Janis Joplin: Neukrotiva, neprežaljena, nedostižna legenda blues rocka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Janis (Lyn) Joplin, nedostižna diva rock’n’rolla, umrla je na današnji dan prije pola stoljeća (4. listopada 1970.).

Među prijateljima poznata i kao Pearl, što je ujedno naziv njenog posljednjeg, četvrtog albuma, samo rijetkima je dopuštala da ju zovu i Tex, jer je rođena u Texasu (19. siječnja 1943., Port Arthur).

Nikad se nije osobito uklapala u društvo, a družila se s manjom grupom ljudi koji su se bavili glazbom i slikanjem. U srednjoj školi (Thomas Jefferson High School) zadirkivali su ju zbog fizičkog izgleda, te je dospjela na loš glas zbog maloljetničkog promiskuiteta.

Nakon prve neuspješne godine na fakultetu, u ljeto 1961.godine seli u Los Angeles. To je bio prvi od nekoliko pokušaja da ode od kuće, ali se ubrzo vraća u rodni Port Arthur.

Godine 1962. u potrazi za pjevačkom karijerom odlazi u San Francisco, zatim i u New York, ali ti pokušaji neslavno završavaju i Joplin se 1965. ponovno vraća kući.

Prvih pet minuta slave doživljava godinu dana kasnije kao pjevačica grupe Big Brother and the Holding Company, čiji su članovi bili James Gurley, Dave Getz, Peter Albin, te Sam Andrew.

Njihov nastup na legendarnom Monterey Pop Festivalu 1967. godine donio im je brojniju publiku i postavio Joplin u prvi plan, što je rezultiralo negativnim tenzijama u bendu, podsjeća Ivona Siničković u svome osvrtu na život u karijeru slavne glazbenice.

Nakon tog zapaženog koncerta, direktor Columbia Recordsa Clive Davis pozvao ih je da potpišu ugovor s tom diskografskom kućom, što se pokazalo odličnim potezom jer njihova dotadašnja suradnja s kućom Mainstream Records nije obećavala.

Menadžer im postaje Albert Grossman, isti onaj koji je ugovarao poslove velikom Bobu Dylanu.

Iznimno uspješan drugi album Cheap Thrills, koji je osam tjedana bio na prvom mjestu glazbenih top ljestvica, priskrbio im je još veću slavu, ali i rastuće nesuglasice u bendu, pa je to ujedno bio i njihov posljednji zajednički album.

Milijun primjeraka prodanih u prvom mjesecu od objavljivanja albuma priskrbili su im zlatnu nakladu, koju su imali i s iduća dva albuma.

U prosincu 1968. odradili su posljednji zajednički nastup, a Joplin je započela samostalnu karijeru.

Neko je vrijeme nastupala s pratećim The Kozmic Blues Bandom, koji je, za razliku od psihodeličnih hard rock bendova toga vremena, imao blues, funk i soul prizvuk.

Janis Joplin je govorila da će ljudi uništiti svoje danas budu li se brinuli što će biti sutra, pa je tako i živjela,  konzumirajući velike količine alkohola i droge, u kombinaciji s poprilično neurednim načinom života.

Krajem ’60-ih njena ovisnost o heroinu postala je sve očitija, a pjevačica je navodno dnevno uzimala količine u vrijednosti od više od 200 dolara.

Suradnja s The Kozmic Blues Bandom potrajala je svega godinu dana, a posljednji put nastupili su u prosincu 1969. na Madison Square Gardenu u New Yorku.

Ubrzo odlazi Brazil s tadašnjim partnerom Davidom Niehausom te prijateljicom Lindom Gravenites, jer se pokušala riješiti ovisnosti o drogi i alkoholu.

Nakon povratka u SAD ponovno počinje uzimati heroin, te prekida vezu s Niehausom zbog veze s Peggy Casertom, ženom koja je njihov odnos detaljno opisala u knjizi Going Down with Janis iz 1973.

Joplin je tada oformila novi bend nazvan Full Tilt Boogie Band, sastavljen uglavnom od mladih kanadskih glazbenika.

„Moj bend, napokon samo moj bend!,“ govorila je nakon što je okupila sastav kakav je željela i u čijem je radu imala mnogo veću ulogu nego u prethodnim grupama. Među Janisinim posljednjim javnim pojavljivanjima bila su dva nastupa na The Dick Cavett Showu.

U lipnju 1970. godine najavila je da će otići na 10. godišnjicu mature u rodni grad, iako su je  vršnjaci iz srednje škole, kako je rekla, „zbog ismijavanja otjerali iz razreda, grada, pa i države.“

Povratak u Port Arthur i susret s bivšim kolegama nije prošao kako je očekivala. Ponovno je ismijana, a novinari koji su se pojavili na konferenciji za medije naveli su da je izgledala „poput babilonske kurve.“

Potom je Joplin najavila nastup na Shea Stadiumu u Queensu, gdje se održavao Festival for Peace.

Zadnji javni nastup s bendom održala je 12. kolovoza 1970. na Harvard Stadiumu u Bostonu, gdje im je ukraden dio opreme za nastup pa su se morali snaći s onim što im je preostalo. Unatoč tome, dobili su pozitivne kritike i zaradili nekoliko novinskih naslovnica.

Glasovit je svakako njezin nastup na Woodstocku u ranojutarnjim satima 16. kolovoza 1969. Tada je izjavila da „na pozornici vodi ljubav s 25 000 ljudi, ali ode sama kući.“ Te noći radilo se o brojci od čak polam milijuna ljudi.

Janis prema nekim izvorima nije ni znala da će se festival održati, a još manje da će na njemu nastupiti, a na nastup ju je nagovorila već spomenuta Peggy Caserta.

Prije svog nastupa morala je čekati 10 sati u backstageu, gdje je vrijeme provodila uzimajući velike količine heroina, zbog čega joj je glas pucao i postao još više promukao, te joj je bilo teško kretati se po pozornici.

Publika je unatoč svemu bila iznimno zadovoljna te ju je pozvala na bis, a Janis je zauzvrat otpjevala Ball’n’Chain s albuma Cheap Thrills. Joplin je pak bila naglašeno nezadovoljna nastupom, zbog čega nije dozvolila da bude uvršten na live album Woodstock: Music from the Original Soundtrack and More.

Kasnije je u dokumentarac o Woodstocku ubačena izvedba pjesme Work Me, Lord, kao i snimke iz backstagea.

Tijekom rujna 1970. u Los Angelesu Janis je započela snimanje novog albuma s producentom Paulom A. Rothchildom, koji je radio i za Doorse. Za vrijeme snimanja upoznala je 21-godišnjeg studenta Setha Morgana, s kojim se ubrzo i zaručila.

Krajem rujna kontaktirala ju je Yoko Ono s posebnom željom da Janis snimi rođendansku čestitku za Lennonov 30. rođendan. Na jednominutnoj snimci Janis se obraća Lennonu te pjeva Happy Trails Dalea Evansa. Nažalost, snimka je do Lennona stigla tek nakon njezine smrti.

Posljednju pjesmu snimila je 1. listopada, a radi se o jednoj od njenih najpoznatijih i najizvođenijih pjesama – Mercedes Benz.

Umrla je 4. listopada 1970. godine, pridruživši se Clubu 27, umjetnicima preminulim u 27. godini života. Pronašao ju je menadžer John Cooke u hotelskoj sobi, a kao razlog smrti navedeno je predoziranje heroinom.

Iako snimanje albuma nikad nije dovršeno, Joplin je iza sebe ostavila dovoljno snimljenog materijala, što je rezultiralo posthumnim objavljivanjem albuma Pearl 1971.godine.

Ironično, upravo se album kojeg nije doživjela najbolje prodavao, a 2003. Rolling Stone Magazine uvrstio ga je među 500 najboljih albuma svih vremena.

Godinu dana kasnije, isti časopis svrstao ju je na 46. mjesto liste 100 najvećih umjetnika/ca svih vremena, a četiri godine kasnije na 28. mjesto među 100 najvećih glazbenika/ca u povijesti glazbe.

U svojoj četverogodišnjoj  pjevačkoj karijeri otpjevala je pjesme koje slušaju i generacije rođene nekoliko desetljeća nakon njezine smrti. Neki od svevremenskih hitova ove velike umjetnice su Down on Me, Summertime, Piece of My Heart, Ball’n’Chain, Maybe, To Love Somebody, Work Me, Lord, Cry Baby, Mercedes Benz, te Me and Bobby McGee.

Život pjevačice koja je utjecala na živote i karijere mnogih bio je tema brojnih knjiga i dokumentarnih filmova, uključujući The Rose (1979.), monodramu Janis, kao i knjigu Love, Janis (1992.), koju je napisala njena sestra Laura Joplin. Prema knjizi je napravljena i istoimena uspješna predstava.

Janis Joplin su najčešće predstavljali kao bjelkinju s glasom crnkinje. Njezin uzor bila je crna kraljica Bessie Smith, najveća jazz i blues pjevačica svih vremena koja je također tragično preminula (26. rujna 1937. godine) nakon prometne nesreće i gubitka krvi jer su je odbili prihvatiti u obližnjoj bolnici za bijelce.

Pored Bessie Smith, Janis je kao svoje uzore navodila i Odette, Lead Bellyja, Otisa Reddinga, Tinu Turner i Ette James, a ona je također bila uzor brojnim glazbenicama.

Janis Joplin primljena je u Rock and Roll Hall of Fame 1995. godine. Godine 2005. posthumno joj je dodijeljen Grammy za životno djelo.