Zabrani me željno!

Zapis o Zeppelinima i jogurtu

Sloboda odabira nam je jako teško pala na stomak i udarila kiselina u glavu – naša sjećanja samo su klonovi istih kolektivnih fraza koje se ponavljaju godinama.  Tek tu i tamo pojavi se neki novi hit da razbije čamotinju – recimo jogurt!
Kolumna / Kolumne | 13. 09. 2018. u 09:49 Boris ČERKUČ
Kopirati

Negdje tamo 2007., ako me pamćenje služi, čitam jedan intervju Roberta Planta, inače za manje upućene to je pjevač velikih Led Zeppelina. Volim Zeppeline, ove godine im je pedeseti rođendan, pa tako koristim svaku priliku da nabavim nešto vezano uz njih ili pročitam kakav dobar intervju. I u tom navedenom  intervjuu mrtav – hladan Robiša Biljka reče kako mu je tokom zadnjeg koncerta u Hrvatskoj netko od uzvanika koji su nahrupili u backstage u zanosu rekao kako su Zeppelini ovdje bili veći od života, jer je ona komunistička vlast strogo zabranjivala slušanje i posjedovanje njihovih ploča!

Na Goli otok zbog rokenrola!?

I tako ponosan na to mesijansko poslanje njegovog bivšeg benda, Plant, oslanjajući se na pouzdane ovdašnje izvore, engleskoj javnosti reče ono što se kod nas izgleda čuvalo kao stroga tajna – da je ovdje bio proganjan svatko tko bi slušao sjajne albume dugokosih engleskih momaka! Svi mi koji smo mislili da smo bili posebna zemlja, daleko od totalne represije iza željezne zavjese, pa tako i ja, pomalo smo ostali uvrijeđeni ovom izjavom. Moj, Roberte, pa jesi li napravio „doublecheck“, jesi li pitao za drugo mišljenje? Jer, da ti pravo kažem, nikad nisam čuo da je vlast zabranjivala Zeppeline, na mojoj zgradi je, čini mi se od kad pamtim, stajao grafit Led Zeppelin (dugo nisam ni znao što to znači), a moj susjed s trećeg, kasnije ću skužiti, imao je sva izdanja, što engleska, a što naša licencna na vinilu.


Zapravo, malo je glupo, znao sam već odranije, a pade mi na pamet čitajući tekst i tu Plantovu izjavu, da su u Zagrebu još tamo sedamdesetih štancane ploče Zeppelina (izdavačka kuća Suzy) i da se ta jugoslavenska izdanja uredno mogu naći na svakom bolje opremljenom buvljaku. Pomalo je glupo, zar ne, da država koja dozvoli štancanje ploča jednog benda, taj bend onda zabranjuje slušati? No, u naletu svakojakih „lajki“ na onaj sistem, i ova se komotno provukla, a autor teze je bio sasvim uvjeren da je točna, makar fakti govore da rock ovdje nikad nije bio zabranjen, samo je malo šepao u formativnim godinama i sudarao se s ćudoređem koje nije nužno dolazilo od Partije. I tako, puno godina kasnije, umjesto provjere i traženja fakata, nečije sjećanje, možda i posuđeno, otišlo je u engleski tisak i tamo nekome stvorilo sliku o jadu, čemeru i patnji života pod komunističkom člzmom.

Nešto vrijeme, a nešto običaji

Neću reći, naravno, kako patnje, čemera i bola nije bilo, neću reći kako je svima sjalo isto sunce pod istim nebom, niti da među nazivno jednakima nije bilo jednakijih, ali u svom stalnom traženju istine i potvrde teza faktima, ne pristajem na svakojako lupanje koje nema veze s istinom, ali koje, eto, lijepo zvuči u obrani vlastite (političke i ine) misije.

Da, bilo se razmjerno željno stvari sa Zapada, malo tko je od nas bio lišen liste želja iz inozemstva, ali to u nekoj kosmičkoj ravni i ne mora biti krajnje loše – s današnje distance stvari su se više cijenile, jer je tako moralo biti, pa su tako i originalna izdanja Led Zeppelina bila blago u odnosu na domaće licencne ploče tog benda, koje su izlazile čudnim redoslijedom mimo originala, te bi tu i tamo znale imati i pokoju grešku (imam, recimo, Suzy izdanje  Led Zeppelin III sa pogrešnim rasporedom pjesama na ploči). No, ponavljam, osim uvijek retrogradnih baba, sitnih duša, predsjednika kućnog savjeta kojem bi smetala glasna mjuza u vrijeme kućnog reda i kasnije namnoženih punkera – Zeppeline nitko nije branio! Doduše, tu i tamo bi netko razvijao teoriju o pogubnosti zapadnjačke popularne kulture na ovaj narod, ali je isti taj brzo kapitulirao pred neminovnim.

Since I've been missing you

I onda, dvanaest godina nakon, slučaj s Kolindinim jogurtom. Razumijem da se nešto treba reći, neka poruka poslati, ali baš da se nije imalo jogurta i da je bio samo jedan, a tebi duša birati i čezneš za punim rafom raznih jogurta…nekako mi se sve doima kao da je netko hrvatskoj predsjednici šapnuo kako su u ono vrijeme komunisti zabranjivali čak i razne jogurte, pa je ona, eto, prvom prilikom odlučila to podijeliti sa svjetom.

A ja, tek sedam ljeta  mlađi od hrvatske predsjednice, sjećam se raznih jogurta (ne zaboravimo i kiselo mlijeko), čak i voćnog jogurta, mislim da je postojao voćni i iz pokojne mostarske mljekare! Nisam ih volio kao što ne volim ni današnje varijacije jogurta u kojim je najmanje samog jogurta, a puno više šećera i vještačkih aroma raznog voća, jer sam uvijek i vazda tražio samo jedan jedini jogurt – onaj koji se najbolje slaže uz sendvič  s mortadelom, koju nekim čudom komunisti nisu branili.

Ma što mi uradili…

I što danas da radim s tim sjećanjem? Eto ga vama, pa kad vas netko bude upitao da mu znate reći kako se ovamo jedan sjeća legendarnog sarajevskog Kefira "pića stogodišnjaka Kavkaza", čijeg fantastičnog reskog okusa danas ni na jednoj polici sa šarenim mliječnim proizvodima nije moguće pronaći.  Čak se sjeća i Acidofila u ono vrijeme kad je bio klinac i da je to kupovala njegova tetka i da su je svi smatrali ludom jer je Acidofil bio najskuplji. I da isti taj dobro zna kako svi ovi probavi mili mliječni proizvodi kojih su danas pune police i nisu tako stara tehnologija i da je mali broj njih uopće i na Zapadu postojao u ono vrijeme.

Rekoh maloprije, čežnja za nečim nekad uopće nije loša. Nivelira ljudske potrebe, zakoči te gdje se inače zaletiš, iščima nepotrebno od stvarno potrebnog, čuva novčanik i dugoročno te spašava mižerije. No, hajde ti objasni danas nekome da nije svako zlo bilo baš za zlo. Taj balkanski duh nam ne da mira, jednom gladni, vazda gladni – i još uvijek smo maleni i željni, makar su nam police danas pune strane robe, a naše mljekare su ili upokojene ili odavno u njihovim rukama, nama je priča kako nekad nije bilo raznih jogurta priča koja pokriva sve ono što nam je promaklo pored otvorenih očiju u zadnjih skoro pa trideset godina. Dočekali smo jogurte razne, ali su nam zato duše i tvornice nekako prazne, a praznine filujemo tuđim pričama prevedenima u vlastito sjećanje.

A tu više ni Zeppelini pomoći ne mogu.

A ni zabrane, jer čak i sloboda odabira nam je izrazito teško pala.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.