Svatko ima svog čovjeka u busu

Suživot je sumlaćenje suprazne slame?

Nije nam dugo trebalo da slavlje zbog hrvatskog nogometa pretvorimo, nakon nekoliko dana medijske pristojnosti, u novo bojno polje...
Kolumna / Kolumne | 24. 07. 2018. u 10:58 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Volio ga netko ili ne, dobro je, sad već davno, Abdulah Sidran rekao kako na pitanje o suživotu vrlog pitca pošalje u sukurac. I istina je da se, jedna od izlizanijih riječi u BiH, mada ih sve više izlizujemo, svela na slanje života i suživota u neku stvar.

Nije nam dugo trebalo da slavlje zbog hrvatskog nogometa pretvorimo, nakon nekoliko dana medijske pristojnosti, u novo bojno polje i da, slušajući u međuvremenu priče o dilanjima droge s vrha, knjizi ispunjenih stranačkih obećanja i o novim prkosima i slamanju države, ponovno završimo u istoj stvari.

Nafilani pričama o pozitivnim pomacima, o naprecima svedenim na jadan i jedan posao prevođenja europskog upitnika, u vruće predizborno ljeto strmoglavimo se u sukurac.

Pred oči se izvlače istine, poluistine, izmišljotine i laži. Pred lica se ponovno izvlače lica koja ne trepću kad se ne trepće i pred oči prsti da se duboko zariju u život i suživot. Šutke pred očima prolaze tenderi, najskuplji automobili, premijerov posljednji posao za kraj karijere, crne brojke o onima koji pored nas nemaju pojma o brojkama u džepovima ali imaju o gladi. Nama su u glavama autobusi, (ne)pozvani putnici u njemu. A svatko ima svoj autobus i svojeg čovjeka na njemu.

Poruke mira, mirova, povelje pomirenja, stiskanje ruku svodi se na izlizane predstave koje se, dok se ližu jedni s drugima, izlizuju kako bi se, nijemi gledatelji, naoštreni neprestanim bockanjima, nabadali očima na ispružene prste što pokazuju krivca sa suprotne strane.

Sve ljubavi, koje se u ovoj zemlji važu na stotinama vaga, za sve razine i sve visine, nisu nametanje. Niti su ljubavi skakanja isključivo na nametnuti ritam. Ne puše se više, valjda je to svima jasno, priče o babarogama samo s jedne strane.

Prsti se, pisalo se o tome već više puta, upiru samo u one druge. Krivnje se lijepe samo na tuđa leđa i to bez ruke na prsima za kajanje. Suživot ne počinje upiranjem prstom u drugoga, nego u sebe. Sve drugo je sukurac. I sumlaćenje suprazne slame.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close