Likovi iz skeča

Uteče Međeđa, Dževade!

Vlada Federacije BiH jedina snosi krivicu. Ne mogu dvije tvrtke u njenom vlasništvu dovesti do gašenja bilo koje od njih. To nije zdrav razum, tu nema logike, to je onda pitanje suvereniteta i legitimiteta.
Kolumna / Kolumne | 03. 07. 2019. u 10:44 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Nekih stotinu godina prije moga rođenja, plus minus koji mjesec, dogodio se vjerojatno najpoznatiji obračun u povijesti američkog Divljeg zapada – Obračun kod O.K. Corrala. U Tombstoneu (mjesto simboličnog imena nadgrobni spomenik), u Arizoni, obračun revolverima u trajanju od pola minute upisao je prezimena Earp i Holliday u američku povijest.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako postoji više verzija priče, vjerojatno su lokalni policajci i zamjenici, obitelj Earp i zamjenik Holliday tada napravili samo jednu od svojih herojština u cilju zaštite malog mjesta na granici s Meksikom, poznatom po iskopavanju srebra i lokalnim „mjestima za zabavu”. Heroj događaja je Wyatt, najvjerojatnije zato što je prošao bez ogrebotine, ne toliko jer je bio iskusan revolveraš, budući da su svi s njegove strane ranjeni u obračunu.

Vrlo brzo cijela je ta šerifska postavka ušla u lokalne legende, a o njima su snimljeni i brojni filmovi te su njihova imena nerijetko reference za brojne serije, pjesme itd. itd.

Kod nas je tako najpoznatija glumačka ekipa iz '80-ih, Nadrealisti, napravila vjerojatno jednu od svojih najpoznatijih parodija s popisivačem potrošene električne energije negdje u bosanskim planinskim bespućima, u kojoj dvojica mrkih muškarčina ne dočekaju dvoboj jer Nele obučen kao seljanka ulijeće u kadar vičući: „Uteče Međeđa, Dževade! Uteče krava, Dževade!”

Elektrowyatt i Billy Aluminum

Mostarski Aluminij i Elektroprivreda HZHB posljednjih godina kao da su likovi iz tog skeča Nadrealista. Mrko se gledaju, osjeti se sukob u zraku, napetost se reže nožem, ali svaki put kada pomisliš, evo ga! Iskoči Nele vičući za Međeđom.

Cijela ta postavka Aluminija u trokutu Vlade Federacije BiH i dvaju poduzeća u vlasništvu iste, da nije žalosna, bila bi krajnja parodija. Podsjetimo, kapacitet termoelektrane u Gacku gotovo savršeno odgovara potrošnji mostarskog prerađivača lakih metalnih legura i sasvim je jasno koja je početna ideja bila. Šibenik, također dugogodišnji sporedni akter ove tužne priče, također je vrlo blizu, praktično poprijeko, sa strateški zaštićenim izlazom na more. Tu je i luka Ploče koja dva trokuta zatvara u dijamant, komunisti su voljeli te čudnovate nadrealne formacije, gotovo idealističke. Je li, vjerujem da tako daleko u prošlost nitko nije planirao rat i podjele po linijama razgraničenja Osmanlija i Vojne Krajine, po linijama pravoslavlja i katoličanstva.

Danas je tako kako jeste, Elektroprivreda HZHB živi u nerealno visokom standardu u odnosu na sve ostalo u Bosni i Hercegovini, ne bi to čak ni bilo čudno da im godinama jedan od glavnih klijenata nije mostarski Aluminij, na čijim ramenima su izrasli u ono što jesu danas. Ne želim ovdje optuživati niti jednu od tvrtki, tražili smo – gledamo. Ovo je danas kapitalizam u onom svom rudimentarnom obliku, da zakon ponude i potražnje jedu sve pred sobom, državu, radnike, poduzeća. Rasplet koji se sada odvija pred našim očima odavno je poznat čak i pticama na grani. Europa, pa i Amerika, već poodavno su prekoračile taj rudimentarni oblik ekonomije kojeg je prepoznao i idealistički pisao o njemu Adam Smith davno, još u vrijeme obračuna kod O.K. Corrala.

U razvijenom svijetu država je itekako snažan činitelj u ekonomiji, ona je tu lakmus papir, katalizator i kontrolor svih ponuda-potražnja zakonitosti.

Jednostavno – zato što ekonomija nije samo ponuda i potražnja. Zato što klijent nije uvijek u pravu. Zato što postoje ljudska prava koja su iznad niskih dnevnica. Zato što postoji održivost razvoja, koja je iznad Gornjih horizonata ili termoelektrana ili crvenog i crnog i bijelog i kojeg li sve mulja. Budućnost nije ni u kapitalizmu ni u socijalizmu, nego u hibridu to dvoje.

Vlada Federacije BiH jedina snosi krivicu. Ne mogu dvije tvrtke u njenom vlasništvu dovesti do gašenja bilo koje od njih. To nije zdrav razum, tu nema logike, to je onda pitanje suvereniteta i legitimiteta. Jer ako otac i majka imaju dvoje djece, ne može jedno dijete jesti ono drugo za obrok.

Ne prolijevam ja suze za Aluminijem. Sami ste birali vlast. Sami se sada suočite s tisuću izgubljenih radnih mjesta. Ja znam da ja hoću. Kao i dosad. Već godinama se borim, tvrdoglavo, protiv odlaska odavde, krpim zoru sa zalaskom, i prvi s prvim.

Ne čudi me ni potez sadašnje uprave Aluminija, taj navodni odlazak. Na njima je zvono, a nisu oni ti koji su se naplatili enormnih otpremnina i klinaca. Nisu oni ti koji su tvrtkin novac trošili na dijamante i parfeme. Te koji su to činili, mi volimo zvati ekonomski stručnjaci i sličnim pridjevima. Neka napuste, i ja bih napustio kada bih vidio da je moj trud uzaludan. Uvrijeđeno bih otišao, dapače.

Uteče Ömer, Đevade

Oni nisu jedini koji žele uteći ovdje. Ima tih kao u turskim sapunicama, gradski Ömer koji hoće sada da ide s mjesta načelnika komunalnog odjela. Nakon što se nagomilalo govana po Neretvi, nakon što smo postali svjesni debakla oko kolektora, oko prikupljanja otpada, nakon što nam ulice smrde na trulež svakog ljeta, bilo blokade Uborka ili ne bilo, nakon što je milijun puta naglasio kako ne zna što mu čine načelnici pododjela, nakon što se toliko puta zaklinjao da „ovo nije njegov potpis”... eto sad bi se on povukao.

Neka ide. Sutra kada ga zaborave, kao i druge za koje postoje kaznene prijave zbog zloporabe ovlasti i utaje gradskih milijuna, ja opet neću žaliti niti suze liti. Kao ni za Aluminijem. Sami ste ih birali.

Sami, dakle, izabraste da vam se gase tisuće radnih mjesta, sami izabraste da u zoru ne možete otvoriti prozor od smrada s ulice.

Sami vjerujete u bajke kao da će HNS BiH sagledati izgradnju pogona za sortiranje i preradu otpada. Takvo postrojenje postoji već u Bijelom Polju. Isto kao što se Aluminij ne mora ugasiti. Isto kao što ulice ne moraju smrdjeti. Ali ako je došlo do obračuna s vlastitim problemima, vi biste radije da uteče Međeđa.

NE! Ne može se živjeti bez rada. Ne može plaća biti 500 maraka. To je nehumano. Kolika je plaća u Elektroprivredi, toliko svatko zaslužuje, većina njih iz te tvrtke ionako ne radi ništa. Ili vi mislite da se električna energija pravi pedalanjem? Nema nikakve potrebe da električna energija ne košta koliko treba Aluminiju, nije da je netko pravi vlastitim radom. Isto kao što nema nikakve potrebe da neki Ömer ne dočeka poziv tužitelja na mjestu načelnika. Nije mu smetalo svih ovih godina, nije da je prošlog tjedna počeo nešto raditi, nakon toliko vremena.

Jednostavno je. Ako idemo u klinac, idemo svi u klinac. Jer jednom se više svi moramo otrijezniti. Ne može iz ničega nastati nešto. Nije ovo Petoknjižje Starog zavjeta. Imaš jedino ono što zaradiš.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati