Je li Tito ubio Staljina?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nedavno objavljenoj knjizi slovenačkog povijesničara sugerira se da je Staljina otrovao ubojica kojeg je, navodno, poslao Tito.

Naime, sve počinje 1923. godine kada je Josif Staljin, tada generalni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, uputio pismo Politbirou u kojem ih obavještava da je, već tada teško bolesni Vladimir Iljič Lenjin zatražio od njega da mu da smrtonosnu dozu potasium cijanida, koji bi okončano njegovu agoniju sporog umiranja. Ipak, u tom pismu, Staljin poručuje Politbioru sljedeće:

"Zaista nemam snage da udovoljim Lenjinovom zahtjevu i zaista moram odbiti ovu misiju, koliko god ona bila humana i neophodna", napisao je Staljin, obavještavajući Politbiro o Lenjinovom zahtjevu.

Ipak, Lenjin je umro već sljedeće godine i to od posljedica moždanog udara. Zaključak do kojeg su došli doktori, svojim amaterskim istraživanjem, ukazuje da je Lenjin zaista mogao dobiti moždani udar kao posljedicu trovanja cijandiom. Štaviše, mnogi sumnjaju da se Staljin previše nećkao oko Lenjinovog zahtjeva, posebno što bi on, u slučaju Lenjinove smrti, preuzeo kontrolu nad Sovjetskim Savezom, a ubijanje mu, svakako, nije bilo strano.

Ova priča nevjerovatno podsjeća na ostale slične priče i samo podgrijava teoriju o brojnim sumnjivim moždanim udarima sovjetskih dužnosnika.

Ovo je, kao svoju polaznu tezu, iskoristio i slovenačkipovijesničar Jože Pirjavec, koji je nedavno objavio Titovu biografiju "Tovariši", koja prati njegovih 27 godina na vlasti. Biografija je zasnovana na obujnoj dokumentaciji iz brojnih arhiva, koje su mnogi zanemarivali i ignorirali.

Naime, među Pirjavecovim brojnim otkrićima stoji i sugestija da je Tito vrlo vjerovatno naredio ubojstvo Josifa Staljina i to na sličan način, otrovom, koji je doveo do fatalnog moždanog udara. Navodno, Tito je naredio svom ubojici da Staljina otruje na isti način kao što je tražio i Lenjin, a mnogi smatraju da, ako je Staljin ubio Lenjina, a Tito Staljina, da je na taj način pravda zadovoljena.

Kada je Staljin umro 5. ožujka 1953. godine, u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja. Naime, još odranije se zna da je Staljin u više navrata pokušao ubiti Tita, jer se njih dvojica nisu slagala još od kraja Drugog svjetskog rata.

Staljin, kojeg je zabrinjavao Titov revolucionarni zanos i nevjerovatna osobna karizma, pokušao je ubiti Tita čak 22 puta tijekom poslijeratnih godina. Svi pokušaji su osujećeni, uključujući i onaj kada mu je poslao kutiju za nakit, koja pri otvaranju ispušta nervni gas. Međutim, u već pomenutom pismu Tito je napisao i upozorio da on (Staljin) može da pošalje koliko god hoće ubojica, a da je njemu dovoljno da pošalje samo jednog.

Priča se dalje nastavlja 28. veljače 1953. godine, kada je Staljin, umoran, napustio kabinet i povukao se u svoju daču, koja se nalazila u blizini Moskve. Sazvao je sastanak sa svojim najbližim suradnicima, uključujući čelnika tajne policije (NKVD) i Nikitu Hruščova, tadašnjeg partijskog šefa za Moskvu. Prema povijesnim zapisima, sastanak je trajao do četiri sata ujutro i nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin loše osjeća. Staljin je tada svom osigurqanju dao "voljno" i naredio im da ga ne bude, sve dok sam ne ustane.

Kao što je to obično bivalo, Staljin bi odmah po buđenju zvao obezbjeđenje da mu donese čaj, ali njegova soba je bila neobično tiha. I dok su tjelohranitelji bili zabrinuti, nisu zaboravili da im je naređeno da ga ne bude. Inače, u to vrijeme nepoštovanje naređenja bilo je strogo kažnjivo, a neki su čak bivali i pogubljeni. Upravo zbog toga, niko se nije ni usudio da ga probudi.

“Među Pirjavecovim brojnim otkrićima stoji i sugestija da je Tito vrlo vjerovatno naredio ubojstvo Josifa Staljina otrovom, koji je doveo do fatalnog moždanog udara”

Kako je Staljin obično ustajao negdje oko 6.30, osiguranje je bivalo sve zabrinutije, ali su odlučili sačekati. Tek negdje oko 10 sati konačno su ušli u njegovu sobu. Vidjeli su ga kako leži na podu, nepokretan, bez moći govora. Još je bio živ. Njegov polomljeni sat stao je na 6.30, što ukazuje da je to vrijeme kada je doživio udar.

Međutim, čak ni tada njegovi podređeni nisu smjeli pozvati doktora, jer su jednostavno mislili da oni nemaju ovlaštenje za to. Nakon dugog vijećanja, nazvali su ministra državne sigurnosti, koji je nazvao šefa tajne policije i tek onda je pozvan doktor. Mnogi povijesničari i danas vjeruju da se namjerno odugovlačilo s pozivanjem doktora.

Kada je doktor konačno došao na Staljinovo imanje, on je bio djelimično paraliziran i povraćao je krv. Sve je ukazivalo na to da je pretrpio težak moždani udar. Staljin je živio u agoniji još nekoliko dana, da bi umro 5. ožujka od posljedica gušenja.

Pirjavec navodi da je Staljin bio ozbiljno zabrinut zbog Titove prijetnje. Naravno, postoji i općeprihvaćeno mišljenje koje je aktualno i danas, a to je da je Staljin i ranije imao manje moždane udare i da ovaj nikoga nije iznenadio.

Kada je 1955. godine Hruščov posjetio Beograd, on se ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja da ga ubije, te mu odao priznanje da svemu što je preživio: "Zaista ste se dobro čuvali. Imate dobre ljude oko sebe, dobre doušnike, koji su znali za svaku Staljinovu namjeru", rekao je tada Hruščov, na šta je Tito odgovorio: "Staljin je oduvijek znao da me dobro čuvaju. Nakon nekoliko upozorenja da je dosta ubojica poslao, očigledno je da se i sam malo uplašio".