Rimantik i buntovnik

100 godina od smrti mostarskog pisca Osmana Đikića

Kultura / Flash | 06. 03. 2012. u 07:56 M.M.
Kopirati

Tridesetog ožujka ove godine navršit će se 100 godina od smrti Osmana Đikića; pjesnika, dramatičara i publiciste, javnog društvenog djelatnika i nacionalnog borca pod austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine.

Osman Đikić, rođen je u Mostaru 7. siječnja 1879. godine u imućnoj građanskoj obitelji, u rodnom mjestu započeo je školovanje (osnovnu školu i pet razreda gimnazije, iz koje je isključen zbog nacionalistčkog djelovanja) zatim je otišao na školovanje najprije u Beograd, a odatle u Carigrad gdje je pohađao gimnaziju, pa u Beč gdje je završio trgovačku akademiju.

Službovao je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Na početku XX. stoljeća, kada se povela borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini, koja je imala oštru protuaustrijsku notu i koja je prerasla u politički pokret bosanskohercegovačkih muslimana, Osman Đikić se sav predao toj borbi, a kao pismen publicist, kakvih gotovo i nije imao Egzekutivni odbor uređivao je u Mostaru list „Musavat“ 1907. godine i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“.

Egzekutivni odbor Muslimanske narodne stranke preuzeo je pod svoje okrilje i jedino ondašnje muslimansko društvo za pomaganje siromašnih đaka „Gajret“, kojemu Đikić, preselivši se u Sarajevo, 1909. godine postaje organizacijski tajnik i urednik njegova istoimenog glasila.

Nakon što se izborio za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Egzekutivni odbor je kao politička stranka ušao u Bosanski sabor, gdje je malo pomalo od ljutih opozicionara prema austrijskoj okupaciji postao lojalan suradnik, jer je na taj način odgodio, na kratko vrijeme, do propasti Habsburške monarhije, rješenje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini.

U kontekstu specifičnih društvenih okolnosti vremena u kojem je živio i djelovao, Osman Đikić je bio izrazit pristaša srpske i jugoslavenske misli toga vremena i zagovarač suradnje bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavnih, pokrenuo je 1910. godine opozicijski politički list „Samouprava“, kome je bio glavni urednik. Njegov utjecaj na omladinu bio je vrlo velik, naročito u krugovima „Gajreta.“

Godine 1905. u Beču se vjenčao sa Zorom Topalović, glumicom putujućeg pozorišta Petra Ćirića.

Osman Đikić je započeo objavljivati svoje pjesme u „Bosanskoj vili“, mostarskoj „Zori“ i „Beharu“, a izdao je samostalno dvije zbirke: „Muslimanskoj mladeži“ (Dubrovnik, 1902.) i „Ašiklije“ (Mostar, 1903.), dok je u Beogradu godine 1900. izdao u zajednici s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem zbirku rodoljubivih (političkih) pjesama „Pobratimstvo.“

Ovu zbirku je oštro napao mostarski književnik Osman Nuri Hadžić u „Beharu“ (godina I, br. 17), nakon čega je „Behar“ zatvorio svoje stranice Đikićevim književnim radovima, što on spominje i u predgovoru svoje zbirke „Muslimanskoj mladeži.“

Đikić je napisao i tri lirski nastrojene drame: „Zlatija“ (1906.), „Stana“ (1907.) i „Muhadžir“ (1908.).

„Zlatija“ se našla na repertoaru putujućeg pozorišta „Protić“ (1905.), Narodnog pozorišta u Sarajevu (1925.), Dramske sekcije Muslimanskog potpornog društva „Gajret“ (1926. i 1934.), Narodnog pozorišta Bosanske krajine Banja Luka (1933. i 1939.) Dramske sekcije „Sokolske župe“ u Mostaru (1940.), Narodnog pozorišta u Mostaru (1953.) i Dramske sekcije KUD-a „Vladimir Nazor“, Mostar (1968.). Drama „Muhadžir“ bila je na repertoaru mostarske „Muslimanske čitaonice“ (1908.), putujuće družine narodnog pozorišta za Bosnu i Hercegovinu „Toplak-Jurić“ (1910.) i Dramske sekcije mostarskog Muslimanskog zanatlijskog društva „Ittihad“ (1920.). Originalni rukopis drame „Muhadžir“ čuvao se u arhivi Narodnog pozorišta u Mostaru, dok je rukopis drame „Stana“ izgubljen.

Đikić rano napušta poeziju i posvećuje se publicistici, politici i kulturno-prosvjetnom radu.

Uopće, osnovna značajka Đikićevog repertoara pjesničkog oblika bilo je nehajno prepuštanje matricama srpsko-hrvatskog romantičarskog kanona prve polovine 19. stoljeća

Dugo nije bilo poznato da je Osman Đikić bio i folklorist. Koncem XIX stoljeća on je sabrao lijepu zbirku narodnih pjesama u Mostaru i Stocu i pod naslovom „Hercegovački biser“ poklonio je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Zbirka ima blizu 5000 stihova, a prava je šteta da nije štampana. Neke pjesme u ovoj zbirci su zaista pravi biseri narodne poezije (mahom su to balade i romanse).

Začudno je da nije kasnije nastavio s ovim poslom, kad je uređivao „Gajret“, koji je od godine 1910. do 1912. podigao na dosta visok književno umjetnički nivo i u kojemu ih je mogao objavljivati jer bi onakvim pjesmama kakve je poklonio Akademiji zaista stupio u red najboljih folklorista naših. Pa ni njegovi nasljednici u uređivačkom poslu u „Gajretu“ nisu se potrudili da pronađu ovaj njegov rad u Akademiji, a ne može se razumjeti ni postupak same Akademije koja je pokopala Đikićev rukopis u svome arhivu, umjesto da ga tiskana vrati narodu iz kojega je ubran.

Osman Đikić umro je od tuberkoloze u Mostaru 30. ožujka 1912. godine i bio je pokopan u Velikom carinskom haremu. I njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti 14. rujna 1914. godine pa je njihova ljubav i tragična sudbina prerasla u romantičnu legendu koja traje do danas.

Poslije njegove smrti mnoge kulturne ustanove nosile su njegovo ime. Godine 1936. prema projektu beogradskog arhitekte i povjesničara umjetnosti Aleksandra Deroka, podignuto mu je spomen - turbe u haremu kod Karađoz-begove džamije u koje su preneseni i njegovi posmrtni ostaci iz Velikog carinskog harema. Ustaše su spomen-turbe porušile 1941. godine a obnovljeno je poslije Drugog svjetskog rata. U posljednjem ratu tj., poslije povlačenja vojnih i paravojnih srpskih snaga, u lipnju 1992. godine spomen-turbe su minirali pripadnici HOS-a. Djelomično je obnovljeno 1998. godine.

Đikićeva sabrana djela, u redakciji dr. Josipa Lešića, objavila je sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost“ u ediciji „Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine“ 1971. godine.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.