Grohotom se smijem

Zajebancija naša nacija

Ovdje se narod  već toliko godina zajebava sam sa sobom da me pomalo čudi kako već ne postoji neki stručni latinski izraz za našu naviku – sve znamo, sve nam je jasno, ali umjesto da nas je sramota zbog toga ili da mijenjamo,  mi se samo zajebavamo.
Kolumna / Kolumne | 02. 05. 2019. u 10:16 Boris ČERKUČ
Kopirati

Ako niste već skužili o čemu pričam, evo primjera – pred Praznik rada naveliko se po Facebooku dijelila zezancija kako je najveći problem u ovoj zemlji kakvo će vrijeme biti za Prvi maj. I grohotom, i onaj koji postavlja, i oni koji dijele, i oni koji komentiraju ispod.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tako isto kad je vlast u pitanju. Hehe, što znači to što pola godine već nema državne i federalne vlasti, pa, eno, u Mostaru je nemaju više od deset godina pa im ništa ne fali! Hahahaha, hahaha, hahaha...svi se grohotom nasmijemo, poneki čak dodaju da smo carevi, jedinstveni u svijetu, neki dodaju da nam očito i ne treba vlast, da treba sve poskidati da džabe ne troše budžetske novce, da ćemo mi sve sami organizirat' između sebe i mirna Bosna! I Hercegovina!

Živiš u oblacima, mala…

Naravno, realnost, istina i suština miljama su daleko od našeg kolokvijalnog titranja vlastitih muda. Ta naša zajebancija sa samima sobom, ta naša lakonska i na momente idiotska ufuranost u ulogu kolateralne žrtve, kojoj su, eto, i  vlast i državna uprava, skupa sa sustavom vrijednosti, pali negdje odozgo s nebesa, bez da smo se išta pitali, simptom je ozbiljne bolesti.

A zajebancija je nešto kao kad bolesnik izbaci pjenu na usta, zadnji stadij. Jer, poslije zajebancije na vlastiti račun uglavnom nema više povratka natrag, u neke ozbiljne sfere, jer te nitko živ više ozbiljnim neće shvaćati ni prihvaćati.

Istina je da ne živimo ni u kakvom režimu, ma koliko neki nadobudni novinari olako preko usta na dnevnoj bazi prevale tu riječ. Ne tuku, ne zatvaraju, ne cenzuriraju, ne postoje odredi koji odvode noću, ništa od toga ovdje kod nas ne postoji i kad mi netko spomene režim ja doslovno režim. No, činjenica je da smo si sami ispleli neke čudne okove, udarili neke čudnovate limite i usvojili nekakve zapanjujuće režime rada i postojanja, da nam zapravo jedini izlaz iz svega i može biti neki režim koji trese, lupa, udara. Još kad bi bio stranjski, još bolje!

Sjedila sam u mašini, plela sam

No, kako takvog nema, onda smo si, očito kao efikasno cjepivo protiv bilo kakvog  kolektivnog i pojedinačnog aktivizma i odgovornosti za bolje sutra, stvorili jedan od paučine i magle. Pletemo ga godinama.

Usput smo mu dali mitske osobine u kojima konce svega vuče jedan čovjek i par poslušnika, u kojima nema posla ako nisi rod, broj ili padež, pomnožili to sa tri i dobili nevjerojatno fino tkanje kao jastuk na kojem glavu držimo iz dana u dan.

 I koji nam šapuće kako smo mi,  jadni, žrtve, kojima je ostalo još samo to da se sami sebi podsmjehuju i dijele memeove po društvenim mrežama. Da nekako prođe dan u sreći i veselju, kad već ne možeš ništa drugo učiniti.

Važno je da ne propa'ne fazon

I tako, Prvi maj, hahaha, nema vlasti, hahaha, pokradoše, hahaha, smrdi, hahaha, zagađeno, hohoho, prljavo, hehehe, deveraj i vrti, hihihi…

I onda, u čitavom tom cirkusu, naiđeš na dobrog prijatelja koji ti u prolazu kaže – ma, mi smo najbolji, koji se to još narod na svijetu zna ovako dobro zajebavati na vlastiti račun? Nijedan!

Ne ostane ti ništa drugo nego da kažeš – E, svaka nam, brate, čast! Nema dalje…

Kopirati