Klizna situacija

Tiha okupacija: Ispisnica za Borisa D.

Ramazan, osim što nije za viceve o Poslaniku, odavno nije ni za sise
Kolumna / Kolumne | 08. 06. 2018. u 10:09 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

„Kao glavna i odgovorna urednica, naravno, da sam stajala iza svih njegovih tekstova što se u proteklih sedam i više godina moglo i vidjeti i pročitati, no odbila sam objaviti kolumnu koja je - po mom uredničkom sudu - bila ne naročito uspješna satira, čiji glavni likovi nisu bili živući političari već Poslanik Muhammed. Duboko vjerujem u novinarske slobode, ali mislim da imamo i odgovornost i obavezu da poštujemo pravo svakog čovjeka da vjeruje i da svoju vjeru iskazuje u skladu sa njezinim običajima. Nemam uopće dilema: ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“, rekla je za portal „Media Daily“ Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica „Oslobođenja“, komentirajući cenzuriranje najboljeg kolumniste tog dnevnog lista, Borisa Dežulovića, te posljedični raskid saradnje.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu?“, pitao je u knjizi „Islam i modernost: neka bogohulna razmišljanja“, slovenski filozof Slavoj Žižek. Prevedeno na jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, to pitanje glasi: „Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog vica u jednom dnevnom listu i u satiričnom tekstu?“. I to lošeg vica i neuspjele satire, kako je to već pojasnila glavna urednica nakon što je - da ponovimo, ima razloga - kazala kako „ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“.

Svako kome je Vildana Selimbegović zazvučala kao da se javlja iz redakcije Saff-a ili kao penzionisani reis Mustafa efendija Cerić, očito pamti početak ovoga vijeka i jedan od najboljih plakata za Internacionalni teatarski festival MESS – onaj na kojem su bila dva gola torza, muško i žensko. Ono muško bi, je li, nekako i prošlo u konzervativnom, mačističkom društvu, ali je žensko izazvalo uzbunu: em golo, em u ramazanu! Mjesecu koji, osim što nije za viceve o Poslaniku, nije ni za sise.

Sarajevo su ozbiljnim gradom činili i čine ljudi poput Dine Mustafića, režisera i tadašnjeg direktora MESS-a koji je na zahtjeve da prvo ukloni, pa onda i promijeni plakat, odmahnuo rukom i nije pomakao onom stvari. Ramazan je, naime, bio za one koji do njega drže, za sve ostale bio je, kao i svake godine kada je MESS, oktobar.

„Jedan je Dino Mustafić“, kazao je, ma koliko zvučalo nevjerovatno, Alija Izetbegović, odgovarajući došupnicima koji su ga pitali zašto SDA jednostavno i brzo ne smijeni tog sekularistu i ljevičara. Ispostavilo se, nije puno prošlo, da je Dino fakat jedan, a Dini sličnih zabrinjavajuće malo.

Miro Purivatra, vlasnik i direktor Sarajevo film festivala, prvo je pomakao datum održavanja tog događaja za samo dva dana. Ona dva u kojima su se projekcije preklapale sa  ramazanom. Njegovi neslužbeni advokati sa prijestolničke javne scene opravdavali su odluku time što veliki broj zaposlenih na SFF-u posti, pa eto, ne treba ih patiti da rade gladni i žedni.

SFF je, sve dok nije počeo kružiti po kalendaru kao glupost u prirodi, bio krajem augusta i tako godinama, tačnije sve dok august nije postao ramazan. E onda je Purivatra sa gostima na engleskom čavrljao u julu.

U međuvremenu je, negdje između onih golih grudi i fleksibilnog početka Sarajevo film festivala, septembar bio ramazan i u njemu je te 2008. godine otvoren, pa ubrzo i na silu zatvoren prvi i jedini Queer Sarajevo festival.

Oni što, poput Vildane Selimbegović, samo poštuju „pravo svakog čovjeka da vjeruje i da svoju vjeru iskazuje u skladu sa njezinim običajima“, zgražali su se nad tim što je nekome palo na pamet da organizira LGBT skup u ramazanu. Drugi, zapravo pošteniji, lijepo, su jasno, glasno, svojim riječima – kasnije su prešli i na djela – objasnili da vrijeme za pedere i lezbijke ne postoji, a da je ramazan samo razlog više da se primjeni argument sile.

Tarik Haverić, najliberalniji bosanskohercegovački intelektualaca i autor briljantne knjige „Kritika bosanskog uma“ – čije je dijelove, što bi bilo samo smiješno da nije pomalo cinično, objavljivalo upravo „Oslobođenje“ – opisane je događaje, kao i niz drugih procesa, nazvao tihom okupacijom javnog prostora; procesom desekularizacije društva koji, očito, traje i u kojem, naravno, nema posljednjeg ustupka religijskom Super Egu. Svako uzmicanje tek je motiv za još jedan zahtjev.

Odlazak Borisa Dežulovića iz „Oslobođenja“ neće, naravno, značiti i njegov kraj – „Oslobođenja“, da ne bude zabune - ali hoće jedne ere u kojoj je najstariji bh. dnevni list važio za glasilo nekog boljeg Sarajeva, onoga u kojem su, uz ostalo, dobri autori objavljivali dobre tekstove bez obzira na vjerski kalendar, u kojem su festivalski direktori više držali do estetskih kriterija, nego do suda Rijaseta, zbog kojeg se predstave Olivera Frljića nisu morale igrati pod policijskom zaštitom, a urednici i urednice znali da to što jedne godine „ramazan nije mjesec za viceve o Poslaniku“, znači da već iduće neće biti niti jednog mjeseca u kojem će se taj vic moći objaviti. Osim, a i to možda, ako ga Bakir Izetbegović ne ispriča Recepu Tayipu Erdoganu u Zetri i do suza ne nasmije vlasnika „Oslobođenja“ Muju Selimovića.

 

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati