Klizna situacija

Tražeći čudo: Prosinečki među piramidama

Nama i nije ostalo ništa drugo nego da ili poludimo ili da se pravimo budale
Kolumna / Kolumne | 11. 10. 2019. u 10:23 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Bosna je čudo“, rekao je 2008. godine tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, nakon što je saudijskog princa Turkija al-Faisala, pa još jednog saudijskog princa Mansoura bin Saad al-Faisala i ambasadora Fahada al-Zeida odveo u Visoko da im lokalni Indiana Jones, u matičnim knjigama zaveden kao Semir Osmanagić, pokaže piramide koje je vidio u maloj čaršiji još u proljeće 2005., pa ih od tada, makar ih i ne bilo, iskopava kada ne prima službene posjete, a njih, tih posjeta, vala ima, pa tako skoro deceniju i pol. Evo, baš su mu neki dan, umjesto da treniraju, došli reprezentativci Bosne i Hercegovinu u fudbalu, sa selektorom Robertom Prosinečkim na čelu kolone.

„Već sam ranije čuo za piramide u Visokom, nešto sam i znao o njima prije dolaska ovdje. Ovo je zaista prelijepo i nadam se da će se još više ljudi kod nas i u svijetu upoznati ovo mjesto, jer zaista ima šta da se vidi“, izjavio je Veliki Žuti u Visokom.

Imao je Haris Silajdžić pravo: Bosna jeste čudo! Može svugdje neko doći sa daleka puta, izaći iz aviona, otići ocu i materi i reći da ona brda na koja su išli na izlete nisu ta brda, nego piramide stare između dvanaest i 27.000 godina. (Osim ako mu tata i mama nisu historičari i znaju kako je prije tih 27.000 godina bilo ledeno doba, dakle, ekstremno nepovoljno vrijeme za građevinske radove.)

Bilo je, znate već, ako ne istih, onda sličnih slučajeva: reinkarnacija Napoleona, žrtava NLO otmičara, graditelja Manhattana oko Splita, razbijača kodova Mossada koji znaju da će Izrael jednoga dana biti tamo gdje je sada Srbija pa će se za titulu prvaka u košarci, boriti Maccabi iz Šapca i Maccabi iz Jagodine... Takvi negdje imaju adekvatnu terapiju, a negdje slobodno prave budale od sebe, samo što nigdje nije zabilježeno da im u zvanične posjete ide predsjednik države ili da im u goste dolazi nacionalna nogometna selekcija koja, inače, nema pametnijeg posla, a i treninzi su postali dosadni, pa eto lijepe prilike za izlet u užasno dug vic o o tome kako Bosanci i Hercegovci znaju biti glupi.

Taj je vic, inače, počeo još u aprilu 2005. Prije, dakle, četrnaest i pol godina, Semir Osmanagić je zapisao: „Posjetio sam visočki Zavičajni muzej, sa prijateljima Jovom i Bojanom. Nakon toplog prijema u Muzeju, direktor prof. Senad Hodović nas je odveo na vrh obližnjeg brda Visočice. Tu su ostaci kamenih zidina srednjevojekovnog grada Visoki po kome je današnji grad dobio ime. Profesor Hodović je zaljubljenik historije srednjevojekovne Bosne. Zaneseno nam je govorio o tri kraljevska stolna mjesta koja su u videokrugu Visočice. Usput je pomenuo da je Visočica interesantan prirodni fenomen piramidalnog oblika. Ta usputna primjedba je privukla moju pažnju. Priroda rijetko oblikuje brda u pravilne geometrijske oblike. Bez obzira što je Visočica 700 metara visoka, ja nisam odbacio mogućnost da je riječ o radu ljudskih ruku. Naprotiv. Brzo sam pronalazio argumente u prilog ideji da je ovdje riječ o fenomenu koji zaslužuje da bude ispitan. Nakon silaska sa vrha Visočice, posmatram sjevernu stranu. Kažem profesoru Hodoviću da me neodoljivo podsjeća na meksičke piramide. Odlazim u auto i uzimam primjerak svoje knjige 'Civilizacije prije početka zvanične historije'. Otvaram knjigu. Iz prve okrećem 108. stranicu. Na njoj je fotografija meksičke piramide. Okrećem se prema Visočici. Pokazujem Hodoviću: 'Profesore, evo ovdje je dizajn piramide!'“

Tako je, u najkraćem, kako će kasnije objaviti sarajevske novine, počela potraga za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića. I traje li traje ta potraga, a ne samo da nema dokaza, već se pokazuje da ili inteligentnih bića nema na nešto širem području od BiH ili da se u njoj lako rastati s pameću, ako ne i oboje.

U onim prvim godinama epohalnih otkrića svega u Visokom, manjak vjere u piramide smatrao se činom izdaje. Uz Osmanagića su  bili svi koji su u svom političkom i javnom životu računali na bošnjačku podršku u nekom obliku: recimo, član ex Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, pa rahmetli predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, umirovljeni poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić, bivši Visoki predstavnik EU za BiH Christian Schwarz-Schilling... Da, i Mirko Filipović, Cro Cop lično, glavom i šakama, pride i bez nekog konkretnog razloga.

Džaba su stručnjaci poput, recimo, pokojnog profesora povijesti Dubravka Lovrenovića, govorili da će spaliti i sebe i diplomu ako se ikada, bilo kada, pokaže da Visočica nije samo to, brdo na kojem je nekada stajao natpis: „TITO“. Piramida ne samo da je „nađena“, već je umnožena: Osmanagić ih je, kombinirajući listanje svojih knjiga i gledanje oko sebe pronašao pet – šest.

Protok vremena i uzaludnost krampanja, međutim, čine svoje: vojska vjernika u visočku dolinu faraona smanjila se, u najboljem slučaju, na diviziju, ako ne i na brigadu po brojnosti. Kroz navodno ljekovite tunele prokopane ispod onoga što je čak i ovdašnji Indiana Jones ipak nazvao prirodnom tvorevinom na kojoj je intervenirao čovjek, ne hoda više politička elita, lideri Federacije – poput nekadašnje potpredsjednice Spomenke Mičić – ne nalaze djeteline s četiri lista koje onda, jer ih prije vidjeli nisu, predstavljaju kao krucijalni dokaz nečega čudesnog, ne ide se organizirano i dobrovoljno na uklanjanje zemlje sa fasada piramida i čini se, izgleda samo čini, da je Osmanagića pobijedio Zahi Hawass, nekadašnji generalni sekretar egipatskog Vijeća za starine koji je kratko i jasno kazao da je potraga za piramidama u BiH - glupost.

Ono što je novac za entuzijazam, to je očaj za lakovjernost: pogonsko gorivo. Tim Roberta Prosinečkog, nekadašnjeg prvaka svijeta sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije i seniorskog sa „Crvenom zvezdom“, te brončanog reperezentativca Hrvatske, zbilja jeste u očajnoj situaciji: nakon šest kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo ima samo sedam bodova i za dostizanje Finske, drugoplasirane ekipe u grupi, treba niz pobjeda i čudo. Upravo po tome, potrazi za ovim drugim, nogometni reprezentativci predstavljaju svoju zemlju onakvom kakva i jeste.

Ljudi su ovdje navikli da normalnim, ovozemaljskim obećanjima ne vjeruju. Pokušajte im uostalom, bez šešira na glavi reći da će jednog dana imatu autoput od Save do mora, da će u Njemačku moći putovati sa ličnim kartama i da će doći vrijeme kada rješenje o penziji neće biti pismena naredba za gladovanje. A onda stavite šešir, pokažite obližnje brdo i pitajte što bi bilo da je ono, recimo, prapovijesni tržni centar, najstariji na svijetu i možda stariji od samog ovog svijeta, kojeg samo treba iskopati pa će u njega pohrliti milioni turista s kreditnim karticama koje nisu blokirane zbog neplaćenog duga banci... Kada je već Robert Prosinečki – da ponovimo: nekadašnji prvaka svijeta sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije i seniorski sa „Crvenom zvezdom“, te brončani reperezentativac Hrvatske – dio priprema za mečeve sa Finskom i Grčkom odlučio obaviti na i u visočkim brdima, zašto bi se iko suzdržavao?

Nama, uostalom, i nije ostalo ništa drugo nego da ili poludimo ili da se pravimo budale. Sve drugo smo probali i, jebi ga, ne ide, tačno onoliko koliko Velikom Žutom ide asmiliacija u majci domovini svih svjetskih apsurda.   

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close