Glasnogovornik u poeziji

Kako je biti pjesnička duša u državnoj službi?

Kultura / Flash | 04. 11. 2016. u 09:58 Ivan Kraljević
Kopirati

Za državne dužnosnike i osoblje zaposleno u državnim institucijama, službama i agencijama u našem društvu vlada uvriježeno mišljenje kako se radi o osobama teška karaktera, koje glume nedodirljivost, svugdje zauzimaju prva mjesta i pokazuju premalo interesa za one koji nisu njihova kova. No, narodski rečeno, kako u svakom žitu ima kukolja svjedoči nam Tomislav Kvesić, glasnogovornik Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje u FBiH.

Za njega bi se moglo reći kako u potpunosti odudara od uvriježenosti. Naime, on je prava pjesnička duša. U slobodno vrijeme, daleko od svakodnevne brige za odnose s javnošću spomenutog zavoda, najčešće uz pivo, piše poeziju. I u njegovim stihovima ima mjesta za sve. Od najmanjih do najvećih. Za njega nema tabua. Otvoreno kroz stihove provlači sve životne probleme i cikluse.

Piše ženama, o ženama, za ženama…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako nam je otkrio u razgovoru za Bljesak.info, poeziju je zavolio jer su, prije svega, pjesme uglavnom kratke pa treba manje vremena za čitanje, a s druge strane jer je u toj oblasti imao nekog predznanja.

''Svatko se u životu usmjerava tamo gdje ima nekakvih osnova i mogućnosti. Za mene se od djetinjstva znalo da nisam za sporta, nogometa, jer imam obje lijeve. Ta me spoznaja usmjerila. Tako se nekako rodila i ljubav prema pisanju, jer sam tu imao nekih osnova. Naime, već u srednjoj školi sam znao skoro sva slova, a ni u jednoj drugoj oblasti nisam bio toliko potkovan znanjem, govori nam Tomislav ili kako ga svi zovu Tomo, poznat po tome da je uvijek „ozbiljan“.
Kako kaže, dobro pamti događaj s početka studiranja kada je jedan, u to vrijeme veoma poznati, mostarski ugostitelj u neka kasna doba izrekao jednu antologijsku: „Šta je ovo danas, nitko nema para da curu negdje izvede na večeru, svi im samo pjesme pišu?!“. To je, kazuje, možda najbolja definicija ljubavi prema poeziji.

Čitajući njegovu poeziju moglo bi se reći kako piše (o) Ženama i to pisanje se događa Noćas i U magli nakon čega ostaju samo jasna Sjećanja.

''Pišem ženama, o ženama, za ženama…, ali što bi rekao naš narod: „džaba ćoravu namigivat!“ Načelno, pišem o svemu onome što mi okupira misli. U nekim trenutcima to su žene, nekada neki životni događaji. Prije pet godina imao sam životnu tragediju pa su mi pjesme nastale u tom životnom razdoblju dobrim dijelom bile odraz toga stanja“, istaknuo je Kvesić.

Njegove pjesme su odraz vremena

''Inspiracija dolazi bilo gdje, nema idealnog trenutka. Recimo, pjesma U magli je nastala u vožnji, dok me na putu kući pratila magla i slaba vidljivost. Dakle, moje pjesme su odraz vremena. Izbačene su u jednom trenutku i takve su kakve su. Jednostavno se dogode. Sve osim jedne. Pjesma Noćas je nastala kroz nekoliko godina“, dodaje.

Iako svoje pjesme ne želi vrednovati po tome koja mu je najdraža ili najposebnija nego po tome koja ima najmanje mana, Kvesić ističe kako mu je pjesm aU magli ipak nekako drukčija od drugih.
Kao diplomirani novinar dugo se aktivno bavio novinarstvom i surađivao s brojnim medijima Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Na kraju ga je životni put odveo iz novinarstva, ali ne i novinarstvo iz njega.

''Nisam zaboravio na novinarstvo, ono je dio mene. No, u ovom trenutku se vodim onom mišlju kako je novinarstvo uistinu dobro ako se čovjek na vrijeme povuče iz njega. Novinarstvo je zahtjevan posao, ali bude trenutaka kada mi doista nedostaje. Kako sam se u svome novinarskom radu uglavnom bavio političkim temama i danas mi se, kada vidim cjelokupnu političku situaciju, probudi želja napisati kakvu političku bukvicu. No, onda se sjetim kroz kakve bi situacije onda morao prolaziti. Uglavnom se zadovoljim kakvim statusom na facebooku i to je moje sadašnje novinarstvo, kazuje nam naš sugovornik u razgovoru za Bljesak.info.

„Eno fra Joze, šuti na dvije stranice Večernjaka!“

Zato je, dodaje, za svakog novinara najljepše ići na teren i raditi reportaže. Tada se novinaru pruža prilika negdje otputovati, vidjeti i upoznati nešto novo te potpuno slobodno i bez pritiska napraviti kvalitetnu novinarskupriču.

''Takve priče nerijetko završavaju zanimljivostima koje se duboko urežu u naše pamćenje. Recimo, meni se u sjećanje posebno urezao zajednički novinarski zadatak s kolegom Zdenkom Juriljom. Radili smo neke reportaže u Crnoj Gori i Albaniji pa smo po povratku svratili na otočić Badiju posjetiti fra Jozu Zovku. Ovaj franjevac, koliko mi je poznato, u tom vremenu nije smio davati izjave, a nas dva smo inzistirali na razgovoru s njim. Po povratku u Hercegovinu o tome smo napravili priču na dvije stranice. U priči je mnogo toga ispričano i rečeno, ali bez ijedne izjave fra Joze Zovke. Na istu je reagirao jedan naš poznanik uz poruku: „Eno fra Joze, šuti na dvije stranice Večernjaka!“ Naravno, bilo je i simpatičnih događaja za crne kronike, poput prijetnji udaranjem ili vozanjem u gepeku“, uz smijeh dodaje Kvesić.

Na koncu smo ga bocnuli pitanjem kako je biti pjesnička duša u državnoj službi. Kako je rekao, iako se ne razlikuje previše od privatnoga,raditi u mirovinskom je baš poetično.

''Ljudi me često zovu pitajući za mirovine pa se ti naši razgovori završe u opširnom ćakulanju o teškoći života, životnim pitanjima i nadanjima za boljom budućnosti, ali ima i onih koji mi spominju, iz samo njima znanih razloga, „ćaću, mater i ostalu kućnu čeljad“. To je poezija samo takva. Za zapisati“, zaključio je Kvesić.

Kopirati