Džezar-paša: Okrutni paša iz Stoca koji je porazio Napoleona

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Džezar ima između sedamdeset i osamdeset godina. Izgubio je većinu zuba, ima veliku sijedu bradu i istaknut nos. Iako osmijehom odaje dojam dobrodušnosti, njegovo naborano čelo daje naslutiti bliskost urotama i ubojstvima“.

Ovim je riječima britanski pukovnik Squire 1814. u „The Scots Magazine and Edinburgh Literary Miscellany“ opisao svoj susret od desetak godina ranije s Ahmedom Džezar-pašom, otomanskim upraviteljem Akre, Kaira i Bejruta. Ahmed Džezar-paša je ratovao protiv Napoleona i Katarine Velike, preživio je bezbrojne urote, a potkraj svog životnog vijeka je upravljao lučkim gradom Akrom, daleko od Stoca iz kojeg je pobjegao kao mladić.

Naravno da pukovnik Squire nije Džezarovu prošlost pročitao na čelu, jer je ovaj paša već nadaleko bio poznat, i samim tim zanimljiv sugovornik britanskom časniku.

Pašino pravo ime nije poznato, ali se smatra da je kao mladić u Stocu počinio ubojstvo zbog čega je pobjegao u Carigrad, a potom prešao na islam i priključio se memlucima – vojnicima robovima. Ahmed Džezar-paša se nije dugo zadržao u redovima običnih vojnika, već je, vješt sablji, pokazao izrazito umijeće u likvidacijama i egzekucijama.

„Jednim potezom sablje još uvijek mogu prepoloviti cijev muškete“ hvalio se Džezar-paša britanskom pukovniku koji ni trenutka nije sumnjao u njegove sposobnosti, iako je zamijetio sklonost hvalisanju.

„Džezar“ ili „mesar“ je zapravo bio nadimak kojeg je ovaj paša ponosno nosio i simbolizirao je njegovu okrutnost koja je bila jednaka njegovoj vojničkoj vještini. Čak je i pod stare dane početkom 19. stoljeća, pri posjeti pukovnika Squirea, Džezar-paša bio strah i trepet u Akri:

„Čim je naš brod pristao u luku, upravitelj luke se skinuo, skočio u more i zaronio ispod broda. Rekao nam je da razmak između kobilice i dna iznosi četiri stope. Ovaj čovjek je bio vrlo star, pa smo se iznenadili zbog njegove aktivnosti i pažnje koju nam je pridavao. Nakon što smo ga upitali čemu tolika pažnja, rekao nam je kako bi mu Džezar paša skinuo glavu ako se išta dogodi brodovima usidrenim u luci“.

Literatura u kojoj se spominje Džezar-paša govori kako je bio posebno nemilosrdan prema židovima i kršćanima. Unatoč tome, njegov glavni savjetnik je bio židov Haim Farhi, dok je za dragomana (prevoditelj i diplomatski savjetnik) angažirao Talijana Bertocinija iz Genove.

Bertocini je pri toj posjeti pokazivao britanskom izaslanstvu najvažnije točke opsade Akre, Napoleonovog prvog velikog vojnog neuspjeha. Grad su fanatično branili lokalno stanovništvo i albanski vojnici, te su se mjesec i pol odupirali francuskim snagama, a pomoć su imali u britanskom brodovlju koje je blokiralo luku i onemogućilo dostavu zaliha Napoleonovim snagama. Napoleon se na kraju morao povući, a kao uspomena na ovu bitku i danas se lokacija njegovog vojnog logora jugoistočno od Akre naziva Napoleonovim brdom.

Bertocini je britanskom izaslanstvu također opisao kako je paša reagirao na urote:

„Prije trinaest godina, protiv paše su se urotili njegovi memluci, te gruzijske i cirkasijske (rusko područje na istočnoj obali Crnog mora) žene iz harema. Paša ih je sve osudio na smrt, bacivši ih žive u bunar i ostavivši ih da tamo umru, prethodno im odrezavši noseve“.

Džezar-paša se nije razbacivao luksuzom, zapisao je Squire. Prezirao je kićenje i pokazivanje bogatstva. Objasnio je to Squireu pogrdno opisujući tadašnjeg vezira:

„Vezir ima pregršt bogatih haljina i vrijednog nakita, ali on nosi sve svoje bogatstvo sa sobom. Ja sam Bosanac, sirov i neuglađen vojnik, nisam navikao na dvorove i pristojnost, odgojen sam u vojnim logorima i ratovima. Nemam lijepe uniforme i fine šalove, ali su moji vojnici brojni i dobro plaćeni“.

Pukovnik Squire je zapisao kako je prvi dio razgovora sa Džezar-pašom prošao u ugodnom i kurtoaznom tonu, sve dok priča nije skrenula na odnos paše i britanskog časnika Sidneya Smitha koji je pokušao prekinuti pašine napade na libanonske Druze. Druzi su prekinuli s plaćanjem danka paši, na što je on pokrenuo napad na njih. To nije odgovaralo britanskim interesima u Palestini, jer je jačalo francusku prisutnost i njihovu podršku Maronitima – libanonskim kršćanima.

Na spomen Sidneya Smitha, Džezar-paša pokazuje svoje pravo lice i opisuje što se dogodi s onima koji mu stanu na put:

„Ako me moji vojnici dodirnu ili mi na najmanji način pokažu nepoštovanje, naređujem da im se odrubi glava. Ako muškarac uvrijedi ženu, kazna je ista. Ako želim da razgovaram s nekim, a ja onda izađem iz stana, pa taj netko također ode – i on će također izgubiti glavu“.

Džezar-paša nije dugo poživio nakon ovog razgovora. Ovaj okrutni, ali sposobni vojskovođa iz Stoca je umro 1804. u Akri kojom je upravljao.