Klizna situacija

Trojni pakt: Oni brzi, a mi mrtvi

Kako nas je zaobišla kriza kakva nije zapamćena od Daytona do 16. novembra i studenog.
Kolumna / Kolumne | 16. 11. 2018. u 11:22 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati
Ilustracija / Trojni pakt

Izgleda da je i kriza otišla u Njemačku! Misli li se vraćati za stalno ili samo da popravi zube, obiđe grobove mrtve i nekretnine žive rodbine, pojede ćevape i izađe na muziku, ne zna se.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije samo malo više od mjesec dana održani su, što smo valjda zapamtili, opći izbori u Bosni i Hercegovini. Još jedni historijski i prelomni, oni nakon kojih se očekivala blokada procesa formiranja vlasti i kriza kakva nije zapamćena od Daytona do naših dana. Kad' ono, ni pet sedmica od sudbonosne nedjelje, ukazaše se konture nove vlasti, iako je sve govorilo da je neće biti dugo, jako dugo. No, kako bi to rekao otac verbalnih akrobacija, Miroslav Ćiro Blažević, kada se priča svašta se kaže.

Prvo je, čisto da obnovimo gradivo, za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda izabran Željko Komšić, pa je Dragan Čović rekao da je uslov svih uslova za neizbježni ulazak HDZ-a u vlast – izmjena izbornih pravila.

Dan, dva, pet kasnije, poražena opozicija u Republici Srpskoj je optužila Milorada Dodika da je ukrao više glasova od evropskog prosjeka, zaprijetila bojkotom Narodne skupštine i svim što već ima na raspolaganju.

Stranka demokratske akcije je svoj izborni rezultat, gori od onog kojem su se nadali i daleko bolji nego su zaslužili, proslavila kao na mostu između istoka i zapada: malo vatrometom, malo tekbirima. Kako je svanulo prvo postizborno jutro, javljeno im je da nema niti jedne partije sa sjedištem u Sarajevu spremne na koaliciju sa društvom jednog lica, onog Bakira Izetbegovića. Sa SDP-ove adrese je, usput, i Čoviću poručeno da se dogovoru ne nada ukoliko ga doživljava kao proces ispunjavanja svojih želja.

I stvarno, izgledalo je da dolazi kriza epskih razmjera, najveća od Daytona do, evo, petka, šesnaestog novembra i studenog. No, onda se počelo pokazivati na šta je mislio jedan Izetbegovićev glasnik kada je Nerminu Nikšiću nudio savez i kazao: „Principi su jedno, a politika nešto drugo“.

Prvo je Milorad Dodik ostao bez opozicije: Savez za pobjede pokazao se kao savez za prebjege, pa će u Narodnoj skupštini Republike Srpske sjediti poslanici SNSD-a, zatim poslanici odani šefu SNSD-a i ono SDS-a što je preživjelo diverzantsku akciju SNSD-a, samo što se ovi zadnji neće pitati ništa, nikome neće trebati i neće, za nagradu, dobiti neko ministarstvo u Vladi RS-a, instituciji koja postoji da ne mora Milorad Dodik raditi sve sam.

Malo kasnije, u Istočnom Sarajevu su se susreli Dodik i Čović i, očekivano, dogovorili koaliciju, te principe formiranja vlasti i njene prioritete. U te prioritete spada, je li, i promjena izbornog zakona ali ne kao uslov svih uslova, već kao dio nekakve agende. Kakve tačno, niti ko zna, niti koga, realno, kuri bolac. Blagoglagoljivo su obojica poručili da čekaju trećeg, bošnjačkog partnera, sa kojim su spremni sarađivati ma ko on bio, a najbolje je da bude – SDA.

Na kraju je objavljeno da, eto, Stranci demokratske akcije za većinu sa HDZ-om i SNSD-om na nivou BiH fali možda jedan, plafon dva zastupnika, možda ni toliko. Principi su, da ponovimo, jedno, politika nešto drugo, dok je interes vječan, pa će, zatreba li, vlasnik ili vlasnici zlatnih ruku - nakon što se sa sadašnjom strankom raziđu iz kao ideoloških razloga - savjest smirivati peglanjem ušiju na većim apoenima domaće ili strane valute.

Kako je sve izvjesnije da će na nivou BiH vladati trojka Izetbegović-Dodik-Čović, tako se može i pretpostaviti da će federalna vlast biti SDA, HDZ i, bude li neophodno, neko ko zna razliku u cijeni između principa i politike. To što ni jedne od pomenute dvije stranke neće biti u strukturi moći u nekoliko kantona, suštinski ne znači ništa: koalicija SDA-HDZ u stanju je preživjeti puno više nego će moći šaroliki kantonalni savezi partija koje se puno više razlikuju nego što imaju zajedničkog.

Biti u opoziciji znači imati dobu platu i nemati odgovornost. Biti na vlasti podrazumijeva puno više: od kontrole bazena glasova zaposlenih u javnim firmama, preko mogućnosti njegova širenja, pa do prilike da se preko noći obogati i ne završi u zatvoru zbog krivičnog djela teške krađe.

Tako, dakle, još jedni historijski i prijelomni izbori završavaju na, zapravo, prirodan način: zaraćene strane pretvorile su se i intersne i niti jednoj ne odgovara da, ma šta zagovarala, ispadne iz sheme u kojoj se tačno zna šta je čije i u kojoj se poštuju pravila gospodarenja plijenom.

Strah od iznuđenog dijeljenja osvojenog sa još nekim ubrzao je proces čiji se kraj očekivao tek tamo na proljeće, kada budu ugroženi budžetski korisnici. Drugačije rečeno: Milorad Dodik ima apsolutnu kontrolu u RS-u, ali ne želi, recimo, Draganu Mektiću ostaviti ni dana, a kamoli nekoliko mjeseci vremena, da mu pije krv ili da dokumentira dokaze o specifičnoj tehnici entitetskog vladanja. Dragan Čović vidi, nije ćorav, da je službeni Zagreb već odigrao predstavu o brizi za njega, nakupio se nekorisnog razumijevanja po evropskim prijestolnicama i ostavio ga da sam bira do kada će glumiti povrijeđenost i od kada će kapitalizirati izborni rezultat zbog kojeg je nazaobilazan u formiranju vlasti.

Bakir Izetbegović je, a sada je jasno i zašto, mirno i tiho primio sve odbijenice za saradnju iz Sarajeva, pa će, tvrdeći  kako nema drugog načina da domovina prestane patiti, sa najdražim neprijateljima nastaviti gdje je stao. I još će čekati da mu se opozicija raspadne kao Dodiku. Samo je pitanje hoće li se to dogoditi spontano ili će Demokratska fronta ipak platiti uspjeh svog predsjednika.

Ništa se, ni konstituiranje novih parlamenata, niti nova imenovanja od Vijeća ministara do zvanično najnepotrebnijih funkcija – onih predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije – neće desiti koliko sutra, ali hoće brže nego se predviđalo i sa potvrdom da nema neke velike razlike između gluposti i našeg višestranačkog sistema.

Glupost je, naime, ponavljanje iste radnje uz očekivanje drugačijeg ishoda, a bosanskohercegovačka demokratija proces u kojem svi mogu birati i biti birani, ali na kraju sve završi kao i prethodni puta. I prije njega. I prije prije njega... I sve tako do početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada su se moći dokopali SDA, HDZ i kada je SDS bio ono što će postati i, vidimo, ostati - SNSD. Tada je voljom većine građana i prema izbornim pravilima koja su svima omogućavali da glasaju za sve, odbačena ideja da BiH bude nešto više od nategnute plemenske unije u kojoj se fingiraju i višestranačje i poštivanje procedura i parlamentarizam i svađe i ljubavi i tako redom. Sve zapravo osim bijede i smrti.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati