Paučina i promaja

Životinjska farma

Ipak, vrhunac licemjerja u ovoj iskonstruiranoj tragikomediji zabune s elementima travestije i groteske došao je s neočekivane strane, iz PEN Centra BiH, institucije čija je temeljna zadaća zaštita prava ugroženih pisaca…
Kolumna / Kolumne | 19. 05. 2020. u 10:07 Josip MLAKIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najava komemorativne mise u Sarajevskoj katedrali za stradale vojnike i civile koji su bez suda pobijeni od strane pobjedničke partizanske vojske na Blajburškom polju u svibnju 1945., i za one koji su pogubljeni naknadno, na prostorima Slovenije, Austrije i bivše Jugoslavije, a koja je najavljena (i održana) za 16. svibanj ove godine, izazvala je žestoke prijepore. Digli su se na prednje noge živopisni sarajevski "antifašisti" tražeći da se misa zabrani.

Europski Kandahar

Održavanje mise nije sporno, niti bi to smjelo biti, osim u Saudijskoj Arabiji ili u Islamskom kalifatu, i, na žalost, sada, u Sarajevu, gradu kojemu se nekad tepalo kao "europskom Jeruzalemu", koji se time preko noći pretvorio u "europski Kandahar". Međutim, sporna je jedna druga stvar: dosadašnji "format" u kojem se ova misa održavala, i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i ustašoida iz Počasnog blajburškog voda. To je isti onaj "format" koji su austrijske vlasti i tamošnja Crkva protjerali sa svoga teritorija zbog nacističke i ustaške ikonografije koja je godinama bila neizostavni dio folklora ove manifestacije.

Dakle, za prilike u Bosni i Hercegovini, ništa neuobičajeno. Sve ovdašnje komemoracije su manje-više politički događaji. Političko instrumentaliziranje žrtava na ovim je prostorima prije pravilo negoli iznimka.

Po čemu je, onda, ovaj slučaj poseban, do te mjere da se medijska scena u Bosni i Hercegovini usijala, a kardinal Puljić doživio pravi medijski linč? Tko ima moralno pravo prvi baciti onaj biblijski kamen? Ponajprije obitelji i potomci žrtava ubijenih na Bleiburgu, čija se golgota koristila za relativizaciju i amnestiranje režima koji je u velikoj mjeri suodgovoran za njihovu smrt.

Puni smisao

Ono što se prilikom ranijih komemoracija izbjegavalo reći je to kako se moglo dogoditi da se nepismena bosanska i hercegovačka sirotinja, od kojih dobar dio nije okrvavio ruke, u velikom broju našla na Blajburškom polju, ispred cijevi raspomamljenih pobjednika. Hrvatski premijer Andrej Plenković povodom ovoga je izjavio da su pripadnici vojnih postrojbi NDH bježali u strahu pred komunistima. Određeni broj njih - sigurno da.

Međutim, što je s onima koji na Bleiburg nisu stigli svojom voljom, niti su imali razloga bježati? Jesu li poslužili tek kao živi štit zločinačkoj Pavelićevoj kliki da na što sigurniji način pobjegnu iz zemlje?

Kardinal Puljić tokom svoje propovijedi nije ukazao na ovo, iako je to bio jedini način da ova komemoracija dobije puni smisao, da se barem na taj način iskaže pijetet prema žrtvama, kao svojevrsni čin iskupljenja, ne prema raspamećenoj sarajevskoj čaršiji, već prema obiteljima i potomcima žrtava, a u manjoj mjeri i prema potomcima žrtava ustaškog terora koji s pravom u već viđenom "formatu" ne vide isključivo molitveni skup.

Malo je katoličkih obitelji u BiH koji nemaju neku svoju mitologiju vezanu za ovaj događaj. U mojoj obitelji postoje dva slična slučaja, jer su (najvjerojatnije) na Bleiburgu nastradali moj stric i ujak, odnosno posljednji put su viđeni u svibnju 1945. na području Slovenije. Obojica su bili nepismeni, dakle ne radi se o "fašistima ili njihovim simpatizerima" kako nonšalantno bosanskohercegovački "antifašisti" nazivaju sve žrtve. Stric je bio u domobranima, u vojsci prema kojoj komunistički režim nije vršio represiju.

Ruka iz groba

Dakle, nije imao razloga bježati "u strahu od komunističkog režima". Kako se onda našao na Blajburškom polju? Sigurno ne svojom voljom. Slučaj moga ujaka još je ružniji i bolniji. U trenutku kada je nastradao imao je 17 godina. Pogotovo je tragičan način na koji se našao u Bleiburgu. Nije bio pripadnik niti jedne vojske, već je u ožujku 1945. prisilno mobiliziran od strane jedne ustaške postrojbe koja se povlačila prema Sloveniji.

Moja majka, pretpostavljam, do smrti je iščekivala čudo, onu "ruku iz groba" koju u istom kontekstu spominje Ivan Lovrenović u svom remek-djelu "Nestali u stoljeću". Postojala je ta priča koja se ispotiha spominjala u mojemu djetinjstvu, da je možda živ, i da se nalazi negdje u Argentini ili Čileu. To je neka moja, intimna "knjiga šapata". Bez obzira što je manje-više znala što se dogodilo, da je njen brat najvjerojatnije ubijen od strane partizana "negdje u Sloveniji", moja majka je krivicu za bratovu smrt u najvećoj mjeri adresirala na ustaše koje su ga na silu mobilizirale i odvele na put bez povratka. Ovdje dolazimo do jedne gorke ironije? Jesu li u pokolju na Bleiburgu nastradali i oni koji su mobilizirali mog ujaka? Jesu li oni bili nevini? Nisu. Bili su izravni krivci barem za jednu besmislenu smrt.

(Usprkos svemu, nada umire posljednja, što ovoj intimnoj obiteljskoj priči daje dodatnu notu tragike. Ne znam je li moja majka u jednom trenutku izgubila tu nadu, ili je ona u nekom obliku tinjala sve do njene smrti? I je li zamišljala kako bi njen brat izgledao trideset ili četrdeset godina kasnije da je kojim slučajem ostao živ? I što bi mislila o ljudima, "antifašistima", koji danas histerično opravdavaju njegovo ubojstvo?)

Kuka i motika

Medijska histerija povodom ovog slučaja pokrenuta je od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića, "antifašističke kuke" i "islamističke motike", bez namjere da se barem malo zagrebe ispod površine onoga što se dogodilo na Bleiburgu, da se to propita bez notornog kvaziideološkog instrumentarija, u duhu jednog humanističkog načela, jedinog po kojemu su ljudi razlikuju od životinja, a po kojemu je svako ubojstvo bez suda zločin, bilo da se radi o Srebrenici, Ahmićima, Bleiburgu, Jasenovcu, Prijedoru, Bugojnu ili Konjicu.

Njihovi razlozi su, s obzirom da je cijela ova stvar najvjerojatnije napuhana u središnjici SDA, manje više jasni. Mogu se nazrijeti dva motiva. Prvi je onaj da se stvori dovoljno gusta dimna zavjesa koja bi barem nakratko zaklonila Izetbegovićeve kleptomane, poput notornog Fahrudina Solaka, koji ovih dana, kako traje pandemija koronavirusa, pokradoše bogu nogu. Drugi je motiv izetbegovićevsko ubijanje dvaju muha jednim udarcem, da se usput pokrene novi val mržnje prema Hrvatima, koja je u Sarajevu već poodavno poprimila patološki oblik, a koja se uglavnom orkestrira iz vodeće bošnjačke stranke, i u koju su se poput "korisnih idiota" uključili svi ti silni "ljevičari", "antifašisti" i slični. Čim u noći zalaju tornjaci iz SDA, možete biti sigurni da će se odmah potom u falsetu s druge strane javiti Nikšićevi i Kojovićevi pekinezeri, ili podatne DF-ovske kujice.

Portret notornog ustaše

Spomenuta dvojka nema nikakvo moralno pravo govoriti o ovome. Je li Željko Komšić godinama u svom uredu držao portret notornog ustaše Blaža Kraljevića, odgovornog za ubojstva i silovanja u logoru Dretelj? Jeste. A odmah do njega portret Josipa Broza Titu? Jeste. Ovaj detalj na najbolji način govori ne samo o njegovu, već i o "antifašizmu" kakav, na žalost, danas prevladava u Sarajevu. S druge strane, Džaferovićeva SDA zapišala je Sarajevo nazivima ulica po ustaškim oficirima i kolaboracionistima "ispravne" nacionalnosti. Dakle, ustaše ne mogu proći, ali halal-ustaše mogu. Toliko o principijelnosti karikaturalnih antifašista. Ovakve nedorečene, sirove i neprokuhane baljezgarije koje su nam servirala dva bošnjačka člana Predsjedništva obična su southparkovska prodaja ideoloških cigli koje onda naivni "antifašisti" kupuju na neviđeno.

Javio se i Stipe Mesić, dugogodišnji glasnogovornik sarajevske čaršije, zamjenski Orhan Pamuk, i to uživo u program Federalne televizije, u medij iz kojeg se već duži niz godina orkestrira antihrvatska histerija. Govoriti post mortem o nečijoj krivici ili nevinosti, kao što to uz Mesića čini većina aktera ove priče, bolesna je manipulacija kojom se u jednom slučaju želi umanjiti odgovornost zločinačke Pavelićeve klike, a u drugom podržati smaknuća bez suda, braneći na taj način neobranjivo, ideološku i etičku čistoću jednog represivnog režima.

Mesić je posljednja osoba koja ima moralno pravo govoriti o ovom događaju, pogotovo na način na koji on to čini, lakonski opravdavajući smaknuća bez suda. Njegove izjave o Jasenovcu iz 1992. spadaju u nešto najbesramnije što je izrečeno u Hrvatskoj u posljednjih 30-ak godina, rame uz rame s izjavom Nedjeljka Mihanovića koji je Jasenovac prikazivao kao neku vrstu kulturne institucije u kojoj se igrala Tijardovićeva "Mala Floramye". Koji je Stipe Mesić pravi? Onaj koji opravdava zločin na Bleiburgu ili onaj koji relativizira ustaške zločine koji su se dogodili u Jasenovcu? To je zapravo jedan te isti mentalni propuh, iz iste, opskurne berijevske glave koja u smaknućima bez suda ne vidi ništa sporno.

Vrhunac licemjerja

Ipak, vrhunac licemjerja u ovoj iskonstruiranoj tragikomediji zabune s elementima travestije i groteske došao je s neočekivane strane, iz PEN Centra BiH, institucije čija je temeljna zadaća zaštita prava ugroženih pisaca, a koja se ovaj put, izgleda, pretvorila u opskurni staljinistički kružok. Radi se o peticiji koja je osvanula na stranicama PEN Centra, a koju je potpisala skupina penovaca, samoproklamiranih antifašista.

"Mi, doljepotpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže", stoji u peticiji.

Na sličan "antifašizam" se svojevremeno pozivao i Ratko Mladić, otprilike po istom principu: svi su Hrvati ustaše, odnosno svi su Bošnjaci radikalni islamsti. I kao takvi zaslužuju smrt bez suđenja. Po čemu se onda "antifašizam" Ratka Mladića, ili Veselina Šljivančanina koji je sličan "antifašizam" demonstrirao na Ovčari, razlikuje od "antifašizma" spomenutih pisaca. Na žalost, radi se o jednom te istom propuhu u glavi. Onaj tko ne propituje ideološku čistoću bilo koje ideologije, na način na koji su to primjerice radili Isak Babelj u "Crvenoj konjici", ili Branko Ćopić u svom remek-djelu "Gluvi barut", ne zaslužuje se nazvati piscem, već prije kućnim ljubimcem Bakira Izetbegovića ili Željka Komšića. I kao da nikad na ovim prostorima nisu postojali pisci poput Mirka Kovača ili Danila Kiša koji su bili u "trajnom nesporazumu" sa sličnom, staljinističkom sviješću.

U intervjuu koji je dao za zagrebački "Express" povodom hrvatskog prijevoda svog novog romana "Vladar sjena" - u kojemu na osnovu obiteljske mitologije na dokumentaristički način pokušava napisati biografiju svog prastrica koji je poginuo u španjolskom građanskom ratu kao frankista, u jednoj od posljednjih velikih bitaka koje su tu vođene - španjolski pisac Javier Cercas govori na neki način i o nama.

Krug mržnje

"Ponavljam, meni je potpuno jasno da u tom času republikanci politički imaju pravo, a da frankisti nemaju, uključujući i moju obitelj. E sad, znači li to da su svi republikanci bili dobri ljudi i da su, osim što su politički imali pravo, i moralno imali pravo? Jesu li moralno imali pravo, primjerice, republikanci koji su hladnokrvno ubili više od šest tisuća svećenika i časnih sestara? (...) Bili su na dobroj strani povijesti - ali moralno nisu imali pravo - bili su hulje", izjavio je Cercas. Uzgred, ne znam hoće li se pokoji "antifašist" iz PEN Centra prisjetiti da je o ovim zločinima, koje u intervjuu spominje Cercas, na sjajan način, brutalno i beskompromisno, pisao u svom romanu jedan uvjereni republikanac, koji je za tu ideju bio spreman staviti vlastitu glavu u torbu? Za neupućene: radi se o Ernestu Hemingwayu i njegovom romanu "Kome zvono zvoni". Pročitajte!

Je li iz ovog žučnog rašomona kojemu smo svjedočili ovih dana moguće izbrisati sve natruhe ideološkog, ili ideološko-plakatnog, koje na cijelu ovu stvar bacaju neko lažno, iskrivljeno svjetlo, odnosno promatrati ga van konteksta u kojemu se sve to dogodilo, barem u onoj minimalnoj mjeri u kojoj je to moguće? Dakle, nepristrano i subjektivno, glavom nekoga tko o ovim događajima ne zna gotovo ništa, jer radikalni stavovi, po kojima su dozvoljena ubojstva bez suda, pa i u ime nekakvog bolesnog antifašizma, nemaju jasnu ideološku boju.

Oni se nalaze na točki kruga mržnje i nesnošljivosti u kojoj se susreću "antifašizam" i fašizam, kao jedna te ista stvar, kao životna filozofija po kojoj je svaki pogrom dozvoljen, a koja je kao kukavičje jaje podmetnuta u gnijezdo jedne od najvećih stečevina čovječanstva, antifašizma, svodeći ga na taj način na  mentalni fašizam, onakav kakav demonstriraju "antifašisti" iz naše male mahale, u kojemu između fašizma i antifašizma nema gotovo nikakvih razlika, što pomalo podsjeća na završne rečenice iz glasovite Orwellove "Životinjske farme": "Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek."

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close