Rodica od Smrčenjaka

Vukovarska, javno izrugivanje urbanom

Reklo bi se da je to urbana zona grada, ali toliko kaosa, toliko nepoštovanja drugih i toliko loših ili nikakvih rješenja teško da negdje drugo možete pronaći
Kolumna / Kolumne | 12. 09. 2019. u 09:26 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dugo sam vremena naivno pretpostavljao da u Gradskoj upravi Mostara postoje neki ljudi koji primaju plaću samo za to da kuže gdje u gradu postoji neki problem, pa onda sjednu, naprave moguća rješenja problema, pa se onda pokrene sustav i problem se riješi na zadovoljstvo svih.

Oprostite na mojoj naivnosti, ali ja sam stvarno mislio da tako stvari moraju funkcionirati, jer ipak jedan grad je ozbiljna stvar, nije mala zajebancija, puno je tu ljudi koji kolaju, rade, žure, nemaju uvijek vremena misliti što bi trebalo uraditi da se nešto popravi ili bude bolje. Baš zato, od njihovog porezom uzetog novca, pomislih, mora postojati neki dobro plaćen, ali zato stručan i efikasan tim, koji razmišlja za sve.

Evo, recimo, uzmimo promet za primjer, naivno sam pretpostavljao da postoji neki stručan tim, a da je vođa tima neki apsolutni zaljubljenik u svoju struku, lik koji je spojio ugodu i profesiju, pomalo čak izgleda i previše predan zadatku, gotovo kao fanatik. Ali, zato taj kad radi – sve frca! I u radno i u slobodno vrijeme obilazi grad, malo s autom, malo kao pješak, ponekad uzme motocikl ili sjedne na bajk, sve samo zato da bi sagledao problematiku iz svakog aspekta. Pa crtka, zapisuje, pravi podsjetnike – i sutradan na poslu svojim kolegama baci izazov na stol!

Ne tjera ga ni dobra plaća, tjera ga želja da grad bude vrh, na ponos svima, da djeca sigurno stignu do škole, da roditelji ne grizu nokte dok ih sačekuju hoće li dijete doći. On se hvata u koštac sa udarnim rupama, ofrlje razbacanim ležećim policajcima, očajno ocrtanim crtama, nelogičnim radom semafora, nogolomnim pločnicima, nedostatkom uređenih prijelaza za invalide, okreće se u snu dok sanja biciklističke staze..

Naravno, nakon toliko godina, svaku sam naivnost ostavio iza sebe, u Gradu ne postoji takav.  Ako i postoji, boli ga k…. Uostalom, dovoljno je baciti pogled na ceste, pločnike i pripadajuće raslinje, pa da vidiš da tu nema ništa drugo osim „Moli Boga da sat otkuca dva sata i što ćemo jutros za doručak?“. Zamišljenog i pomalo fanatičnog stručnjaka koji spavati ne može ako nešto u njegovoj domeni ne valja treba potražiti možda u Frankfurtu ili nekom drugom gradu. Ovdje ne. Ovdje se spirala neodgovornosti proteže na sve strane, tako da ne čudi kako se grad gradi i razvija, a da mu pritom cestovna infrastruktura ne prati bujanje lude gradnje, koja je ionako na rubu logike, da ne kažem legalnosti.

Samo kod nas današnja Vukovarska, nekadašnja XVI ulica, popularno Zgoni,  cesta koja je nekad bila tek puka poveznica između dvije druge može najednom postati prenapućena prometom zbog okolnih zgrada koje su iznikle kao gljive poslije kiše, a da pritom nije promijenila ništa od svog prvotnog karaktera. Nikoga nije briga niti je itko mjerio koliko se povećao protok ljudi i vozila u zadnjih dvadeset godina. Ostale čak i iste oznake iz vremena dok je bila nebitna, čak i pješačke prelaze, u ona rijetka doba kad ih farbaju, farbaju po starim aršinima koji više ne vrijede u stvarnoj situaciji. Toliko pogrešaka, toliko nezapažanja u što se ulica pretvorila i toliko nemara oko označavanja u toj ulici je za svaku osudu.

Kao da nitko iz Gradske uprave nikada nije bio tu, a znamo da jest, pa nije zamijetio kako je to ulica koja je danas jednako prometna kao i Avenija, te da je pogibeljna za pješake, koji nemaju spas zelene trake kao na Aveniji, a pješački prijelaz na semaforskom raskrižju s Dubrovačkom primjer je slanja u životnu opasnost, pogotovo jer je jedna traka iz Vukovarske skoro stalno otvorena za prolaz vozila. Nemalo puta sam u očaju svirao majci sa djetetom u kolicima koja je odabrala proći tuda, ne vidjevši jureći auto iz drugog pravca. Da ne govorimo da su, možda baš zato, neke majke odabrale jednako opasan, nepropisan, ali njima očito logičniji način prelaska, između auta nagomilanih na čekanju užasno kratkog zelenog svjetla prema Piramidi.

Foto: Bljesak.info / Vukovarska, javno izrugivanje urbanom

Naravno, pješaci su jednako slaba karta. U želji da prijeđu do željenog objekta, a u Vukovarskoj se objekata  nakotilo, nemaju živaca ići na dva kraja tristotinjak metara duge ulice, jer su samo tamo pješački prijelazi, nego prelaze gdje im se digne, prema Eurohercu, Vitalisu, Kartingu, OIL AC-u, City-ju. Umjesto da se uvede još koji poprečni pješački, da se zakonski olakša i pješacima i vozačima, pogotovo u slučaju nesreće, u Vukovarskoj su pješački prijelazi uredno iscrtani uzdužno, tamo gdje se pločnici prekidaju poprečnim uličicama. Opravdano, ali nebitno, bode oči što na najgorem raskrižju u ulici, onom koji mota kod City hotela, ne postoji oznaka pješačkog prijelaza za sve četiri opcije prijelaza i što općenito to raskrižje nije nitko niti pokušao regulirati, pa svatko vozi kuda i kako hoće, svatko prelazi kako mu volja. A prostora ima.

Tu automobili ulijeću prema kolodvoru i naselju sijekući cestu, često ih dočekaju parkirani auti („samo da trknem do Suncokreta!“), majke koje s kolicima piče sredinom ceste, pješaci kojima je mrsko koristiti pločnik, a onda na sve dođu i autobusi u jakoj želji da prevale još tih preostalih tridesetak metara. Što se, često, unatoč znaku zabrane parkiranja i unatoč znaku prijetnje paukom, često pokaže kao pusta želja. Najbezobraznijih četrdeset metara ceste u Mostaru, a možda i šire, nalazi se tu! I nema razlike, đon obraz su i dostavljači i profesionalni vozači, i mesari i tesari, i blogeri i džogeri, i pravnice i domaćice!

Mostarski ''bermudski trokut'': Vukovarska - Rudarska - Blajburških žrtava

Što je najgore u svemu, taj dio grada hvali se prirodnim priraštajem, u današnja šugava vremena svakako hvale vrijedan podatak. No, što zbilja ovaj grad čini da se taj prirodni priraštaj zbilja primi i ostane? Hoće li se djeca zbilja igrati samo u privatnim igraonicama ili će im se napraviti veliko igralište dostojno velikog naselja?

Tu da na smjene svaki dan dežuraju i pišu kaznu dva policajca, proračun HNŽ-a bio bi mjesečno bogatiji za milijun maraka! A i komplet policija bi valjda dobila povišicu! No, na neku čudnu foru, nikoga nije baš briga. A lova samo čeka da se konačno pokupi! Ne treba ići u Njemačku, samo kažnjavaj bezobraznike!

Kompletna Vukovarska je  tako prometna i opasna da je zaslužila potpunu redefiniciju. Potpuni redizajn. Uključujući i nevjerojatan problem smeća koje leži po ono malo neuređenih zelenih površina, kao i rješenje očajno lošeg nastavka ceste iza City hotela, kroz naselje, koji je nekategoriziran i samim tim apsolutno neoznačen (nikakvog znaka nema, to je i dalje lokalna cesta za između zgrada), a proteže se sve do Ulice Blajburških žrtava. Da ne spominjem najgore od najgoreg – erodirani asfalt i ogromne rupe na samom ulasku u naselje, taman na mjestu gdje se danas nalaze čak dva vrtića! Kakav je samo tu kaos oko četiri popodne – i nitko ništa!

Slično kao i sa Smrčenjacima, ne gine se jer je većina sudionika u prometu svjesna opasnosti. No, sve je do jednom! I kao šlag na tortu još tri zapažanja iz Vukovarske, koja ne bi postojala da je u gradu zakona i logike.

Prvi je nevjerojatan udarni šaht na preko puta Euroherca. Smotate li iz Dubrovačke u Vukovarsku već nakon deset metara naići ćete na njega. Naiđete li češće već se počnite brinuti za ovjes. Usput, nikoga nije briga što je vas briga. Taj šaht će tu tako stajati do 2040.

Spektakl: Vukovarska zakrpljena!

Nakon što smo skrenuli pozornost na očajno stanje ceste u Vukovarskoj ulici, na potezu između zgrade City Hotela i zgrade Zavoda za javno zdravstvo Federacije, danas svjedočimo pokušaju rekonstrukcije iste. Tekst članka se nastavlja ispod banera Kao što možete vidjeti na slikama, rekonstrukcija je urađena krajnje stručno, filigranski i po najstrožim pravilima struke.

Drugi je nekakva kržljava biljka, koja je više grm sa cvijećem, nego stablo, a kojih ima u nizu sa strane bijele zgrade u Vukovarskoj. Konkretno ova, zadnja u nizu, nasađena je tako da zaklanja u potpunosti pogled vozačima koji iz naselja, odnosno Cityja, izlaze na glavnu Vukovarsku. To je taman ispred Leonharta. Stabljika ne služi ničemu, niti miriše, niti stvara hlad, samo smeta. Toliko stabala posjekli po gradu, a ovo čudo nitko ni da takne! A kad jednom dođe do tragedije, bit će kasno.

I treće, zadnje zapažanje – netko je očito proširio famu vozačima koji ulaze iz Rudarske u Vukovarsku da ležeći policajac na vrhu Vukovarske kida lafete. Kako drugačije objasniti neobičnu naviku da gotovo svi vozači preko tog ležećeg policajca prelaze na način da skrenu auto na pločnik? K'o fol da sačuvaju barem jednu lafetu! I sad, naravno, kako skrenu prema pločniku, ujedno upadnu u mrtvi kut onome koji izlazi iz naselja u Vukovarsku sa vrha bijele zgrade (nekad smo je zvali Plivina), jer se čitav auto zapravo na par sekundi skrije iza kontejnera koji se nalaze uz cestu. Gdje na svijetu ima da se ovako vozi i shvaća promet? Nigdje! Je li koga briga? Nije!

Ponavljam, slično kao na već opjevanim Smrčenjacima, ovdje nema toliko nesreće jer je većina onih koji gravitiraju svjesna pogibelji u slučaju da slijede logiku, ali sve je do jednom. I ipak je ovo nešto što se zove urbana zona. No, rekoh, pustite mene i moje puste sanje kako u Gradskoj upravi postoji netko tko, ponekad i mimo posla, prošeta po gradu, zapiše, sutra nabaci na ozbiljniji papir – pa razveseli sebe i sve druge. Ne, nažalost, jedina tri pitanja su mu, ako takav čovjek postoji – „je li bila plaća, što ćemo doručkovati – i kad će ta dva sata da brišem?“

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close