Umjereni pesimizam

Sto godina samoće

Prije točno sto godina jedan čovjek je odlučio napustiti svoj kraj i otići u stranu zemlju. Točno sto godina kasnije njegov potomak u toj zemlji piše nešto što bi vas moglo zanimati…
Kolumna / Kolumne | 06. 12. 2018. u 10:01 Boris ČERKUČ
Kopirati

Simple twist of fate, napisao je u trenucima najvećeg nadahnuća stari dobri Bob Dylan. Nemam druge nego ga citirati za potrebe ove priče, koja seže u 1918. godinu, točno negdje u ovo vrijeme. Kasna jesen na prijelazu u zimu, veliko otrežnjenje nakon Velikog rata, jak mamurluk od svega što je bilo i što se zbilo – i još jedna prilika za novi početak. „Novi rudnik za novu državu“, sjetio se napisati neki sanjar, koji je u otvaranju mostarskog rudnika mrkog uglja vidio simboliku novog početka, ne samo za državu, nego i za ljude ovdje. Jugoslavija, kako će se kasnije zvati država, tada se još uvijek zvala SHS – i namjera je bila nastaviti sve što se imalo raditi u KuK monarhiji Franje Jozifa, ali sada bez stranog vlasnika. Otud, valjda i taj optimizam oko nove države.

Tko sam, što sam i odakle sam…

Mostar je bio varošica, trgovačko mjesto u tek blagom industrijskom razvoju, te 1918., baš kao i danas, više je živio od slavne prošlosti, ma kakva da je bila, a manje od vjere u budućnost. Ipak, činilo se da se nešto miče, i da će taj mostarski rudnik, koji je nicao na mjestu gdje su ljudi i ranije, onako više zanatski i za vlastite potrebe, kopali ugalj, uskoro postati zamašnjak razvoja grada, pogotovo njegove tada krajnje neiskorištene desne strane, koju su činili danas nezamislivi spletovi voćnjaka, ledina i bašti, s tek pokojom čvrstom građevinom.

Eto, teško je povjerovati da je prije stotinu godina bilo više optimizma nego danas, a još je teže povjerovati da su ljudi izvana dolazili radi tog istog optimizma. Jedan od njih bješe i moj pradjed, koji je, kaže stari svijet, bio nazočan na rezanju vrpce pri svečanom otvaranju rudnika, a kasnije jedini iz svoje delegacije Slovenaca, koji su došli pomoći nama slabo vičnima svladati tehnologiju vađenja rude, odlučio ostati ovdje i zauvijek se nastaniti u ovoj kotlini. O njegovim razlozima i danas se u familiji ne možemo usuglasiti, neki vele da mu je bio drag život, pogotovo kafanski, neki kažu da su mu bile drage žene, pa čak i njegova, goranačka nevjesta, neki tvrde da je bježao od tamo nekoga, pa pobjegao ovdje, Bogu iza nogu, da ga ne pronađu, a neki tvrde da je jednostavno išao za poslom, pa se zaljubio, u ljude i grad…uglavnom, ono što sigurno znam je da je s tim omalenim čovjekom, dugog zavrnutog brka i sa šeširom na glavi, započela ovdašnja loza Čerkuča ( eto, za sve one koji me pitaju otkud prezime i otkud nas kod vas!)

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem…

Zapravo, teško je povjerovati iz ove perspektive da je prije sto godina Mostar bio grad privlačan za došljake, da su nam sa idejama sa strane stizali i ljudi, svi oni koji su sa sobom donosili svoja znanja, mirise i okuse svoga zavičaja – i svoja prezimena, koja i danas, ako samo malo prošetate telefonskim imenicima, ostavljaju trag svjetla koji je s njihovim precima dolazio u ovu kotlinu, koju sunce obasjava tako puno, ali koja zna nekada uzvratiti nevjerojatnom tamom. Teško je, u danima kada ljudi opet hrle odavde u logičnom pravcu, pravcu Zapada, pojmiti da je nekada netko dolazio sa Zapada jer je ovdje vidio svoju budućnost. A Mostar svako malo dobivao je šansu za budućnost, ali svaki put je tu šansu i uprskao.

Nismo mi Mostarci došli na ideju da otvorimo ni taj rudnik prije stotinu godina, mi smo, eto, malo prpali tuda, pa došao Austrijanac i skužio da bi tu moglo biti nešto, pa je krenuo istraživati i probno kopati, ali nije stigao sve razviti do kraja, jer ga je zeznuo rat. Ma, da se ne lažemo, nismo mi napravili ni SOKO, nije ni Aluminijski naša ideja, ni još desetke drugih firmi nismo otvorili sami – uvijek bi država našla neki razlog da ovdje posadi nešto i pusti da se raste pod ovim suncem, zalijevano od mostarske kiše.

Sve što valja drugi su nam pravili

Našli bi se daroviti među nama koji bi uvjerili domoroce da sve to treba i valja i da ideje treba sprovesti u djelo, a domoroci k'o domoroci – prvo kažu nemoj i neću, pa tek onda razmišljaju. Svi oni dobri i pametni među nama, kojima smo prvom prilikom psovali iza leđa. Ni Stari most, na kraju krajeva, nije naš, i njega su nam ostavili u nasljedstvo, a da se naših ovdje pitalo teško da bi ga Hajrudin ikada i izgradio.

Kladim se da je domaćima bio dobar i onaj viseći. Uglavnom, hoću reći da su nam uvijek sa strane dolazile konkretne ideje, kao i izvedbe istih, a znate već kako mi postupamo s tim. Svako malo mi raspemo, pogubimo ili uništimo obiteljsko blago. Mostove porušimo, blago popljačkamo – kao pijavice žedne krvi migoljimo među srebrninom. Ili se oko nje hinjski posvađamo, pa svak' sebi ugrabi k'o da je samo njemu ostavljena.

Svako malo novi početak

Ne znam što je moj pradjed vidio ovdje, kako mu je ova kotlina izgledala te daleke 1918., moguće je da mu je bila simpatična i vesela k'o Dublin, Cork ili Galway našima danas. Moguće je da je tu vidio veoma lako svoju budućnost, na zemlji i u gradu koji su bili toliko zaostali da nisu više mogli nazad, nego samo naprijed. Danas, gledajući ostatke ostataka nekadašnje arkadije zvane Rudnik (od svega ostaje samo naziv naselja), kojeg su razgrabile domaće ptice grabljivice čim im se malo ukazala prilika, kada vidim ruine Sokola i gdje je stigao Aluminijski, kada gledam sve ostale tvornice koje su ostale dogorijevati ili su se u njima okotili trgovački centri, kada vidim privatiziran Stari most, kao kada strina ugrabi obiteljsko srebro i još njime defilira o velikim praznicima, kada vidim ruzinave zgrade, propale ulice i podivljale parkove, kada vidim domoroce kako čereče i zadnji trag velikih ideja, sve nešto kontam da me je ipak grdno zajeb'o.

I da je prije točno stotinu godina mogao, što se mene tiče, komotno, okrenuti na drugu stranu. I nakon rezanja svečane vrpce, dobro pogledati oko sebe, sve te likove, njihove oči i ono što čuči iza njihovih pogleda - pljucnuti na tlo i kroz brk procijediti – ma, idem ja, k'o vam je*e mater, vi ste samo za kraja, a nikako za početka!

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.