Vesna Marić: Šteta je da mostarske priče ne završe na papiru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogi posao putopisca smatraju jednim od najzanimljivijih poslova uopće. Upravo se tim poslom bavi i mostarska književnica s londonskom adresom Vesna Marić.

Osim putovanja svijetom, Vesna surađuje i s britanskim dnevnim listom The Guardian, a posljednjih dana boravi u Mostaru gdje priprema svoju novu knjigu.

Iskoristili smo ovu priliku da napravimo kratak intervju

Već dugo živiš u Velikoj Britaniji. Smatraš li se bh. ili britanskom književnicom?

To je teško pitanje, nisam dosad o tome razmišljala. Pišem na engleskom jeziku i objavljujem u Velikoj Britaniji tako da se s te strane smatram britanskom književnicom. S druge strane, iz Mostara sam i pišem o Mostaru i BiH, tako da se smatram i bh. književnicom. Ja bih rekla da sam britansko-bosanskohercegovačka književnica.

U Veliku Britaniju si otišla prije 20 godina i o tome si napisala roman „Bluebird“?

"Bluebird" nije roman, to su memoari, a govore o promjeni koju sam doživjela dolaskom u drugu zemlju i svim popratnim stvarima koje su se događale. To nije neka izbjeglička žalopojka, već prijenos iskustava o dolasku u drugu zemlju. Susrela sam mnoge ljude iz BiH u Britaniji koji su doživjeli iste ili vrlo slične stvari po dolasku kao i ja. Možda im je „Bluebird“ bio koristan kako bi osjetili da nisu sami prolazili kroz slične situacije.

Kako su Britanci reagirali na „Bluebird“?

Posebno su mi bile zanimljive njihove reakcije na tu knjigu. „Bluebird“ je po objavljivanju bio proglašen knjigom tjedna na radiju BBC 4. Taj neki najširi društveni sloj u bivšoj Jugoslaviji i Velikoj Britaniji je živio dosta slično, imali su posao, išli su na ljetovanja… Čula sam komentare Britanaca koji su sebe stavili u poziciju u kojoj smo se mi našli. Pitali su se: što bi mi radili kad bi se našli u „izbjegličkoj“ situaciji? Zanimljiva mi je i njihova reakcija kad su shvatili da mi ne dolazimo iz neke egzotične zemlje.

Je li se teško naviknuti na život u drugoj zemlji, posebno u velegradu kao što je London?

U London se može svatko uklopiti, potrebna je samo volja za životom u velikom gradu. Možda bi postojali problemi u manjim sredinama Velike Britanije, jer sigurno postoji razlika između našeg i britanskog mentaliteta. Iako tamo živim već 20 godina, još sam uvijek svjesna toga da sam stranac, ali se naši ljudi sigurno mogu snaći i živjeti sasvim normalno.

U zapadnoj Europi, pa i Velikoj Britaniji, posebno u većim gradovima, postoje imigrantska geta. Jesu li se ti ljudi „snašli“?

Pa voljela bih da u Londonu ima neki mostarski komšiluk da mogu negdje otići na ćevape… Ali ne bih uspoređivala tu situaciju s našom. Riječ je uglavnom o ljudima iz bivših kolonija koji su po doseljenju već imali neku rodbinu koja tu živi. Mislim da je lijepo da čovjek ne izgubi vlastiti identitet, a da se istovremeno integrira u sredinu u kojoj živi. Živjeti u takvoj vrsti geta znači nikad ne otići od kuće, a ne biti kući", ", rekla je Vesna za Bljesak.info.

Književnost, slučajno ili ne?

U tome sam se uvijek vidjela, još od osnovnoškolskih dana i zadaćnica. Dva najdraža predmeta u školi su mi bili engleski jezik i tadašnji s-h.  I u djetinjstvu sam pisala poeziju i priče, tako da mi je književnost bila normalan odabir. To nije nešto što mi se slučajno dogodilo. Kasnije sam studirala češku književnost na University College u Londonu. I sam moj odlazak u Englesku je bilo specifično iskustvo, jer sam imala 16 godina. Nisam bila ni dijete pa da me netko stalno pazio, niti sam bila odrasla da bi me uzimali zaozbiljno. Tako sam se našla u poziciji odakle sam mogla pratiti događanja oko sebe. To mi je bila i početna inspiracija za „Bluebird“.

Pišeš i za Lonely Planet. Kako je raditi kao putopisac?

Zahtjevno je, ali ne bih to nazvala teškim poslom. Na kraju krajeva, čovjek putuje i piše o svojim iskustvima u zemljama koje obiđe. Najbolje stvari pisanja za Lonely Planet su putovanja i nezavisnost u poslu. Pravi posao počinje kad se vratiš kući, pisanje traje po dva ili tri mjeseca, ali opet ponavljam da je to posao koji zaista volim raditi. Posebno mi se svidjelo što mi se, nakon desetogodišnjeg boravka u Britaniji za vrijeme kojeg nisam mogla putovati, pružila prilika za posjetu raznim zemljama. Uspjela sam kombinirati svoj „zanat“ i putovanja, tako da je to zaista fantastičan posao.

Koje si zemlje dosad posjetila radeći za Lonely Planet?

Prvi posao za LP mi je bila Albanija, pa onda Srbija, Crna Gora, BiH i Hrvatska. U Europi sam još obišla Cipar, Siciliju i Andaluziju. Putovala sam kroz Boliviju, Maroko, Tunis i Alžir. Ubrzo bih trebala ponovo posjetiti Siciliju kako bih ažurirala vodič, a u planu mi je ažuriranje vodiča kroz London.

Gdje je život najsličniji ovdašnjem?

Mislim da je život u Španjolskoj i Grčkoj najsličniji onome u BiH. I na Cipru je slično donekle, iako je to više Srednji istok. Ali tamošnja politička situacija je nažalost vrlo slična našoj, i to već skoro 40 godina.

Je li rat još uvijek u prva slika koju prosječni Britanac vidi kad pomisli na BiH?

U posljednjih nekoliko godina se slika o Balkanu zaista promijenila. Kod mlađe populacije se stvorila slika kako je putovanje po Balkanu cool. Mislim da je ratna priča Hrvatske u Britaniji zaboravljena, jer Hrvatska zaista radi na promociji turizma. Mnogo mlađih turista putuje po Srbiji i tamošnjim festivalima, dolaze i u BiH, ili za vrijeme odmora u Hrvatskoj posjete i BiH. Mislim da im je BiH još uvijek egzotična zemlja za posjetu. Iako ratna priča već prolazi, još uvijek se vrti u glavama turista.

Kako ukloniti tu ratnu sliku BiH?

Pa država bi trebala zaživjeti, možda to turisti toliko i ne primjećuju, ali primjećuju ruševine. Priče o Mostaru kao podijeljenom gradu također ne pomažu. Da nema takvih priča, sigurno se i turisti ne bi ustručavali doći.

Trenutno u Mostaru pripremaš novu knjigu. O čemu govori?

Knjiga koju sada pišem je slična „Bluebirdu“. Sastoji se od više kratkih priča. Temelji se na lokalnim praznovjerjima i njihovim uključenostima u svakodnevni život. Iako se zasniva na stvarnim događajima, u pitanju je fikcija. Tema mi je posebno zanimljiva jer su ta praznovjerja ponovo sve popularnija. Zanima me kako su ta razna gatanja još uvijek dio našeg mentaliteta. Čak i kad sam ja bila dijete oduvijek smo nešto gatali, vjerovali smo u nesreću kad crne mačke prelaze cestu i slično. Pišem i o tome koliko ljudi tome pribjegnu kad su u bezizlaznoj situaciji, umjesto da se obrate psihologu za profesionalnu pomoć. Kroz pisanje ovih priča sagledavam tu životnu situaciju i uključenost praznovjerja.

Jesu li te priče vezane za Mostar?

Priče su uglavnom vezane za Mostar i Hercegovinu, jer sam ovdje čula priče o tim praznovjerjima, narodnim lijekovima koji se piju iz ljuske jajeta ili prognoziranju političke situacije iz janjeće kosti.

Knjiga će biti objavljena na engleskom jeziku. Možemo li se nadati i prijevodu?

Da, knjiga će biti objavljena na engleskom. I za „Bluebird“ sam se nadala da će biti prevedena, jer se ja sama ne usudim upustiti u taj posao. Književno nisam toliko jaka. Nadam se da će izdavači iz BiH pronaći smisao u prevođenje knjige o Mostaru s engleskog jezika. Recimo, „Bluebird“ je preveden na nizozemski, španjolski i indijski jezik Marathi, a objavljen je i u SAD-u. Mnogi me prijatelji i za ovu knjigu pitaju hoće li biti prevedena s engleskog, a ja im ne znam odgovoriti.

Imaš li neki savjet za ovdašnje pisce ili one koji bi se željeli s tim baviti? Kako objaviti knjigu?

Ni situacija u Velikoj Britaniji nije sjajna za pisce. Izdavači najčešće idu na sigurno i objavljuju knjige već provjerenih pisaca. Imala sam sreću da je „Bluebird“ proglašena „Book of the Week“ na BBC-u, tako da je to bila fantastična promocija. Ne znam kakva je ovdje situacija s izdavačima, ali je u Britaniji skoro nemoguće izdati knjigu bez agenta. Većina pisaca, osim onih izrazito uspješnih, radi neki drugi posao pored pisanja. Pa i Charles Bukowski je godinama radio u pošti. Mislim da je ključ svakog kreativnog posla, pa i pisanja, ustrajnost i iskrenost. 

Spomenula si kako namjeravaš podijeliti dio svog književnog iskustva i u Mostaru?

Razmišljam o tome da iduće godine u Mostaru održim nekoliko radionica kreativnog pisanja. Mislim da u Mostaru postoji puno priča, svi o nečemu pričaju, a šteta je da te priče odu u zrak, a ne na papir. Ja sam te radionice već radila na UCL-u u Londonu s učenicima srednjih škola koji su većinom bili imigranti. Tu je bilo dosta zanimljivih priča o prelasku iz jedne zemlje u drugu, to su bile priče slične mojoj.