Nitko nije tako slikao sudbine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Švedski filmski redatelj i scenarist, jedan od najvećih predstavnika umjetničkog filma Ingmar Bergman (1918-2007), trostruki oskarovac kojeg su najviše zaokupljali etički i psihološki problemi čovjeka, preminuo je na današnji dan, 14. srpnja, 2007. godine.

Njegov naglašeni lirizam često je prerastao u halucinantne stilizacije tema i motiva, a prefinjen rad s kamerom i isprekidani narativni stil doprinijeli su tamnom slikanju ljudskih sudbina, piše Srna.

Filmski psihoanalitičar

Bergmanovi filmovi su: "Ljeto s Monikom", "Noć klaunova", "Osmijeh ljetnje noći", "Sedmi pečat", "Divlje jagode", "Zimsko svjetlo", "Lice", "Djevičanski izvor", "Đavolje oko", "Tišina", "Persona", "Krici i šaputanja", "Licem u lice", "Zmijsko jaje", "Svijet marioneta", "Fani i Aleksander"...

Režirao i 170 kazališnih predstava.

Većina njegovih filmova smještena je u krajolike rodne mu Švedske. Teme su uglavnom: sumornost, bolest, izdaja i ludilo. Zajedno s Federicom Fellinijem, smatra se jednim od najpoštovanijih i najutjecajnijih redatelja dvadesetog stoljeća.

Bergman je bio filmski psihoanalitičar koji je pokušavao pronaći u djetinjstvu izgubljenu vjeru u Boga, autoritet, ljubav i prijateljstvo. Literarno gledano, Bergman je dijabolični Čehov čiji se junaci u jednom od činova nisu vratili iz svoje omiljene šetnje po šumi.

Remek-djelo "Sedmi pečat" govori o grupi artista koji imaju samo jedan cilj: da igrom odgode dolazak Smrti.

To je dosljedan prolog Bergmanove filozofije, zato što Kosač uznoseći smrtnike na nebo čini ono što oni sami ne mogu: oslobađa ih straha i tako im ponovo vraća ljudskost. Smrt je kod Bergamana – psihoterapeut, piše autor Nenad Tadić za agenciju Srna.

Partija Šaha

"Persona", priča o podvojenoj ličnosti, izgleda kao da je izdeklamirana u vidu niza fusnota na psihijatrijskom kauču. Duhovni striptiz nakon kojeg maestro može sklopiti knjigu snimanja i poslati je svom psihologu.

Ako je nešto prešutano, dovoljno je nagnuti se kroz dva nebeskoplava okna Liv Ullmann.

"Djevičanski izvor", te "Krici i šaputanja" predstavljaju emotivni auto-put kojim ovaj filmski esejista i bukvalno odlazi u osobno progonstvo na svoj otok, odakle će pasionirano nastaviti naslijepo igrati (izgubljenu) partiju šaha protiv Kosača.

Sva nemoć da se povjeruje u stalnost emocija i lojalnost ljudi prosto pulsira u jednostavnim i potresnim slikama "Prizora iz bračnog života". Lice velikog Bergmanovog glumca Erlanda Josephsona govori samo jedno: "Ništa ne razumijem jer ne vjerujem".

Josephson tu nije ništa drugo do preslikana figura samog Bergmana, koji je još kao dječak prestao da vjeruje u svijet u kojem se zatekao – onda kada je išetao iz svog luteranskog oklopa i zalutao u Čehovljevoj šumi punoj glasova junaka koji se uzalud traže.

Beskrajno dugi kadrovi

Čuveni bergmanovski beskrajno dugi kadrovi s fokusom na lice osobe kojoj se junaci ispovijedaju govore o nastojanju autora da se skloni u tuđi identitet i sa strane odgleda svoj, već pripremljeni, nervni slom.

Liv Ullmann, Max von Sydow, Bibi Andersson i Erland Josephson samo su posuđene glumačke rekvizite ovog nježnog diktatora autorskog filma koji se ne bavi ličnostima, već njihovim strahovima.

Veliki broj Bergmanovih enterijernih scena snimljen je u studiju "Filmstaden", sjeverno od Stokholma.

Bergman je najbolje surađivao sa snimateljem Svenom Nykvistom. Imali su sjajan profesionalni odnos, pa se slavni redatelj nije morao brinuti o kompoziciji kadra.

Iako je poznat po svom doprinosu filmu, Bergmanova druga ljubav bilo je kazalište. Sa 26 godina postao je najmlađi upravnik kazališta u Europi, i to teatra u Helsingborgu.

Ingmar Bergman je, uz Akira Kurosawu i Charliea Chaplina, jedan od klasika i ikona kinematografije 20. stoljeća.