Teško da je ijedan redatelj bio popularan kao Federico Fellini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Federico Fellini nikada nije radio u inozemstvu. Ovaj čuveni talijanski i svjetski filmski redatelj rođen je 20.  siječnja 1920. u Riminiju  i nikada nije želio napustiti svoju domovinu - Italiju. Pored rodnog grada na Jadranu Riminija, kojem je do kraja života ostao odan, Rim je bio jedino mjesto na kojem je Fellini živio. U Rimu i u talijanskoj provinciji izgradio je svoj vlastiti svijet, prikazujući svoje glavne junake kako žive i za čim umiru. Fellini je svojim filmovima udahnuo ono „praiskonsko talijansko", oduševivši publiku na svim kontinentima.

Zatrpan Oscarima

Njegova karijera započela je krajem 1930-ih, kada je počeo raditi kao karikaturista. Potom je radio za radio, pisao gegove za komičara Makarija i na kraju došao na film - najprije kao scenarista. Njegova suradnja na scenariju za neorealistični film Roberta Rossellinija "Rim - Otvoreni grad" (1945) dovela je do nominacije za Oskara, prve od osam koje su uslijedile. Fellini je dobio četiri Oskara u kategoriji za „najbolji film na stranom jeziku", piše DW.

Svoj prvi film "Svjetlosti varijetea" Fellini je snimio s režiserom Albertom Lattudom 1950. Dvije godine kasnije nastao je "Bijeli šeik" - prvi film koji je Fellini sam režirao. Potom slijedi jedno remek-djelo za drugim. U početku su mu filmovi crno-bijeli, imaju tvrdu, realističnu jezgru i fokusiraju se na figure koje su na marginama društva. Ali, za razliku od svojih sunarodnjaka koji ostaju odani neorealizmu, Fellini u svoj kinematografski kosmos brzo unosi maštu i bajkovitost; poetičnost i razigranost. Njegovo prvo remek-djelo „Dangube" iz 1953. je u dobroj mjeri autobiografsko ostvarenje, nagrađeno Srebrnim lavom na Festivalu u Veneciji. Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno osiguranih ljudi, ljudi čiji materijalni standard ne prati i odgovarajući duhovni standard.

Smisao života

Gubitak smisla života Fellini tematizira i u filmu "La Strada", koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju. Vašari i sve ono što ih prati: cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Fellinijevi filmovi uvijek su čežnjivo sjećanje na radosti iz djetinjstva.

Svijet besposlenih lutalica, besposličara i sitnih kriminalaca naseljava njegove filmove koliko i žene: prostitutke i svetice, majke i odbačene. Fellini je sjajno režirao filmove u kojima je tematizirao život žene ili muškarca u potrazi za smislom života.

1963. godine nastaje Fellinijev film "Osam i po" – autobiografsko ostvarenje o redatelju u krizi, koje predstavlja ulazak u novu umjetničku fazu. Njegovi filmovi postaju fragmentarniji, dijelom razigraniji, u svakom slučaju raskošniji.

Groteskni likovi i scenariji

Bilo da objektiv usmjerava na stari ili novi Rim i njegove stanovnike, bilo da kamerom prati pete ciničnog Casanove u Veneciji ili da se, kao u "Amarcordu", ponovo vraća u djetinjstvo i mladost: Fellinijev groteskni arsenal likova, s užitkom birani voajerski uglovi snimanja rađala su sjajna filmska ostvarenja: sofisticirana, zabavna i definitivno originalna. Fellinijev film uvijek možete prepoznati na prvi pogled.

To se događa i zbog činjenice da je često snimao s istim ljudima. Najbolje uloge daje supruzi Giulietti Masini i svom „drugom ja" Marcellu Mastroianniju. Oslanja se na nekoliko izvanrednih snimatelja, a njegov kompozitor Nino Rota, koji ga prati u svakom filmu, s Fellinijem postaje svjetska zvijezda. U tom kontekstu govori se o „Fellinijevoj porodici", zajednici ukorijenjenoj u Italiji, koja filmskim pričama očarava cijeli svijet.

Srce mu je kucalo za Italiju

Teško da je u povijesti filmske umjetnost ijedan drugi režiser, s neengleskog govornog područja, uspio prikupiti toliko Oscara kao Fellini. Holliwood mu je nekoliko puta pred noge položio crveni tepih, pozivajući ga da snima u Americi. Uvijek je odbijao. Rimini i Rim su mu bili dovoljni, prije svega zato što je u rimskim filmskim studijima Cinecittà imao najbolje uvjete za rad.

Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za ukupni doprinos filmskoj umetnosti,"kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zadivila i zabavljala publiku širom svijeta."

Kada je Fellini umro u jesen 1993. godine, samo dan nakon pedesetogodišnjice braka, bio je to događaj od državne važnosti, koji je uzdrmao cijelu Italiju. Ova zemlja je izgubila svog najvećeg filmskog redatelja, a svijet kinematografije jednog od najpopularnijih filmskih stvaralaca. Ostaju međutim njegovi filmovi, koji ni stotinu godina od njegovog rođenja nisu izgubili na aktualnosti i svježini i u kojima stalno možete otkriti nešto novo i originalno.