Fige u džepu

Tko još može nešto čvrsto obećati?

S vremenom tako okameni čovjek na riječi jer se, nakon mora lažnih obećanja i mora nepotrebnih riječi, umori od uvjeravanja da je izrečeno istina i ostvarivo i da će samo jedno obećanje izmijeniti sve nam poznate svjetove.
Kolumna / Kolumne | 09. 01. 2018. u 08:59 Berislav JURIČ
Kopirati

Naslušao sam se obećanja. Što od sebe sebi i drugima, što od drugih sebi i meni. Lako se prostru riječi pred čovjeka. Lako se prostre obećanje sebi i drugome, lakše nego što se prekrši. Tvrdnje da će sve biti drugačije ili barem da neće biti baš isto kakvim je bilo, najjeftinija su roba danas za kupovinu drugih i prodaju sebe.

Naslušao sam se tvrdnji kako su neke stvari takve kakve jesu posljednji put i da će već s novim danom sve postati neke druge stvari, preobražene do neprepoznatljivosti, pretvorene u ono što želi svijet i što mi želimo svijetu od sebe.

Zapisano je ranije kako ''mnogo obećavamo kako bismo izbjegli dati malo'' i da je ''obećanje napravljeno da se prelomi''. Tu je i ona kako je obećanje ludom radovanje. No, niti jedna mudrosnica i niti jedna neprospavana noć u strahu od obećanja i obećanog nije nas zaustavila u tome da dajemo riječ, da obećavamo i da tvrdimo kako ćemo, ma koliko nejaki bili, ispunjenjem svojeg obećanja promijeniti svijet.

Tješenje i uvjeravanje

Naslušao sam se obećanja. Negdje neki naivac u meni svaki put je povjerovao i svaki put u svojoj glavi svijet napola promijenio vjerujući obećavaču i obećanju. Povjerovao bih naivno kako netko ne troši tek tako teške riječi za tako važne stvari i da, iako smo često primorani prosipati riječi (baš kao ja sad), obećanja nitko ne prosipa tako lako. Mislio sam, naivan, a i sad ponekad pomislim, kako se obećanje piše velikim početnim O i kako se može uzeti zdravo za gotovo, sveto i ispunjivo. I bez stiska ruke i bez svečanosti i prisega.

S druge strane, nakon što ispratim pogaženo obećanje na hrpu razočarenja na kojima se s vremenom naviknuh, sjetim se svojih gaženja i opravdanja kako je moje pogaženo obećanje, moja laž sebi i drugome – pogotovo sebi – stvar više vrijednosti i dio nekog većeg plana. Sjetim se tješenja i uvjeravanja samog sebe, tupljenja svog razuma, da je pogaženo obećanje dio neke sudbine, dio puta koji mi je namijenjen i da ja, samo nepromijenjen i jak u gaženju obećanog, koračam tim putem zahvaljujući jedino izigravanju sebe i drugih.

S vremenom tako okameni čovjek na riječi jer se, nakon mora lažnih obećanja i mora nepotrebnih riječi, umori od uvjeravanja da je izrečeno istina i ostvarivo i da će samo jedno obećanje izmijeniti sve nam poznate svjetove.

Dogodi se...

Dogodi se, u ovim vremenima previše izgovorenog, a premalo rečenog, da prečujemo stvarno obećanje i da sve unaprijed osudimo na propast. Dogodi se da obećavaču ne pružimo priliku kao i da ga ne ohrabrimo da ustraje na putu svojeg obećanja ili barem napravi jedan korak prema njemu. A taj pokušaj i korak zasigurno su veći od našeg hladnog prihvaćanja izgovorenih riječi i zasigurno su iziskivale više truda i napora, odricanja i borbe sa sobom od našeg nijemog promatranja, potihog podsmjeha i pripreme na radost tuđem neuspjehu.

Istodobno, u tim istim vremenima koja u govorenju i negovorenju rađaju nedjelovanje, olako komentiramo nečija pogažena obećanja i premalo pružamo ruku nekome da ustraje na svojem putu iz obećanog. Lakše nam je odmahnuti rukom i preusmjeriti krivnju za neuspjeh nego odvojiti mali dio sebe kako bismo ga ugradili u putokaz lutajućem obećavaču.

Sada već nekad davno, dok sam još bio student što je vjerovao u napisanu riječ i namjeru pisanja javnih slova, uvjeravao me urednik jednih novina, koji još uvijek uživa na svojem tronu, da sam premlad da bih bio razočaran. Uvjeravajući me da je ispravno ono što on radi, tvrdeći da poštuje nepisanu zakletvu i neizgovoreno obećanje javnosti, razočarao me od tada barem još tisuću puta iako sam i stariji i okamenjeniji i iako mi je glava hladnija od studentske glave.

On u gaženju svojeg obećanja, kojeg vjerojatno sam sebi potiho očita nakon buđenja, vidi veće ciljeve i u njima ne vidi ništa loše. Čak naprotiv. A ja sam dobio lekciju kako postoje obećanja koja su laž i kako se treba naviknuti na ona koja služe za uvjeravanje samoga sebe da samo izgovaranjem unaprijed osuđenih na gaženje obećanja netko ide naprijed.

Lekcije

Tad sam naučio lekciju kako postoje obećanja data samo da se krše i naučio sam odvagati na ona koja se daju reda radi, na ona koja se daju iz straha, kao pružena ruka spašavanju nekih odnosa i ona koja se nastoje ostvariti. Pripremio sam se tako, doduše nesvjesno, na laž i prekršena obećanja u svojoj profesiji.

Dnevno se susretnem s toliko slova i s toliko obećanja kao malo tko drugi tko se istim ovim poslom bavi u malo normalnijem okruženju. Jer, nažalost, kod nas je prevelikom broju ljudi dopušteno da govore. Vjerojatno sam zbog toga otupio na svu silu obećanja koja nam se svakodnevno prosipaju i istodobno se dovoljno izoštrio da ne nasjedam na šuplje priče kakvim nas kite u svakoj prilici koja se javnim govornicima pruži.

Tako smo na kraju godine za nama dobili javne govornice jedno od možda najčudnijih obećanja do sada. ''Svi žitelji BiH siguran sam da će živjeti mnogo bolje, jer ćemo se mi svi jako truditi da pokažemo da smo najbolji političari'', rekao je jedan visokopozicionirani dužnosnik čije ime nije potrebno spomenuti. Mogao je to reći i netko na nižim razinama, iako se od tih razina traži da najmanje govore i najmanje obećavaju.

Dakle, otupljeni kakvi jesmo i naviknuti na obećanja koja služe samo ubijanju minuta dogovorenih pred kamerama i za govornicama, nećemo uzeti zaozbiljno navedene riječi. U startu smo otpisali mogućnost da ćemo živjeti mnogo bolje kad su u pitanju uvjeti koje nam diktiraju oni s govornica i u startu smo, ako smo iole normalni i nezaluđeni, odbacili mogućnost da će netko poput obećavača biti najbolji.

Obećanje o obećanju

Dobio sam tako, za neki novi kraj i novi početak, svoje školske primjere obećanja. Od neskidljivog s trona urednika, obećanje s govornice do obećanja u četiri oka. Obećao sam sebi - a ovdje obećavam da ne mogu obećati da ću ispuniti obećanje – da ću dati svima priliku. U onome iz novina, i onome s govornice i onome u čijim sam se očima gledao dok sam slušao obećanje. Obećao sam – i ponovno obećavam da ne mogu obećati da ću ispuniti obećanje – da ću pomoći svoj trojici na njihovim putevima, da ću u biti putokaz onome što smo se ogledali u očima, da neću čitati dublje ustoličenog urednika i da ću manje slušati govornice. Svima bi tako trebalo biti lakše.

Samo još da promatrači sa strane ne budu olakšanje svojim neuspjelim obećanjima tražili u padovima nas četvorice i svoju mlaku želju za pomoć vrućim sipanjem kritike pogaženog, bilo bi još bolje. No, tko još može nešto čvrsto obećati?

*tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta
Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.