Budi se Istok i Zapad?

OKREČITE MOSTAR!

Kolumna / Kolumne | 07. 09. 2017. u 07:40 Boris ČERKUČ
Kopirati

Prolazim neki dan jednom od ulica svoga djetinjstva i, iako sam naletio na informaciju već ranije, ostajem prijatno iznenađen činjenicom da se obnavljaju čak dva parkića u toj ulici. To su dvije zelene površine u današnjoj Vukovarskoj, za manje upućene nekadašnja Šesnaesta ulica (pisano je rimskim XVI),  a za većinu nas uvijek je bilo najlakše reći – na Zgonima, kako se taj dio grada zove.

Zgone pamtim od najranijeg djetinjstva, ali nikada ih ne pamtim kao neko veoma uređeno naselje, jer su zelene površine među zgradama uvijek bile nekako nesređene, napola ostavljene i osuđene na zub vremena i ćud ljudi, gdje bi održavanje uvijek bilo proporcionalno broju finih i raspoloženih ljudi u zgradi .

Na Zgonima ste s betona mogli zagaziti direktno na šljunak ili ugaziti u blato u samo par koraka, makar da ste taman izašli iz haustora, tako je nekako izgledala ta kombinacija modernih zgrada i nikad dovršenih okolnih površina. Tako i ove dvije površine koje se obnavljaju i, zašto ne reći, unapređuju, ne pamtim kao posve uređene, nego uvijek kao simbiozu do kraja neostvarenih ideja i nečega nedovršenog, zaraslog i uništenog.

Grad koji mrije u vlastitim mitovima

Zgoni su, dakle, jedno od mjesta mog odrastanja i živo se sjećam kako je to naselje zapravo nekada bilo kraj grada, ako bi se samo prešla cesta (današnja Vukovarska) završavao si u polju punom čičaka, gdje se noću čuo kreket žaba i huk sova, a lavež pasa iz privatnih kuća i kućica upotpunjavao je predio načičkan uglavnom voćnjacima, nakon kojih je išla ograda rudnika i potmuli tutanj separacije.

Nije se puno promijenilo ni kada je sagrađeno Auto – moto društvo, imena „dr. Safet Mujić“ i kada je u opticaj puštena staza za učenje mladih vozača i kada su mir tog naselja prekidali specifični kenjasti zvukovi mučenja motora kada nedorasli učenik vožnje Fiću prebacuje iz prve u drugu.

Eh, da ne odlutam, danas su neka druga vremena, Vukovarska je napućena ulica u kojoj više ne čuješ ni vlastite misli, ali većina zelenih površina koja je nekada davno bila zamišljena na lijevom dijelu naselja, od ceste prema Aveniji, i dalje je tu. Prigodno su zarasle ili služe kao parking, davno su izgubile i ono malo sjaja i tako su životarile godinama. I upravo je lijepo što se netko sjetio da obnovi ono što nikada nije bilo ni završeno.

Vjerujte mi na riječ, u mojih četvrdeset godina nikada nisam mogao nazvati niti jednu od tih zelenih površina parkom, jer i ono što je bilo napravljeno još tamo u sedamdesetima, možda i ranije, bilo je u osamdesetima već dobro načeto i nagriženo – i nitko nije popravljao, niti sadio.

Trava se kosila eventualno jednom godišnje, bila je uglavnom ugažena, a ostala stabla i biljke bili su prepušteni borbi sa ostalom prirodom. Mobilijar je u većini slučajeva bio uništen ili oronuo, a upravo igralište, što je zelena površina iza one zgrade koja danas gleda na boćalište bilo je opasnije za djecu nego da su istrčavali pred već spomenute Fiće.

Ja sjećam se. Te.

Općenito, moje odrastanje u Mostaru osamdesetih događalo se kroz slabo održavane parkove sa polomljenim klupama, po život opasnim toboganima kojima bi mangupi iskrivili lim na sred „spusta“ ili jednostavno odvalili jedan dio, pa se ti majci spuštaj, ljuljačke i klackalice u velikom parku preživljavale su jedva mjesec dana, a natpis „Ne gazi travu!“ poštovao je, očito,  samo papak, jer su mostarski specijaltet bile utabane staze mimo svih planova i propisa. Mostar je, da se razumijemo, i moje sjećanje je, jebiga, takvo,  uvijek bio grad i čudnih ljudi.

Neću reći da nije bilo finih, ali neka čudna rušilačka energija krila su u solidnom broju njegovih stanovnika i svi mitovi i legende o najljepšem i najuređenijem gradu u bivšoj Jugoslaviji plod su, ako je već dio toga i istina, prije svega napornog rada nekadašnjih dobro organiziranih i pošteno plaćenih komunalaca, a najmanje doprinos mentaliteta dobrog dijela njegovih stanovnika.

Uostalom, još uvijek svježe pamtim kese pune smeća bačene s balkona, čak i od strane „najpravljih mogućih“  Mostarki, koje u navici koja je skoro pa prerasla u fetiš  nisu uspjele spriječiti ni sve lijepe i ružne riječi ovog svijeta. Te se nisu plašile nikoga, jezik im je bio duži od spiska za samoposlugu, a đon obraz im je bio jači od svakog sistema.

Pojedinci – Društvo 3:1 (0:1)

Polomljeni šalteri, žvake zalijepljene na interfone, grafiti i crne fleke od „šibicarenja“ po svježe ofarbanom plafonu, razbijena stakla i odvaljeni poštanski sandučići, ma mogu nabrajati što je sve bio svakodnevan prizor i svakodnevna pojava i češće bi nailazili na takvo stanje stvari, nego na uređene i održavane zajedničke prostorije u ono vrijeme kojem danas volimo tepati da si „mirno mogao zaspati i u parku, eto, kako je narod bio miran i fin“.  Ne kažem da nisi mogao zaspati, ali ako je netko mogao baciti mačku ne bi li ukrao uz pomoć njezinih kandži nečije traperice s balkona, vrlo lako ti je mogao skinuti iste u parku. Ili ti opelješiti džepove.

Kažem, rođen sam 1975. i ne sjećam se dalje od 1980., vjerujem vam na riječ da je u šezdesetim bilo drugačije, da narod još nije bio pobjesnio, da je i u sedamdesetim bilo ljepše, da je omladina znala cijeniti i čuvati, da su, za razliku od moje generacije, vjerovali u pionirsku zakletvu, ali osamdesete su bile svakakve i više su sličile današnjem nemaru nego nekakvom idealnom urbanom življenju.

Osamdesete su bile kolijevka svega zla koje danas poznajemo.  I danas se zato uopće ne iščuđavam što ta pojava nemara i uništavanja javnog i društvenog nije nestala, nego je, naprotiv, življa no ikada, jer živimo u vremenima kada to, očito, nije više nikakva sramota.

Još nas ima, još nas vuci raznijeli nisu?

I baš zato me raduje, što ima entuzijazma, još nije propalo baš sve. I baš kao onda kad sam bio klinac, kada je bilo zgrada i haustora koji su se znali skupiti, zasukati rukave, pljunuti u šake, izdvojiti malo novca ili pozvati nadležne da ih prate – i učas urediti svoj životni prostor. Ne znam kad mi je bilo milije nego kada je prošle godine Eksperiment zasjao u odavno neviđenom sjaju, baš zahvaljujući takvoj akciji, svaka nova akcija tog tipa raduje me još i više.

Da, reći ćete, možda je sve to samo Sizifov posao, možda se mučimo samo zato da neki džunglaši mogu opet slatko sve razjebati, ali hoćemo li se zbilja svi predati ili ćemo nastaviti prkositi? Predaja je, uostalom, zadnja i najlakša opcija, ona nam ne gine ako nam stvarno dosadi bosti se s rogatima, ali ovo što imamo sad nama u Mostaru dođe k'o Termopoilski klanac onomad Grcima. Znak da smo živi i da nismo još pali. I da želimo, prije svega, živjeti u normalnom gradu. I na istoku i na zapadu. I na sjeveru i na jugu.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.