Umro Ljubo Stipišić Delmata

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Umra je Delmata – čula je danas Dalmatina pritrujena. Ljubo Stipišić Delmata (73), melograf, obrađivač, skladatelj, pjesnik, aranžer, sakupljač pučkih tradicija, slikar, dirigent, klapski voditelj i utemeljitelj, organizator, animator, glazbeni producent.

Jednom riječju, jedan od otaca dalmatinske pisme i njezine renesanse na Omiškom festivalu. O tihom, velikom čovjeku velikih će riječi biti ispisano i rečeno ovih dana, a njegovi fascinantni biografski podaci govore rječito o zaljubljeniku koji je vratio dostojanstvo onome što je često bio jedini švog dalmatinskog čovika; njegovoj klapi i njegovoj pismi.

Vrbanjanin korijenima, rođen je 28. rujna 1938. godine u Splitu, gdje je i učio glazbu kod Josipa Zjačića i Silvija Bombardellija. Skladao je pretežito vokalnu glazbu za klape i zborove koja temeljenu na pučkoj tradicijskoj baštini, osobito pučko-crkvenoj, glagoljaškoj baštini.

Kao melodiograf zabilježio je oko šest stotina dalmatinskih svjetovnih i veliki broj crkvenih napjeva. Rad na terenu, na svome, urodio je ciklusima pučkih pjevanja, korizmene pučke tradicije Hvara, Brača, Korčule, te Poljica i splitsko-kaštelanskog područja koje je Delmata animirao, odabrao, snimio i producirao.

Sakupljač je svih vrsta pučkih tradicija pa bilježi narodne umotvorine, poslovice, praznovjerice, pučke likarije. Poeziju piše na vlastitom leksiku napajanom na čakavskoj tradiciji, posebno uspješno u kultnoj skladbi 'Dalmatino povišću pritrujena', potom 'Sa Lepanta sunce moje', 'Vaki umre u postolin', 'Zlata jemaš dare primaš', 'Intrade san popi', 'Namisto molitve'...

Sklada i obrađuje pretežito vokalnu glazbu za manje sastave, klape i zborove, a voditelj je i osnivač brojnih klapa od kojih su neke ponajbolje od onoga što je pisma s Jadrana donijela: nezaboravnog Okteta DC, Kantadura, Trogira, Vokalista Salone, Jeke Jadrana.

Suosnivač Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, Solinske ljetne priredbe, Sućuračkih prikazanja, Smotre dalmatinskih klapa na Klisu, Susreta dalmatinskih klapa Sudamja, Korizmenog glagoljaškog tradicionalnog pučkog pjevanja u Velikom tjednu Puče moj, te Pasionske baštine u Zagrebu.

Ogledao se i u većim vokalnim oblicima, kantatama 'Zaplakalo dite na žudinski kanat', 'Dignite barjak za neznane i male', 'Hrvatska suita', oratorijima 'Matija Ivanić, 'Kalvarija, 'Misa Croatie redivivae', 'I rič se čovikom učini'. Autor je mnogih zbirki narodnih napjeva, te više književnih djela.

Utemeljitelj je časopisa Bašćinski glasi, pokrenuo je večer čakavskog pjesništva u Podstrani 'Ča pod Perunom', a izlagao je i likovna djela. Dobitnik je Nagrade grada Splita (1985, 1993), Nagrade grada Solina za životno djelo (1996), Nagrade županije Splitsko-dalmatinske za životno djelo (1997), odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997).

Spavajte mirno šjor Ljubo. Naradili ste se za dva života. Sad ka u prilipoj vašoj pismi: 'Ol će more mene odvuć, ol' će more mene odvuć, ol će more, ol će more mene odvuć dolin u tve dvore, dvore smirne...'

Mnogi njegovi poštovaoci i prijatelji su šokirani...

Dušan Šarac, skladatelj i umjetnički direktor Festivala dalmatinskih klapa:

- Baš ste me zaskočili. Što ti je život? Strašno! Kako, šta, di, ne mogu virovat. Ljube je veliki čovjek, zanesenjak koji je uistinu na svoj način, vrlo ustrajno i dosljedno tretirao dalmatinsku pjesma. Usuđujem se reći kao vuk samotnjak išao je svojim putem, dosljedno i tvrdoglavo i godinama sakupljao zaboravljeno, rekonstruirao i restaurirao glazbu. Bio je uistinu posvećen dalmatinskoj pjesmi, a što se tiče skladatelja Ljube Stipišića veliki, ali je uistinu antologijski.

Dražan Mladin, direktor Festivala dalmatinskih klapa:

- To je neizmjerni gubitak za klapsku pjesmu, odlazak čovjeka, melografa, skladatelja, pjesnika klapskog voditelja, avangarde dalmatinske pjesme… Bio je Ljubo prva svijeća koja se upalila s dalmatinskom pjesmom, lučonoša dosljednog tumačenja iskona… Sjajan suradnik, nimator, prijatelj, slikar… jednom riječju čovjek kojega se slušalo i obožavalo, ne samo vezano za klapski četveroglas, već i s obzirom na sklonosti koje je kreativno njegovao. Klapaska će pjesma zasigurno dugo biti na pola stijega. No i u boli se pjeva, a Ljubinu ćemo ostavštinu znati čuvati u Omišu.

Tedi Spalato, kantautor:

- Ajme majko. Uf, je li moguće? Sve šta kažem o Ljubi nije dovoljno, ta utica je na moj život i na moju glazbu. S njim sam učinio prve glazbene korake. Taj mjuzikl kad smo radili za dicu. Ono što je ostavio kao glazbenih, etnomuzikolog, erudita ostaje trajno kao velika obaveza prema onome za što se godinama davao i na koncu cijeloga sebe dao. Svaka rič je prazna i zapravo neadekvatna, kad morate reći nešto o glazbenom čači, bio je uvjerljiv, samo on mogao je skrenuti pozornost na ono što nosimo u sebi.

Josip Botteri Dini, slikar:

- Otiša je naš zajednički prijatelj, Igore. Potpuno sam pod šokom. Zvao sam ga danas čim sam došao iz Pariza. Bio sam s kćerkom, u vječnom gradu, ulični slikar, slikar veselja. Ostavio sam poruku na mobitel želeći ga obići… Možda je sudbina htjela da ga pozdravim, kad je umirao. Mi smo od ranih dana prijatelji i kumovi, a kao umjetnici najdublje smo bili povezani. Nisam imao čovjeka kojemu sam se mogao bolje ispovjediti od Ljube. Nije bio, nego ostaje, ja vjerujem u žive, a ne u mrtve. Prije njega, nije se ni pjevalo klapski po ulicama.