Intervju

Burazer za Bljesak: Umjetnost je premalen otok u golemom moru tužne stvarnosti

Mostar je, kao prvo, bila optimalna veličina grada kada su u pitanju kulturni događaji; dovoljno veliki grad da ima mnogo događaja i svoje umjetnika, a opet i malen tako da na sve događaje stignete u jednom danu.
Kultura / Knjige | 05. 10. 2017. u 08:49 Miljenko BUHAČ
Kopirati

Pjesnikinja Diana Burazer u intervjuu za Bljesak.info govorila je o tome kako je pronašla poeziju, ustvari, kako je poezija pronašla nju, o svojim pjesničkim počecima i preseljenjima s kojima je sa sobom i u sebi uvijek preseljavala i drage ljude. Govorila je i o svojem životu u Mostaru i o druženjima oko knjige.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bljesak.info: Laička ''podjela'' svijeta na matematičare, dakle ljude egzaktne, odgovorne i proračunate, te na pjesnike, odnosno ljude koji su izvan svih jednadžbi i matrica, očito ne vrijedi u slučaju Diane Burazer?

BURAZER: Većina ljudi misli da je matematika, da pojednostavim: računanje, formule... Tako sam i ja mislila u početku. Matematičari (ja sam pravi primjer) ne moraju čak biti ni posebno dobri u zbrajanjima i množenjima brojeva (često su i osobe na blagajnama bolje od njih!). Biti matematičar znači da imate, zapravo, neki poseban pristup rješavanju problema u životu poslovnih i privatnih, u komunikaciji sa ljudima, u svemu što radite. Pa čak i pisanju, zašto ne!

Mislim da pripadam upravo takvoj grupaciji matematičara: loše računam „do 100“, ali u svemu sam dosta strukturirana osoba, za sve imam neformalnu proceduru kako nešto napraviti,...pa i (nesvjesno) moje pjesme imaju neku sadržajnu formu.
Moram, u ovom kontekstu, navesti kako je poznata hrvatska književnica i kritičarka Tea Benčić-Rimay napisala, u svom osvrtu na moju knjigu „Druga kuća“ koji je naslovila „Matematička poetika“, kako ja „matematičkom preciznošću u svojim stihovima određujem čak i količinu tuge koju čitatelj može vidjeti“.
Ali bez obzira na sve, mislim (barem se nadam!?) da sadržajno moji stihovi nemaju nikakvih dodirnih točaka sa matematikom.

Bljesak.info: Život Vas veže za Ljubuški, Mostar i Zagreb. U novije ste vrijeme zaokupljeni i prirodnom čarolijom Jadranskoga mora. Imate li osjećaj pripadnosti, odnosno gdje je Vaš zavičaj?

BURAZER: U mom životu bilo je mnogo preseljena i mjesta u kojima sam živjela (Zagreb, Pleternica, Ljubuški, Zagreb, Mostar i sada ponovno Zagreb). Ja nemam problema sa prilagodbama, jer volim promjene i ne vežem se toliko za gradove. Ali imam emotivni problem jer se vežem za ljude! Ali i to ima svoje prednosti. Iz svih tih gradova nosim uvijek, a ma baš uvijek, sve svoje prijatelje i oni se „preseljavaju“ sa mnom.

Jedino mislim da je, zbog tih preseljenja, trpjela jedino moja „pjesnička karijera“ (ma što to značilo). Taman u jednom gradu objavim 1-2 knjige i počinju me percipirati kao neku književnicu, ja se preselim u drugi grad... pa u treći... i uvijek sve iz početka. Tako da moje knjige, bez mene, same „žive“ u gradovima iz kojim sam se odselila. A to je teško! Pogotovo za knjigu poezije i autora koji tek treba dokazati da mu je (možda?) mjesto u antologijama i slično.

Bljesak.info: Kao mlada pjesnikinja često ste nagrađivani: Antun Branko Šimić, 1970, Slovo Gorčina, 1972 god., Goranovo proljeće, 1974 god. Zastupljeni steu mnogim antologijama, prevođeni na svjetske jezike... Kad je sve to ozbiljno počelo, kada je, kako bi rekao Branko Miljković, pjesnik u Vama počeo "drugima liječiti bolest od koje sam umire"?

BURAZER: Iskreno? Ne znam! Sve je počelo u drugom razredu osnovne škole u Pleternici. Dobili smo novu učiteljicu, nakon vrlo starog i „zločestog“ učitelja,  koja je u meni probudila prvo djevojčicu (do tada sam se oblačila i izgledala kao dječak), a onda i želju da me ona pohvali i zavoli. I pronašla sam način: pisanje stihova i objavljivanje na „Zidnim novinama“ (sada bi to bi Internet). Učiteljica je voljela poeziju, bila srdačna i lijepa... i valjda sam sve to i ja željela biti.
Kasnije su došle književne nagrade, pa prve knjige... Sve to, u početku radovale me više zbog roditelja koji su silno bili ponosni.

Ne znam kada sam konačno shvatila da pisanje i mene ispunjava, i svaka napisana pjesma (po mojoj mjeri dobra) donosi i meni radost koja se ne može mjeriti sa niti jednim uspjehom u drugom dijelu moga života. Voljela bih da znam koji je to prijelomni trenutak bio, ali ne znam. A možda se i ne radi o trenutku, već je to bio ipak neki lijepi proces saznanja da „znam“ sa riječima i da stihovima mogu kazati ono što običnim govorom ne bih se usudila kazati.

Bljesak.info: Rane osamdesete godine prošloga stoljeća u Mostaru, pjesnički krug okupljen oko Književne omladine Mostara bio je iznimno aktivan i okupljao je zavidan broj nadarenih mladih ljudi. Kakve uspomene, odnosno koja postignuća nosite iz tog vremena?

BURAZER: Prelijepe uspomene. Možda su malo „krive“ i godine (bili smo mladi), ali ta druženja „oko knjige“ su u Mostaru bila nešto posebno.
Mostar je, kao prvo, bila optimalna veličina grada kada su u pitanju kulturni događaji; dovoljno veliki grad da ima mnogo događaja i svoje umjetnika, a opet i malen tako da na sve događaje stignete u jednom danu.

Možda zbog veličine grada ili topline koju su Mostarci imali, ali u Mostaru smo nekako svi bili zajedno bez obzira na generacijsku pripadnost (a nacionalnu nikada i nisam priznavala!). Mostarski pjesnički krug sastojao se od Književne omladine Mostara kojoj sam i ja pripadala (ali i Nenad Borozan, Salih Trbonja, Mirsad Čampara, Alma Fazil, Novica Telebak,...), pa nešto kasnije pridružili su se i malo mlađi pjesnici Nusret Omerika, Nedžad Maksumić,.... a uz nas su uvijek bili i oni stariji, već afirmirani pjesnici Kebo, Sarić, Puljić, Šego,...

Možda je zanimljivo kazati da je tih zlatnih 80-tih godina predsjednik Književne omladine bio Vlado Šekerović koji nosi dosta zasluga za ovaj epitet „zlatne“. Inače aktivan vojnik koji nije pisao, ali je volio poeziju i izvrsno recitirao. Bio izvrstan organizator; imao je mogućnosti od vojske za nas isposlovati autobus i donacije. Mnogo smo putovali, nastupali,.... tako smo imali književni program, između ostaloga, i  u Zagrebu u maloj dvorani Lisinski!!!

Ja uvijek znam kazati da sam imala lijepu „književnu mladost''. Kasnije kada ste stariji imate manje vremena, puni ste nekog dobrog i lošeg iskustva, očekivanja od ljudi, ali i nas samih, su nam drugačija... i ništa nije više tako spontano i lijepo. A u Mostaru je baš tako i bilo!

Bljesak.info: Od 1992. godine živite i radite u Zagrebu. Što ste sve radili u ovih četvrt stoljeća na književnom planu?

BURAZER: Mnogo je to godina,...i moglo se više uraditi. Iskreno: nisam zadovoljna sobom!
Nekoliko godina „pojeo“ je rat, matematičke i emotivne analize i odlučivanje gdje krenuti, što raditi nakon odlaska iz Mostara. Imali smo i vizu,... Kanada nam je puhala za vratom,...ali eto ostala sam u Zagrebu.

Možda je baš kod te odluke i prevagnula poezija! Naučiti dobro tuđi jezik mogu, ali pisati i osjećati na tuđem jeziku? Teško!

U Zagrebu sam počela opet ispočetka: dokazivanje na poslu, prve plaće, podstanarstvo, krediti (a imate već 40 god.),... Isto tako, sve iz početka, kada je u pitanju dokazivanje sebe kao pjesnika. Slijedile su četiri knjige, izabrane pjesme, objavljivanje u zbornicima, razni izbori pjesama u drugim zemljama, književni festivali, razna gostovanja... Možda, uz redovan posao (na području matematike i informatike) možda i nisam mogla više. Moj posao (koji volim) dao mi je neku financijsku sigurnost, ali mi je i uzeo mnogo toga.

Bljesak.info: Posebno se vrijednom čini nagrada "Srebrno leteće pero", odnosno međunarodna nagrada za cjelokupno pjesničko stvaralaštvo u okviru Festivala poezije „Slavenski zagrljaj“ u Varni (Bugarska) 2011. godine. Što zapravo nagrade donose jednom pjesniku?

BURAZER: Nagrade k'o nagrade – raduju vas, ali nema od njih neke koristi.

Lijepo je kada u biografiji piše da vam je objavljena knjiga (kao što je sada meni) u Bugarskoj, Makedoniji i Ukrajini,...ali to je sve!

Imate iz svake zemlje po 5-6 knjiga koje stoje na vašim policama; knjige ne pokazujete prijateljima (pogledaju samo korice i kažu: super!), ne hvalite se njima, ne čitate iz njih,... nikome, osim vama, one ne znače ništa.

Kada dođete u neku od tih zemalja ponosni jer imate knjigu na jeziku te zemlje, pročitate jednu pjesmu pred publikom koja vas samo gleda, zatim glumac čita vaše pjesme na jeziku koji vi ne razumijete, i nemate vi odnos sa publikom niti više sa svojom poezijom.

Možda to zvuči malo previše pesimistično,... ali ponavljam imate osjećaj radosti i ponosa što imate knjige na drugom jeziku,... ali to je, za mene, sve!

Bljesak.info: Hrvatska književnost kroz povijest ima nekoliko žena lučonoša: Ana Katarina Zrinski, Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić, Jozefina Dautbegović, Julijana Matanović... Biti žena i biti književnica – je li to u modernome dobu uopće neka posebnost?

BURAZER: Nije to ništa posebno. Možda je nekada bilo. Sada je inače granica između muškaraca i žena na većini područja jedva primjetna.

Opće poznato je da su žene uspješne, pa i uspješnije (ako im se da prilika) od muškaraca.

U hrvatskoj književnosti već odavno ima više dobrih pjesnikinja nego pjesnika. Pretpostavljam da se muškarci-pjesnici teško nose s tim, pa su se zato više okrenuli prozi! Tako da na tom području imaju malo veći značaj.

Bljesak.info: Onaj pučki vic kad netko umre pa svi uglas pitaju 'od čega je umro?' i dobiju odgovor 'a, od čega je, molit ću lijepo, živio?!', kao da se ponajviše odnosi na umjetnike. Od čega i kako danas primjerice žive književnici?

BURAZER: Voljela bih kazati da se može živjeti od pisanja, ali (uz jako malo iznimaka koji se 100% odnose samo na prozne pisce) književnici žive od pisanja  kolumni, od novinarstva, od politike,...ili od nekog sasvim drugog posla (kao ja, na primjer) koji nemaju veze sa pisanjem.

Iznenadili bi se koliko vrlo poznatih i čitanih književnika ne može uopće živjeti od pisanja. Ako govorimo samo o pjesnicima – situacija je još gora.

 Bljesak.info: Živimo u društvima koja su duboko podijeljena. Kao da se svakodnevno natječemo u pronalaženju novih podjela, odnosno načina da kažemo kako smo drukčiji od onih koji nisu ''naši''. Pripadate generaciji koja je odgajana u atmosferi promicanja bratstva i zajedništva među ljudima. Može li umjetnost u budućnosti učiniti bilo što pozitivno za čovjeka?

BURAZER: Nažalost ne može!

Umjetnost u najšire mogućem obliku (ona sama, ljudi koji je stvaraju, kao i oni koji je konzumiraju)  je premalen otok u golemom moru tužne stvarnosti koju živimo. Mogla bih na tu temu mnogo kazati,...ali pripadam ljudima koji znaju kada, i gdje, treba stati. Pogotovo ako ništa pametno, što svi već ne znaju, nemam za kazati.

Bljesak.info: Što radite trenutačno, odnosno trebamo li uskoro očekivati Vaša nova djela, nastupe, književne projekte općenito…?

BURAZER: Svi već znaju da se knjige od mene teško rastaju; ne objavljujem često. Sada uprava završavam knjigu poezije. Treba biti objavljena do kraja godine.
Kao i obično, kada sam u fazi aktivnijeg pisanja i zaokruživanja knjige, nastaju neke nove pjesme sasvim drugačije od prijašnjih (koje će također ući u knjigu).

Raduje me,više nego samo objavljivanje knjige, baš taj proces pisanja, kada se knjiga počne kretati sadržajno u nekom drugom pravcu. I kada pjesmu završite točno (ili čak i bolje) kako ste je zamislili.

Dobila sam i nekoliko poziva za lijepa i kvalitetna književna gostovanja u Francuskoj, Italiji, koja sam za sada odbila/odgodila jer radim, i ne mogu toliko odsustvovati s posla.

Imam i dosta napisanog materijala za kratke priče. Nekoliko priča su potpuno završene i sada ih čitam na književnim nastupima kako bi samu sebe ocijenila. Dobro je da ih  „čujem“ u kontekstu ostalih priča mojih kolega – proznih pisaca.

To je neko novo iskustvo za mene i već se radujem aktivnijem pisanju priča. Inače je poznato da je pjesnima teško krenuti u pisanje proze; mislimo da svaki redak u tekstu mora biti opravdan, da sve mora imati duboki smisao, poetski obojano,.... Teško se odmaknuti od sebe.

Ali matematičar je sebi dao zadatak: knjiga priča mora biti gotova za 1-2 godine.

 

Diana BURAZER rođena je u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977. godine do početka rata (1992 godine) živjela i radila u Mostaru, a od 1992. živi i radi u Zagrebu. 

Piše poeziju i, povremeno, književnu kritiku.

 Kao mlada pjesnikinja često nagrađivana: Antun Branko Šimić, Drenovci , 1970., Slovo Gorčina, Stolac, 1972. god., Goranovo proljeće, Zagreb, 1974. god.

Zastupljena je brojnim antologijama. Pjesme su joj prevođene na francuski, engleski, njemački, norveški,  poljski,   rusinski i slovenski jezik.

Sa desetak pjesama uvrštena je u knjigu Puentes. Poesía Croata: Diez poetas contemporáneos (Mostovi. Hrvatska poezija: Deset suvremenih pjesnika)  u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić (nakladnik DHK, Hrvatska i Correveydile iz Bolivije, 2007.).

Također godine 2011., sa desetak pjesma uvrštena je u izbor iz suvremene hrvatske poezije  u knjizi ”Bajo la ceniza del antiguo fuego” u Guadalajari, Meksiko.

Članica je Društva književnika Hrvatske (DHK), hrvatskog PENa, Društva književnika BiH i Društva hrvatskih književnika  Herceg Bosne.

 Objavljene knjige (poezija):

 Nesvanjivo,  Svjetlost, Sarajevo, 1974.

 Četvrti zid,  Književna omladina, Sarajevo, 1984.

 Na odmorištu između dva svijeta, MD, Zagreb, 1994.

 Druga kuća, Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2003.

 Izvan zaklona, Izbor pjesama u biblioteci Manualis labor, Priboj, 2007.

 Naranča, Fidipid, Zagreb, 2008.

Kopirati