sam ostalinska nula, decimalica od broja koji je nekad pravio nuklearne elektrane i tvornice koje su sada stovarišta otpada.

Zanimljivo je kako idemo u Europu biti roblje, a za Jugoslaviju govorimo da je bila tamnica u kojoj smo bili roblje. Ovo nisu društva. Ovo su robovlasničke kapitalističke pljuvaonice. Za Europljane mi ćemo uvijek biti, svejedno im je – Turci, Arapi, Hrvati, Bugari, Srbi, Vlasi, Bošnjaci, Rumuni, Afganistanci, Sirijci, Albanci, Crnogorci. Jugoslaveni će uskoro izumrijeti. Mi, iz miješanih brakova ćemo uskoro nestati. A vi, čisti, gadite se međusobno svojom čistotom, za prosječnog Nijemca, Belgijanca ili Engleza – još gadnije ste prljavi što se ćišćim smatrate. Ovdašnji desničari sebe zovu arijevcima.  Ali, vrlo dobro znaju, da bih ih ulični njemački (recimo) neonacisti bez problema identificirali kao Slavenski ili Balkanski ološ niže rase…

Bljesak.info: Kako ste doživjeli novi, nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina?

CVIJETIĆ: Ne razumijem to. Zakon da operete ruke prije jela? Da nam taj zakon netko nametne? Da u bolnici dobijate kiseonik? Prodaju nam maske za lice po dvostrukoj cijeni? To je nametnut ili nepisan zakon?

Bljesak.info: Mirna Bosna – pusta Bosna? Je li naša zemlja pustara u kojoj žive umirovljenici i srednja generacija kojoj je rat uzeo mladost, pa više nema snage, pokrenuti se sa 40 i nešto godina i otići iz zemlje?

CVIJETIĆ: Ovo je Pusta zemlja. Kaže li to Eliot ili to sami vidimo, nije više nikome važno.

Poraženi smo.

Bljesak.info: Završavate li 'Noćnom stražom' Enciklopediju mrtvih koju ste stvarali zadnjih godina ili ćete se toj temi još posvetiti?

CVIJETIĆ: Volio bih da je Noćnom stražom moja Enciklopedija mrtvih, kako kažete, svršena. Ali, znamo i Vi i ja da to nije tako. Sanjam da za svoju unučicu ili unuka napišem knjigu bajki.  Ali, plašim se da bi na prvoj stranici napisao – “jednom je neki stolar poželio da ima dječaka od drveta. I, uzeo je veeeeeeliku sjekiru“.

Kopirati
Drag cursor here to close