Svadbarskim sokakom: Turski sultan, a slonovi naši

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„To da je Milorad Dodik čovjek koji mijenja stav svakih pola sata znamo, ali to svakako nije opravdanje da se predsjednik Turske sretne sa njim u Sarajevu. To što je Bakir Izetbegović čovjek koji zajedno sa Dodikom uništava ovu zemlju znamo, ali to nije razlog da predsjednik Turske dolazi na svadbu njegove kćerke i usput u posjetu Bosni i Hercegovini“, napisao je, pored ostalog, Vojin Mijatović na Facebooku.

Potpredsjednik Socijaldemokratske partije BiH puno je bolji u dijagnostici nego u propisivanju terapija. On je, čisto da se podsjetimo, nedavno zagovarao ujedinjenje svoje i stranke jednog lica, Demokratske fronte Željka Komšića, što bi za druge možda i bio spas, a za prve sigurna prečica do pakla. No dobro, to u ovom slučaju nije važno. Vojin Mijatović je s malo riječi precizno opisao ključni razlog dolaska Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevo i njegove dopunske aktivnosti u kojima će, s velikim zadovoljstvom i mimo svih teških riječi izgovorenih u posljednje vrijeme, statirati i Milorad Dodik i Šefik Džaferović i Komšić, te Dragan Čović ukoliko bude vremena i prostora.

Jedini koji neće, jer je u ovom slučaju režiser manifestacije sa ljubljenjem friškog bračnog para i prijemom za turskog predsjednika, je Bakir Izetbegović - čelnik Stranke demokratske akcije, sin od Alije i babo od mlade.

Njemu, Izetbegoviću, stvarno neće biti lako: treba se, koliko god je moguće, a nije puno, revanširati Erdoganu za gostoprimstvo iz maja 2016. godine, kada su on i Seka bili gost i gošća, a Erdogan i hanuma mu Emine – domaćini.

Malo šta, kao to carsko vjenčanje Sumeyye - djevojački Erdogan - i Selcuka Bayraktara, govori i o načinu na koji Erdogan upravlja Turskom i o razlozima zbog kojih ga ovi našu duduci vole. Prvo, da ne bude zabune, generira drugo, jer da je Erdogan liberalniji, manje sklon nepotizmu i korupciji, ne bi ga na isteku ljeta 2021. ni Šefik Džaferović dočekao u Predsjedništvu BiH.

Podsjetimo se, vrijeme je i važno je, podjele uloga na onoj grandioznoj carigradskoj svadbi iz maja 2016. godine: zet Recepa Tayyipa Erdogana je postao Selcuk Bayraktar koji platu prima kao - biznismen u vojnoj industriji. On, Selcuk, za kuma je odabrao, ni manje ni više, generala po činu i tadašnjeg načelnika Generalštaba Turske. Inače, Recep Tayyip Erdogan imenuje načelnika Generalštaba armije koja je po brojnosti druga u NATO-u, dok on, načelnik, general i kum, odgovara premijeru Turske koji, je li tako, tako je, dolazi iz Erdoganove AKP i prva mu je referenca – lojalnost predsjedniku.

Samo budale i konji tada, prije pet godina, na prijelazu iz proljeća u ljeto, nisu sumnjali da je vjenčanim listom Sumeyye i Selcuka Bayraktara ovjeren savršeni splet interesa političke moći, vojne sile i kapitala. Ostali su se pitali koliko će biznismena iz vojne industrije paziti kum iz Generalštaba kojeg je na funkciju postavio biznismenov punac i brine li ga, generala, to što će morati podnositi račune premijeru kojeg je montirao predsjednik, ujedno i punac biznismena? Pitanje je, naravno, bilo retoričko jer je odgovor poznat.

Ima li, da se sada mi upitamo retorički – jer odgovor znamo i znanje nam se potvrđuje svaki dan najmanje tri puta, neovisno o jelu – ikakve suštinske razlike između načina na koji Erdogan vlada Turskom i onih na koje svojim zonama odgovornosti upravljaju Izetbegović, Čović i Dodik? Razlike u ovlastima, mogućnostima, broju aktera, količini novca i akumuliranoj moći između bosanskohercegovačkih slonova i turskog sultana novog doba ne treba računati. Jednostavno, nisu ovi naši krivi zato što kompletna BiH, sa svim svojim narodima, građanima, Sejdićem, Fincijem i kulturno-historijskim znamenitostima može stati u Istanbul kao komoda za cipele u hodnik trosobnog stana: glatko i tako da ne smeta.

Za razliku od Čovića i Dodika, Izetbegović uz koruptivni ima i dodatni razlog za divljenje čovjeku koji je zauvijek promijenio ljepše lice Turske, a uspješno zadržao nekoliko ružnih, računajući i ono u kojem prokleto sličimo i zbog kojeg ga ovdašnji liderčići tako silno vole.

Kapilarna korupcija je, naime, crvena nit ranijih i sadašnjeg režima u Ankari, ali sa prijašnjim Izetbegovići nisu imali ni blizu dobre odnose kao sa aktuelnim sa kojim dijele i obostranu alergiju na sekularizam. Nije, drugačije rečeno, stariji Izetbegović „Bosnu i Bošnjake u emanet“ ostavio Turskoj kao takvoj, dakle jedinoj zemlji sa muslimanskom većinom i sekularizmom zaštićenim Ustavom – osim Francuske koju je Ataturk kopirao, te Irske, niko u Evropi nema ništa slično – već isključivo Turskoj Recepa Tayyipa Erdogana: Osmanskom carstvu 2.0; zemlji koja odbacuje decenije modernizacije, emancipacije, prosvjetiteljstva i evropeiziranja i u kojoj su slobode pojedinaca na nikada nižem nivou, a ne može se reći kako su ikada bile na zavidnom.

Tamo negdje između prvih izbora i početka rata, Momčilo Krajišnik – kasniji osuđenik za ratne zločine ali i prvi član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske – je sunarodnjake  plašio tezom da SDA od Bosne i Hercegovine želi napraviti Tursku. U to vrijeme Turska je, kao i danas, bila članica NATO-a, ali i imala daleko bolje odnose sa SAD-om, nije šurovala sa nedemokratskim režimima i, koliko god je izjedala korupcija, sekularizam i prozapadna orijentiranost nisu dolazili u pitanje.

Danas, kako vidimo, niko nikoga u Bosni i Hercegovini ne plaši Turskom, ali se njoj i njenom predsjedniku svi podjednako dive i svi mu zavide zato što je privatizirao zemlju od preko osamdeset miliona ljudi, dok je domaćem jadu ostalo da podijeli vlasništvo nad tri miliona i tristo hiljada. Tačno milion manje nego što grad Izmir ima stanovnika.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.