Navršilo se 150 godina od rođenja Stjepana Radića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stjepan Radić, hrvatski političar i publicist, rođen je na današnji dan prije 150 godina, 11. lipnja 1871. u Trebarjevu Desnom pokraj Siska.

Gimnaziju pohađao u Zagrebu i Karlovcu, ali mu je zbog političkog djelovanja bilo zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu.

Studij prava započeo je u Zagrebu, a nastavio u Pragu, no zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. sa Sveučilišta u Budimpešti te protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.

Godine 1895. u Zagrebu je sudjelovao u spaljivanju madžarske zastave te je zbog toga bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu.

Otišao je potom u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo Hrvatsku misao, glasilo Hrvatske napredne omladine. Studij je nastavio 1897–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu te diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).

Vratio se potom u Prag, gdje je bio blizak suradnik Tomáša Masaryka, što je znatno utjecalo na njegov budući politički razvoj. Surađivao je u časopisima Samostatnost i Radikální listy, ali je zbog osude iz 1894. ubrzo bio protjeran iz Praga.

Potom je kratko živio u Zemunu i surađivao u više listova (Hlás národa, Národní listy, La Patrie, Le Petit parisien, Srpski književni glasnik).

Zajedno s bratom Antunom 1899/1900. pokrenuo je te uređivao list Dom, a od 1902. trajno se nastanio u Zagrebu. Odmah potom objavio je političku brošuru Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva.

Hrvatska misao i hrvatska ideja

Iste godine ponovno je pokrenuo izdavanje Hrvatske misli, glasila prožetoga idejama panslavizma i demokracije. Ujedno je postao tajnikom Hrvatske ujedinjene opozicije te aktivnim sudionikom Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u politički život Hrvatske prekinuo suradnju s dotadašnjim političkim istomišljenicima i usmjerio djelatnost prema kulturnom i političkom prosvjećivanju te nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.

Taj dio hrvatskog stanovništva nastojao je politički organizirati putem glasila Dom i djelovanjem Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), koju je zajedno s bratom Antunom osnovao 1904. radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnoga pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa.

Slijedilo je objavljivanje dvaju djela političko-gospodarske naravi: Savremena Evropa, ili Karakteristika evropskih država i naroda (1905) i Današnja financijalna znanost (1908).

Godine 1908. prvi je put bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u izbornom kotaru Ludbreg. Do 1914., kada HPSS nije imao većeg uspjeha na izborima, suprotstavljao se politici 'novoga kursa' nakon donošenja Riječke rezolucije, isticao je pravo Hrvatske na BiH te zagovarao preustroj dvojne Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.

Sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS 1918., ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Zbog toga je odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prilikom potpisivanja akta o ujedinjenju.

U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu, ne priznajući dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja, ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike. Iste zahtjeve predstavio je međunarodnoj političkoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu.

Zatvor kao sudbina

Od ožujka 1919. do veljače 1920. ponovno je bio zatvoren zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS).

No Radić je opstruirao rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.

Pošto je 1923. propao sporazum s radikalima (Markov protokol) prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem.

Putovao je u London, Beč te Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu. To je rezultiralo primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, ali je stranka nastavila djelovati, i na izborima 1925. osvojila je 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.

Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu te je na njegov nalog Pavle Radić 27. III. 1925. pročitao u Narodnoj skupštini izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. HRSS je tada promijenio naziv u Hrvatska seljačka stranka (HSS) te je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete.

Godine 1926. dao je ostavku, a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade zbog neslaganja s politikom radikala. U oporbi je surađivao sa S. Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike.

Atentat koji je značio kraj ideje o Jugoslaviji

Radikalski poslanik Puniša Račić izvršio je 20. VI. 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić bio je teško ranjen te je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300 000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.

Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća XX. st., čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima.

U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe, kao i Kraljevinu Jugoslaviju. (Izvor: Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije