Suze za kraj

Umrijet će mostarski Aluminij u svim ponosima

Suzama se ne pokreću turbine. Viši i visoki ciljevi zasjene uvijek stvarne probleme, a Aluminij je, kako je nekada bio rekorder po ekonomskim ciframa, postao rekorder po objavama da ne može dalje.
Kolumna / Kolumne | 09. 07. 2019. u 10:35 Berislav JURIČ
Kopirati

Nagledali smo se toga mnogo puta u Bosni i Hercegovini, ali najfriškiji slučaj s ne baš friškim vapajem mostarskog Aluminija najočitiji je primjer kako nesposobna i nezainteresirana država izjeda samu sebe.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, mostarski gigant, div i kako sve nisu zvali to posrnulo poduzeće, na koljenima je ili u problemima (da ne koristim nešto zvučnije, ali stvarnije) do grla, zato što ga, kao državno poduzeće, uništava država preko državnog poduzeća i svojeg nemara.

Nagledali smo se i toga državnog samoranjavanja i samoizjedanja svega što je vrijedno. Nagledali smo se i probranih spašavanja žrtava u kojima su, redovito, odabrani bili pobjednici.

No, nismo do sada vidjeli emotivnije obraćanje direktora jedne firme u BiH. Uz suze, jedva, Dražan Pandža, koji je rekao da je u ruke uzeo krumpir kojeg nitko nije htio, promucao je kako je ovo konačan kraj.

''Možemo samo biti tužni i možemo reći da smo izgubili ovu kompaniju'', rekao je Pandža koji nije mogao skriti potresenost.

A jednako tako emotivan i na rubu suza bio je Pandža u listopadu prošle godine kada je potpisniku ovih redova u intervjuu priznao kako je nekadašnji mostarski div, gigant, pokretač regije – kako li ga sve već nisu zvali – na još jednom rubu.

No, suze nisu pomogle upravi niti su doprle do onih do kojih su trebale doprijeti. Suzama se ne pokreću turbine. Viši i visoki ciljevi zasjene uvijek stvarne probleme, a Aluminij je, kako je nekada bio rekorder po ekonomskim ciframa, postao rekorder po objavama da ne može dalje, po vapajima da se gasi i da mu treba ruka spasa.

Godine razvučenog umiranja

Ruke koje su ga spašavale, iz ovih ili onih razloga, sad su se povukle uz tijelo pipajući svoje džepove. U takvim džepovima, naravno, uvijek ima mjesta. A Aluminij je rupa bez dna, strateška firma koja nema strategije, osim za kratkoročno preživljavanje do novog krika. Zbog toga se, dobro začinjena politikom, sapunica oko Aluminija svakog dana zahuktava i raspleti se zapetljavaju iz sata u sat. Iz utrke da mu se okrenu leđa, odjednom se javljaju utrke da ga se spasi i tako u baca začarani krug u kojem se manta samo onima što izdržavaju stvarne vrućine i vatru koja gori pod njihovim radnim mjestima.

Aluminij se ni po čemu ne razlikuje od drugih državnih poduzeća. Mislilo se, unatoč neprestanim krikovima o spasu – a ova država ionako neprestano vrišti kako ju treba spasiti – da nikada neće doći kraj i da je Aluminij rupa kojoj se neće doći do dna. Ni za uzimanja i za davanja. Tvrtka je to iz koje se, a revizije su to dokazale, izvlačilo po potrebi, ali, o čemu mnogi šute, i uvlačilo one – i za novac i na lijepe oči, priča se - koji su sretniji i vještiji i nekome bliži kad je u pitanju zapošljavanje na jaslama.

Mijenjale su se uprave i ljudi koji su branili nečije interese i držali oči u dijelovima u koje su se mogle zavući ruke. Svi od reda su govorili kako su oni prije njih bili gori i kako su došli stvari vratiti na pravo mjesto. No, mjesta za Aluminij više nema u pravim mjestima. Ako preživi, a po tko zna po koji put govore i da hoće i da neće, zajamčen mu je pad s mjesta lidera na mjesto novorođenčeta koje će ponovno učiti hodati. A ako nauči samo i puzati, bit će to bolje od ovoga izgrizenog dahtanja i na godine razvučenog umiranja.

Godine razvučenog umiranja

Ne treba se lagati, Aluminij je, kao i svako drugo državno poduzeće, platforma za potkusurivanje, uvjete i tiha plaćanja usluga koje ne vide oni koji krvare za to. Ispisale su se povijesti a da se Aluminiju pripisivao isti kraj o kojem se sada priča.

U probleme se upadalo nesvjesno i svjesno, iz neznanja i iz znanja kako najbolje upasti a da lažni bacači šupljih pojaseva za spašavanje izvuku plijen skrivenom mrežom.

Tužno je što su svi ribari, kad su shvatili da se more pregrijalo od silnog povlačenja, duboko uzdahnuli i stavili maske šutnje na lice. Zaronili su u nijemost koja, nakon silovitog šuškanja novcem, nastupi na sceni.

Javnost, koje se tiče rad Aluminija, zamjerala je i Vladi Federacije koja je neumorno prala ruke i dužnosnicima koji se kunu u predznak, ali ga zagube u reverima baš onda kad se očekuje da se pokažu. Nije, nažalost, velikih riječi palo, nakon krupnih suza aluminijskog kraja. Tek kad je završila utakmica, prepuna crvenih kartona u kojem je Aluminij, poraženi klub, trpio napade bez golmana, neki su tobože podigli glasić i ruke.

A ruke s predznakom su za neki drugi sporni projekt, ako je vjerovati tvrdnjama iz neobične struje Hrvatskog narodnog sabora, dignute pod uvjetom da se dignu za spas utopljenika u Mostaru. No, nakon dizanja, uslijedilo je spuštanje na još jedno dno. Izdana su partnerstva, preveslani dogovori i izdani oni u čije se ime sjedilo toliko godina uz trubljenje o branjenju vlastitog stada.

Radovanje tuđoj nesreći

S pravom se, oni koji još imaju snage postavljati upitnike, pitaju što su radili oni s hrvatskim predznakom po pitanju spašavanja prenašminkanog ponosa tog predznaka. S druge strane, također s pravom, ne zadirući puno u pravila velikih poslovanja, padala su pitanja kako to vlasnik s malim V, odnosno Federacija sa sve manjim F, može krpiti sve rupe u drugim poduzećima, istodobno biti sama sebi najveći dužnik, i gledati kako joj jedina ruka na jugu odumire i suši se za još jednu pljusku.

A bez obzira na sva slova koja će se trošiti na ovu temu, umrijet će mostarski Aluminij u svim onim ponosima kojim su se kitile sve strane i sva uvjerenja. Preživjeli smo možda i veće rezove u životu. Ali ono što nas treba zabrinuti, pored odumiranja industrije zbog sve većih igrača, je odumiranje ljudskosti.

Na vijest o još jednom izdisanju Aluminija, slijedili su komentari odobravanja i likovanja. Nevjerojatno je da su u ovoj napaćenoj zemlji jedini gori od onih što uništavaju nekadašnje gigante oni koji se raduju nečijoj nesreći samo zato što će zaplakati netko drugi i mrvicu drugačiji.

*Kolumna objavljena na portalu Al Jazeera Balkans 

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati