Klizna situacija

Triling u dimu: Kako smo uspješno popušili

Sposobni smo da ponešto sačuvamo u ratu i sve rasturimo u miru, na vlastitu, konstitutivnu štetu
Kolumna / Kolumne | 03. 07. 2020. u 10:14 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otvoreno prvenstvo u dobijanju korone, otključane,  zaključane, onda opet otključane granice, izbori u Mostaru, izbori u Hrvatskoj, pet stotina komada nabavki nečega bez reda i procedure, vanjska politika koje nema, unutrašnja za koju bi bilo bolje da je nema, crna hronika, sport, vremenska prognoza... U bujici vijesti, mahom loših kada nisu grozne, gotovo neprimijećeno je prošla jedna koja o uspjehu dominantnih bosanskohercegovačkih ideologija govori koliko i RTG snimak pušačkih pluća o učincima duhanskog dima na zdravlje.

Izvor, istina, nije baš atraktivan, ali zato sadržaj jeste za ubiti se. Prema prošlomjesečnom biltenu Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, nije izdata niti jedna jedina akcizna markica za domaće cigarete u narednom periodu što „ukazuje na zaključak da se ne planira domaća proizvodnja cigareta, barem ne u narednom razdoblju. Ostaje pitanje da li je ta poslovna odluka samo uvod u potpuno gašenje domaće duhanske industrije u Sarajevu ili je privremena zbog otežanog poslovanja u BiH zbog koronavirusa“.

Koronu, naravno, možemo prekrižiti odmah: covidu-19 nema ni godinu dana, a sve da mu je i deset, bio bi znatno mlađi od bosanskohercegovačke tranzicije, tog procesa uspješnog prelaska iz nečega u veliko ništa.

Markice za domaće cigarete nije tražio niko iz jednostavnog razloga: domaćih cigareta, kao osnovnog proizvoda fabrika duhana, više nema. One za koje vjerujemo da su, kao, naše – proizvode se u bratskoj i prijateljskoj Rumuniji. Rumuni ih, vrlo je izvjesno, ne puše, ali od njih žive: primaju platu, imaju zdravstveno i socijalno, možda i kakve bonuse, od „Drine“ pune budžet i održavaju teatre i domove zdravlja, vrtiće i amaterska folklorna društva.

Uspjeli smo, eto, svoje loše navike pretvoriti u kapital kojeg ne vidimo. Dok mi pušimo, drugi broje pare, nekadašnje hale čekaju prenamjenu u građevinsko zemljište, dok se gladni radnici spremaju da iskoriste još jednu priliku pa puna srca i praznog stomaka na političkom životu održe elitu koja uspješno dokazuje da se ovdašnjeg birača nikada ne može dovoljno podcijeniti.

Između 1880. i 1890., u Bosni i Hercegovini su izgrađene tri fabrike duhana: sarajevska, mostarska i banjalučka. Ne, nije Austrougarska pazila na etničku i entitetsku jednakost, već se vodila zdravim razumom i, ukoliko tako nešto uopće postoji, logikom tržišta.

Mostar je tada, kao i danas, bio najveći grad regije u kojoj uspijeva odličan duhan. Sarajevo je, bilo i ostalo, glavni grad BiH, dok je Banja Luka imala i zadržala em dobar položaj, em je njoj gravitirao svijet iz cijele Bosanske Krajine sklon, uz ostalo, i uvlačenju dima u pluća.

Ta je tvornica, za razliku od druge dvije, a naročito sarajevske, uvijek važila više za socijalni, nego ekonomski i razvojni projekt, ali nikada nije bila nekorisna kao, recimo, Bisera Turković.

Sve tri fabrike preživjele su rat – oštećene, zadužene, sa izraubovanim radnicima i postrojenjima – a jedna je, ona sarajevska, pokazala da se može, itekako može, proizvoditi i profitirati, donirati, sponzorirati, zapošljavati i, bez obzira na tip vlasništva, jako uspješno poslovati.

U Mostaru i Banja Luci su čekali famozne strane investitore, nadajući se da će neko, ko god, vratiti dugove, zadržati radnike, razviti proizvodnju i da će svi, od gazde do pripravnika, živjeti sretno do kraja radnog vijeka. Od svega toga desilo se apsolutno ništa. Proizvodnja je davno prekinuta, radnici su preselili ili u penziju ili na berzu robova i ostale su tek desetine hiljada atraktivnog zemljišta koje se jednim potezom olovke može pretvoriti u građevinsko.

Na kraju je, je li, samo Sarajevo vidjelo te strane investitore, samo što su oni ugledali sjajnu priliku da od „Drine jedine“, naprave „Drinu“ na rumunskom. I? Iza tog i je, kao i uvijek otkako je s jedne strane izbila demokratija, a s druge udario kapitalizam na naš način, uslijedilo veliko, ogromno ništa za državu i društvo u kojem kultura pušenja još nije marginalizirana i u kojem je danas svaka druga, da svaka druga!, kutija cigareta kupljena od švercera.

Niko zbog toga nije, kao što i neće, izgubio izbore ili, to pogotovo, podnio ostavku. Imati osjećaj odgovornosti u BiH je isto kao biti pušač u Kanadi ili Rusiji, gdje su ljudi koji kupuju cigarete na trafikama i kroz njihovu cijenu plaćaju 1001 dadžbinu, u goroj poziciji nego oboljeli od kuge.

Upropastiti fabriku duhana u zemlji pušača je umjetnost. Prodati takvu tvornicu je najprije dijagnoza, pa sve drugo. Kao što je terapije bilo vrijedno donošenje odluka o slobodnom uvozu konkurentskih proizvoda ili onih o stalnom povećavanju cijena dok stagnira kupovna moć.

Pušenje je, da se ne lažemo, glupa, nezdrava i skupa navika protiv koje se države – sve, ne samo ovo našeg jada – shizofreno bore. Na jednoj strani je, naime, briga za javno zdravlje, a na drugoj ogromna korist jer je najmanje dvije trećine maloprodajne cijene cigareta namijenjeno budžetu. Zagovarati zajednicu bez dima je, dakle, pucanj u vlastito koljeno. Prodati dio javnog, zajedničkog vlasništva u fabrikama duhana je već hitac u kičmu. Kapital, ma koliko se mi pravili da je drugačije, ima nacionalnost i kao takvog ga zanima dobrobit onog društva iz kojeg vlasnik potiče, a ne onoga u kojem ga uvećava.

Ako postoji nešto što prokleto čvrsto veže narode u BiH, onda je to sveopći ekonomski poraz doživljen na bezbroj načina. Svaki od njih, tih poraza, priča istu storiju o nama, svima nama, sposobnim da ponešto sačuvamo u ratu i sve rasturimo u miru, na vlastitu, kažimo tako, konstitutivnu štetu.

Da još postoji banjalučka fabrika, u njoj bi, mahom, radili i primali platu – Srbi. Da je živa ona mostarska, otkupljivala bi duhan i od Hrvata i od Bošnjaka, jer nema te nicotiane, kako se već kaže na latinskom, koja zna gdje je ono bila Armija BiH, a gdje HVO. Da se „Aura“ i „Drina“ umjesto u Rumuniji prave u Sarajevu, prvi bi, u većini, korist na tekućem računu vidjeli Bošnjaci.

Istina, svaka bi ta tvornica plaćala politički reket stranci koja je postavila direktora, ali to je u odnosu na nula zaposlenih i isto toliko izdvajanja za njihove plate, manje i promjenjivo zlo. No nas je, kao i uvijek, zapalo veće i nepromjenjivo. Na radost čuvenih stranih investitora i domaćih švercera, te uz udobolju političke elite koja svakoga dana u svakom pogledu pokazuje da to što ništa ne zna napraviti, ne znači i da ništa ne zna rasturiti.    

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close