Riba smrdi i od repa

Zašto smo, zapravo, ovoliko u ku*cu?

Kako korektor neodgovornih i bahatih može biti masa koja se također, samo u svom domenu, ponaša neodgovorno, svojeglavo i bahato?
Kolumna / Kolumne | 13. 12. 2018. u 09:41 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neku noć, zapravo je tehnički još bio dan, ali se rano smračilo, vozim se gradom. Ružno vrijeme, kiša kakva već u Mostaru zna biti, lije kao iz kabla, ne znaš odakle te više bije, odozgo ili odozdo. Promet kakav već zna biti u Mostaru kad je kiša, imaš dojam da je svatko u tom trenutku na cesti, svatko negdje mora, guraju se privatni auti, taksiji, kombiji…a infrastruktura u gradu kakva već jest osigurava veliku dozu nervoze i nečuven strah da te netko ne udari svojim autom u napadu bijesa.

Hej, žica, žica, drma mi se vjerna Dvica

Poštujem propise kao i uvijek, vozim još opreznije, sporije…imam zeleno svjetlo, prolazim raskrižje…kad odjednom, bijeli Golf Dvica izlazi iz sporedne ulice, ne mareći ni za mene ni za moje zeleno, ubacuje se žustro pred moj automobil u skoro pa samoubilačkom porivu da negdje stigne prije svih. U zadnje vrijeme sam miran, ne dozvoljavam sebi nepotrebno nerviranje i radim to uspješno, bez leksaurina i sličnih medikamenata. Kroz dobro odmagljen vjetrobran gledam prema zamagljenom stražnjem staklu Golfa Dvice, zahvaljujući farovima vozila iz suprotnog pravca razaznajem konture ljudi unutra. Auto je očito pun, vozač, suvozač, nazad dvoje odraslih, možebit' starijih, i jedno živahno dijete u sredini, koje smiruje jedna od te dvije osobe. Razmišljam, pretpostavljam, otac, majka, baka, djed i najmanje jedno dijete su unutra.

Farovi mog automobila otkrivaju loše gume na Golfu, rasparene, jedna je zimska, druga ili je ljetna ili ćelava zimska. Golfu ne radi zadnje desno svjetlo, a kad vozač pritisne kočnicu upali se i to svjetlo i ono koje pokazuje kočenje. Problemi sa instalacijom, što ne čudi, auto je star tridesetak godina. No, to ne smeta vozaču da se ubacuje, neoprezno, bezglavo, sa čitavom obitelji na kontu – i još mi odmahuje rukom na moj kratki znak „poginut ćeš, budalo“ upozorenja sirenom. Što da nisam vozio polako, što da nisam odlučio da prilagodim uvjete vožnje onima na cesti, što da sam u metežu i cirkusu, kakav obično vlada u mostarskom prometu za mračnih i kišnih popodneva, i ja pokazao klasičan manjak strpljenja? Sudar bi bio neizbježan. U mene je novi auto, ako baš morate znati, jedan od jeftinijih na tržištu, kupljen na kredit, ali svejedno ima sve potrebne zvjezdice sa sigurnosnih testova da raznese čitav bok Golfa bez velike opasnosti za moje zdravlje. 

El Bahati naših džada

 Ne znam što je vozač Golfa mislio, ali njegov ulet bio je jednako bahat kao uleti svih onih razmaženih tatinih sinova koji sa preskupim premium SUV-ovima ubijaju ljude po cesti i koji uredno pune medije i izazivaju zgražavanje „običnih ljudi“. Vozim za njim i uhvatim ga u još par situacija u kojima je vozio mimo propisa, da bi konačno on otišao udesno, a ja hvatao lijevu opciju. Još neko vrijeme sam razmišljao o pogibelji koje ili nije bio svjestan – ili ga, jednako kao i sve one bahate bogatune i tatine sinove kojih su puni mediji – boli neka stvar!? I pitam se, onda, zašto u medijima nitko ne piše o bahatim „običnim građanima“? Jesu li oni nezanimljivi jer ne izazivaju zgražanje dežurnih moralista, jer se oko njih ne može ispreplesti priča o bahatosti i izdrkavanju nad sirotinjom? Zašto nitko ne piše o vlasnicima skupih automobila koji poštuju propise, a znam ih prilično mnogo?

Je li u pitanju, ipak, jedno veliko licemjerje krojača javnog mišljenja i njima pridružene armije „zabrinutih građana“, koji nikad ne žele vidjeti i balvan u svom oku? Nisam do kraja ni završio sa razmišljanjem, kad umalo još jedan nevjerojatan slučaj sa nesretnim svršetkom. Gospođa u, odoka gledano, šezdesetim godinama života, odlučila je po čitavom mostarskom kijametu obući crni kaput, zapravo je sva u crnom, uključujući i kišobran. Ulica je mračna jer je rasvjeta negdje visoko u krošnjama stabala, vidljivost na cesti kompromitirana je odbljeskom na asfaltu svjetala automobila iz drugog pravca, a još su i automobili parkirani s obje strane ceste. No, gospođa je uvjerena da nije potrebno u takvim uvjetima prelaziti cestu na za to označenom mjestu. Zebra je tek dvadesetak metara iznad, no gospođa želi prijeći tamo gdje ona to želi – i kapak! Tako je vjerojatno navikla, to radi, vjerujem, i za lijepih dana. A u mračnoj i nepreglednoj ulici to joj je jednaka stvar.

 Prava građanska….

I tako, ta žena, sva u crnom, što je divna boja za mračni i kišan kraj dana, iznenada se pojavljuje između parkiranih vozila – i eto je pred moj automobil. Uočavam je praktično prekasno. Kočim snažno, sreća pa je auto nov, nove su zimske gume na njemu, a i ja vozim, rekao sam već, jako sporo. Gospođa sa čudnim smislom za pogibelj prijeti mi psovkom i šakom dignutom u nivo brade – ta otkud me na cesti kad ona prelazi, kako se usuđujem kvariti joj zamišljenu putanju kretanja? Uz još jednu psovku prelazi dalje, opet ne mareći za auto iz drugog pravca. Sutra ću je možda vidjeti na televiziji kako kune vlast i sve one koji samo kradu i kako u ovoj državi nema ni pravde ni zakona, sutra ću je pročitati u novinama ili vidjeti na televiziji uključenu u zajedničku imenicu unutar izjave kakvog zabrinutog borca za prava zabrinutih običnih građana. No tada sam vidio bahatu ženturaču koja ne poštuje zakon i pravila, bez obzira kakvu pogibelj joj to može donijeti. Jer, ona to može, mora, hoće…

 I vidio sam sebe kako završavam u crnoj kronici kao „ubojica na cesti“, „onaj koji je neoprezno oduzeo život nevinoj gospođi“ i koji „nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti“. Uzalud mi sve, uključujući i razmišljanje kako nešto ovdje zbilja ne štima – i kako smo pristali na lijenost i nikakvo razmišljanje o vlastitim postupcima. I kako je važno je da sebe lijepo prepoznaš među „zabrinutim i obespravljenim građanima“ kojima je krivac vazda netko drugi – i kako pravila i propise ne poštuju isključivo „oni odozgo“.

 Ne žalim više nikoga

 U tom krajnje grotesknom dijeljenju uloga, prava i obaveza u ovom našem jadnom društvu, nekako nam je pobjegla opća obveza građana da poštuju osnovna pravila ponašanja, ovaj put samo ilustriram sa dvije priče iz prometa, te nemam iluzija da između bahatih bogatuna, korumpiranih političara i oholih uhljeba, s jedne, i bahatih običnih građana, bezobrazne sirotinje i obespravljenih „wannabe žderača budžeta“ imam neku moralnu obvezu odabrati ove druge.

 Iz dva razloga – prvi je lijenost kojom prečesto zrače, a koja se ogleda, recimo, u izbjegavanju hodanja dvadeset metara do zebre ili u popravljanju jebenog zadnjeg svjetla na autu, što u osnovi ništa ne košta. Ta lijenost, ta svojeglavost, ta „boli me kurac“ filozofija ne ogleda se samo u navedenom, nego je prožela svaku poru društvenog ponašanja, koje je upravo zato temelj čitavog jada i bijede, ovog ćorsokaka u kojem jesmo.

 A drugi je razlog taj što sam na neku čudnu foru siguran da bi isti ti „obični građani“, da se obrnu uloge, bili čak i više bahati, bezobrazni i oholi od onih koji vrište s naslovnica i koje se, već dugo i po defaultu, uzima kao razlog propadanja. Objasnit ću detaljnije neki drugi put zašto sam u to uvjeren i zašto, dragi moji, mislim da to je suština našeg problema i zašto ne možemo naprijed. Kako korektor nečega može biti masa koja se također, samo u svom domenu, ponaša neodgovorno, svojeglavo i bahato i kojoj lica s naslovnica jednostavno dobro dođu da prikriju njihove vlastite psine?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close