Danas u eMTeeM 524- ta izvedba "Maski"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U srijedu, 20. ožujka, na Svjetski dan teatra za mladu publiku, na Memorijalnoj sceni 2532 otvoren je MAT fest broj 9 - Festival primijenjenog teatra. Tom prilikom pročitane su poruke upućene svjetskoj javnosti o važnosti teatra u odrastanju i razvoju djeteta.

Posebno dirljive bile su poruke Joyee, 8 godina i Jojo 11 godina, djevojčica koje pohađaju Kuću mnogosti (House of Muchness), ''mjesto gdje mladi ljudi mogu pripadati kolektivu i graditi osjećaj društvene povezanosti, razvijaju umjetnički izraz i nađu svoje srodnike na polju kreativnosti'', u Branzviku, Australija.

 Riječi koje slijede transkript su razgovora s osnivačem i umjetničkim direktorom, Aleksom Vokerom. 

One u svojim porukama kažu:

Joyee: Sve je povezano s teatrom. Tamo gdje sam ja rođena teatar je vrlo poseban. U Indiji. Iako sam bila u sirotištu, znala sam da je kod nas teatar važan. Moja mama je dio teatra. Ja sam dio teatra. Ja idem u Kuću mnogosti, to je jedna vrsta teatra – pravimo predstave. Tako nešto. Svako dijete ima pravo da radi zabavne stvari. Kao u Kući mnogosti. Ja radim i Bolivud, pošto se to slaže s onim odakle potičem. Sve je teatar. To je teško objasniti. Ne bih pokušavala objašnjavati nekom tko to ne razumije, ja bih ih samo povela, pokazala, a onda bi sami vidjeli. Teatar je ti. Šta god da radiš je teatar.

Sve oko tebe je teatar. Ti si teatar. Cijelo tvoje tijelo radi zajedno, kao teatar. Da napravi jednu veliku predstavu. A ta predstava jeste tvoj život. Bez teatra, ne bi bilo mašte. Niko ne bi mogao da bude ono što je. Kad ne bi bilo priča, svima bi stalno bilo dosadno. Malo mračno – ne bi se baš lijepo osjećali. Bilo bi kao na Mjesecu. Niko ne bi mogao komunicirati s drugima, zbog onih velikih šešira.
Ako nemaš mašte, pa, onda sam teatar može to popraviti. Od njega svašta učiš. Možeš učiti o ljubavi. Kako ona izgleda na različite načine. I kako razni ljudi koji možda ne znaju mogu li se voljeti, e, pa, mogu. Ako je priča baš moćna, može nas promijeni. Teatar je poseban i dobar i lijep. A moramo imati sva osjećanja – ako nas predstava rastuži, znači može nam dati nadu – da se poslije može dogoditi nešto dobro. A uglavnom se i dogodi.

Jojo: Ja imam 11 godina i disleksiju. Ja sam neko tko malo psuje. Volim ljude koji razumiju mene kao mene. Hoću da budem dio nečega. Ja sam neko tko želi promijeniti svijet. Članica sam Dječje stranke, a ona se bavi djecom i idejama i politikom u teatarskoj predstavi. Možda ću tako početi mijenjati svijet. Teatar je važan zato što prikazuje priče. Priče pokazuju generacijama i generacijama ljudi što se događa. Odakle su, zašto su ovdje i kako to da su ovdje. Stvari koje trebamo znati. Onda možemo razumjeti ljude i njihovo ponašanje. Moja prva predstava bila je zapravo jedan muzički festival u Adeleidu kad sam bila u maminom stomaku. Prva teatarska predstava koje se sjećam bila je jedna opera. Pošto je Rodžerov rođak operski pjevač. Rodžer je bio moj dida. Volim kad u teatru moraš koristiti maštu, svoju maštu koja se razlikuje od bilo čije druge. Zato što se nešto u predstavi teško vidi ili nije tu, moraš to zamisliti. Ti to izmisliš. A onda sve to baš dobro vidiš. Ali ljudi u svojim glavama mogu imati priču ili slike koje su drugačije od onog što je u mojoj glavi.

Ako ne vodite djecu u teatar, teatar će stati. Teatar prikazuje živote i srca i duše u nekoj radnji. Kad bih ja vodila neko dijete u teatar, malo dijete, ja mu uz put ništa ne bih objašnjavala. Dijete bi gledalo, a onda bi ono meni objašnjavalo. Kad bi meni rekli da više ne mogu da gledam teatarske predstave, ja bih bila tužna, ja bih bila ljuta. Da nisam gledala neke od stvari koje sam gledala u teatru, ja ne bih bila ja.
A ja se sebi baš dopadam.

Nakon toga djeca iz Dječijeg studija Mostarskog teatra mladih igrala su se na temu dramskog teksta "Panika u Strahogradu"  Ive Milley.

Danas drugog dana Festivala u Srednjoj medicinskoj školi s početkom u 13.45 sati bit će izvedena 524 repriza predstave Teatra u obrazovanju "MASKE".

Radi se o predstavi koja je na repertoaru eMTeeM - a 20 godina i bavi se prevencijom maloljetničkog nasilja. Režirala ju je Ema Laković, a igrale su u njoj brojne generacije članova Mostarskog teatra mladih.

Pored Bosne i Hercegovine igrana je u brojnim zemljama u svijetu.