Udarne vijesti

Uzgojiti serijskog stvaratelja

Ali ako to društvo u kojem živiš čini, društvo ti govori da si otpadnik. Društvo ti nameće mržnju kao prioritet. Velika je razlika ako ti društvo kao pojedincu, de iuro možda ne siročetu, ali de facto definitivno odbačenom, učini nešto dobro...
Kolumna / Kolumne | 06. 02. 2019. u 12:09 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tako je tanka granica između žrtve i zločinca. Tako je sićušna razlika između medijske hajke protiv izgubljenog dječaka i medijskog prešućivanja ozbiljnog, krvožednog, okrutnog masovnog ubojice. Tako je jednostavno osuditi dječaka, makar mu bilo 17 plus ljeta, obilježiti ga pečatom hladnokrvnog, jer, pobogu, to je dječak, ionako je napušten, što škodi da ga i mi dodatno klepimo. A ozbiljni ubojica sa serijom zločina, zamisli osuditi njega i probuditi linč protiv istinskog čudovišta, može se čudovište okrenuti protiv bilo koga od nas, zakačiti prvog redom, a možda baš ti ili ja budemo prvi, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Mali” Džidić pobrao je sve udarne vijesti, na njegovu žalost, potrefio informativno miran dan pa se njime lijepo „popunile” vijesti. Jesmo, tako smo okrutni mi novinari. Nije da nas želim braniti ili dodatno napadati, dosta nam svakodnevna osuda javnosti. Ali popuniti vijesti tragedijom širih razmjera je u najmanju ruku okrutno. A samo se trebalo malo staviti u njegovu stvarnost. Empatija, osnova svakog zdravog društva.

Nije siroče bez oca bez majke

Ako kao dijete izgubiš oca, nije nužno da ćeš postati loš čovjek. Ako izgubiš oca na način da otac ode bez traga, ne moraš postati loš. Ako ti oca proglase kriminalcem, ne čini te ni to zlim. Ako ostaneš i bez majke i drugih ukućana, pa nisu ljudi loši ako su siročad, jel da?! Ako u procesu odrastanja tvoj svaki korak prati tiha osuda, da si dijete ubojice u bijegu... Ne moraš tu osudu ni čuti, dovoljno je da ti šapuću iza leđa, da primijetiš kako se svi isključe kad uđeš u prostoriju. Još uvijek nisi zao niti loš.

Ali ako to društvo u kojem živiš čini, društvo ti govori da si otpadnik. Društvo ti nameće mržnju kao prioritet. Velika je razlika ako ti društvo kao pojedincu, de iuro možda ne siročetu, ali de facto definitivno odbačenom, učini nešto dobro, bez ikakva opipljivog razloga. Tada te društvo „zadužuje”, stvara ti svojevrsni socijalni minus, koji se vremenom pretvara u određeni manjak pritiska, tlaka i čini da, popunjavajući taj minus, sam rasteš u divnog pojedinca. Nakon Drugog svjetskog rata ostalo je neopisivo mnogo djece siročadi (nebitno čak govorimo li o Balkanu ili ostatku svijeta). Ta su djeca u većini slučajeva odrasla u sasvim obično normalne ljude, pregaoce, stvaraoce, neimare. Zato što ih šira javnost nije opečatila kao djecu kriminalaca, a bilo ih je sinova i kćeri fašista, nacista, četnika, ustaša, balija... Generalno, gledalo se na njih kao na ratnu siročad, a društvo im je svakim danom prehrane, odijevanja, školovanja, pružalo jedan golemi manjak pritiska koji je postupno prerastao u potrebu da se ta siročad pokažu kao vrijedni članovi društva.

Đuka Begović

Mi smo, pak, od 1990-ih na ovamo krenuli suludo. Likujemo ratnim zločincima, zovemo ih herojima, a naša siročad postajala je cigančad, djeca kurvi, probisvijeta, ubojica... Ne stvaramo im „pozitivni manjak pritiska” nego ih pritišćemo ljagama. Za malog Džidića čuo sam već ranije, o njegovoj neobično tužnoj sudbini. Saznao sam odavno za dijete da je odbačeno, izbačeno, protjerano na margine. Ne, nije ga istjerao neki susjed, neki nastavnik, neki fratar, neka zloguka baba, neka vlasnica piljare. Svi smo ga mi pomalo otjerali na margine društva.

Tom se djetetu dogodio niz nesretnih događaja u životu, ne znam dijete osobno, grad samo bruji pa je došlo do mene. A možete misliti ako sam ja upamtio nečiju tužnu sudbinu, uvijek svojeglav i u svom filmu, samotnjak i izoliran. Ne znači to da je sudbina specifično tragična, nego da je grad previše pričao. Šta pričao, prao usta. Jednostavno rečeno, kad se u selu izlije nekome septička jama, smrde govna čak i ako ne dišeš na nos.

U isto vrijeme dobar dio domaćih medija odlučio je prešutjeti višestrukog konjičkog ubojicu. Njemu se nije zalomila tragična godina koja je rezultirala paničnim rafalom u najboljeg prijatelja. Njemu je ubiti čovjeka kao meni promijeniti čarape. A ne samo da se dobar dio javnosti odlučio oduprijeti osudi i progonu ovog pojedinca, danas sam u prolazu čak čuo komentar da je on k'o Kuduz, da je iz nehaja tragedija bila.

Jebo sad hiljadu Kuduza

Pazi ti ovo! Kuduz, dakle, svi valjda znate tu priču i taj film i dunje Stambolske i šta je slađe od slatke male djevojčice... Društvo koje je imalo simpatije za Kuduza, društvo koje je još jučer pronalazilo misli opravdanja Raskoljnjikovljeva zločina, preko noći je počelo pretvarati nesretne dječake u zločince.

Da je ikada mali Džidić osjetio ljubav društva, pozitivan, možda i nezaslužen pomak, gurkanje, oprost kad je nešto naopako napravio... Ne opravdavam nimalo njegov postupak, ubiti prijatelja je kao da vlastitu majku ubiješ, ali kažem da nitko od nas nije napravio hrabar potez da ga potegne za rukav na životnoj strmoglavici. A jedan ga je mogao zaustaviti. I još nam nije kasno da kao društvo postupimo strogo, ali pravedno. Da mu ne usadimo strah i krivicu kao jedinu oznaku njegova života. Sada je najvažnije biti strog, ali pošten. U suprotnom, smiješ li ga sutra pustiti među ljude nereformiranog?!

Jer razlika je minijaturna. Ako pogriješimo, dobit ćemo još jednog elmudžahid serijskog ubojicu i što onda?! Nijedan od nas se ne rađa kao zločinac, čovjek je prazna ploča, tabula rasa, i puni ga odgoj, puni ga društvo, puni ga ljubav ili mržnja. Ni konjički serijski ubojica nije oduvijek bio takav, najgore je bilo prvi put potegnuti oružje.

Nego što ćemo?! Krajnje je vrijeme da izgradimo domaće bosanskohercegovačko društvo pravilima, tolerancijom, a potpuno bez heroja i zločinaca. Svi smo zajedno u istim govnima, svi smo jednako nisko pali. A čovjeku koji je pao u blato ne treba udarac pod rebra, nego ruka da ga povuče. Izgraditi društvo trebamo na pružanju ruke onima koji su zajebali stvar. Jer pazi, i Petar i Juda su jednako izdali Isusa, i dok Petra zovemo sveti Petar, Juda je izdajnik i zločinac. Ali nije Juda postao zlikovac kad je izdao Isusa, nego kada smo ga zbog toga osudili i prozvali.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati